GORAN SEKULOVIC

Knjizevno djelo Ive Andrica je filozofska oda covjeku u njegovom utopijskom traganju za boljim i dostojanstvenijim svijetom i zivotom. Svi Andricevi knjizevni radovi: romani, pripovjetke, poezija, eseji, zapisi – posveceni su, bez obzira na njihovu velicinu, obim i strukturu grade, upravo ovom stvaralackom naumu.

Andric u isto “metafizicko” klupko smjesta i prirodne, kosmicke i ljudske, istorijske zakone, razmjere, prilike, osobine i atribute. Sumnje nema: Ivo Andric je utopijski pisac prvog reda. On izvor svoje umjetnosti nalazi u velikom raskoraku izmedu onoga sto i kakav bi trebao da bude svijet i ljudski zivot, na jednoj, i onoga kako u realnosti i svakodnevnom zivotu bitisu i provode vrijeme covjek i covjecanstvo, na drugoj strani.

Andriceva metafizika izvire iz njegovog saznanja i uvjerenja da je covjek, kao duhovno bice, stranac i tudin u ovom materijalnom i grubom svijetu, u kojemu neprestano, uporno, a bezizgledno, neuspjesno, pokusava da bude svoj na svome. Bitku je covjek vec unaprijed izgubio, ne zato sto nije spreman da se bori, vec zato sto, ontoloski gledano, esencijalna i egzistencijalna struktura njegovog bica nije odgovarajuca za Planetu na kojoj se nasao i za zivot koji mora zivjeti.

Po Andricu, covjek naseg tla, sa Levanta, jos je u tezoj i besmislenijoj poziciji. On je na dvostrukom ljudskom gubitku. I kao covjek, dakle, u antropoloskom smislu, i kao stanovnik Levanta, odnosno, kao neko kome je sudeno da bude roden i da prozivi svoj vijek na granici Istoka i Zapada, a da ne bude ni jedno ni drugo, iako pokusava stalno i uzaludno da se prilagodi jednoj ili drugoj osi svijeta.

U “Travnickoj hronici”, Kolonja, jedan od Andricevih likova, o zivotu na levantinskoj granici kazuje: “Niko ne zna sta znaci roditi se i ziveti na ivici izmedu dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moci uciniti nista da se oni objasne medu sobom i zblize, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavicaja bez ijednoga, biti svuda kod kuce i ostati zauvek stranac; ukratko: ziveti razapet, ali kao zrtva i mucitelj u isto vreme… To je sudbina levantinskog coveka, jer on je poussiere humaine, ljudska prasina, sto mucno promice izmedu Istoka i Zapada, ne pripadajuci ni jednom, a bijena od oba… To su ljudi… dobri znalci Istoka i Zapada i njihovih obicaja i verovanja, ali podjednako prezreni i sumnjivi jednoj i drugoj strani… To su ljudi sa granice, duhovne i fizicke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teskog i apsurdnog nesporazuma potegnuta izmedu ljudi, bozjih stvorenja, izmedu kojih ne treba i ne sme da
bude granice. To je ona ivica izmedu mora i kopna, osudena na veciti pokret i nemir. To je treci svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta”.

Iz svih ovih razloga je sva tragika, sve nerazmijevanje, sva nesreca i sav ocaj Andricevih knjizevnih likova. Kako onih u tzv. “velikim romanima”, ili hronikama, tako i onih u manjim proznim formama, pripovjetkama, pricama, ili pak meditativnim zapisima i refleksijama. Sustinski iste su metafizicke odlike i, na primjer, pripovjetke “Pismo iz 1920” i romana “Na Drini cuprija”. Likovi velikog pisca krvavim istorijskim, utopijskim tragovima, tumaraju i lutaju za samima sobom i ljudskim zavicajem, za mrvicom ljubavi, ljepote, spokoja i radosti, za svime onim sto bi moglo biti naknada za zivot na ovoj zagonetnoj Planeti i jos zagonetnijem i aspurdnijem Levantu, za sve ono cega na njoj i na njemu nema i utjeha zbog svega onog sto ne bi trebalo da bude.

I kada se u odnosu na Andricevo djelo, pogledaju i analiziraju najnoviji krvavi i tragicni dogadaji na nasem levantskom tlu, ratovi na prostoru bivse SFRJ iz devedesetih godina, lijepo se vidi da su oni samo nastavak svega onoga o cemu on pise. Mogao bi se jednostavno dodati kao prirodni i logicni sljedeci nastavak u njegovim velikim romanima-hronikama ili pak postati nova, a stara, prozna tematika, kao njima slicne motivske preokupacije u njegovim kracim pripovjednim
formama.

Sam Andric je toliko puta demantovao licnu opasku da nije dostigao one vrhove pisuci poeziju i eseje kao u romanima. Poezija je srz ne samo proze, vec i filozofije. Nije u pitanju samo njihovo stilsko zanatstvo i oplemenjivanje, vec kljucno osmisljavanje, kako u smislu zanrova i disciplina, iliti formalno-akademskog “disciplinovanja”, tako i u sustinskom, znacenjskom, i to u obostranom smislu, dakle, i autorskom i citalackom, recipijentnom, vidu. Narativna struktura, kompozicija i tzv. “dogadajnost” proze, kao i kategorijalna, logicka, diskurzivno-racionalna mreza filozofskih pojmova i analiza, sve to ne znaci mnogo bez misaonosti, misljenja, bez poetske supstance koja tek udahnjuje zivot i jednoj i drugoj intelektualnoj aktivnosti, samo povrsno gledajuci od poezije
odvojenih i zasebno situiranih, nadredenih i vise vrijednih. Nije bez znacaja, vec upravo suprotno, od izuzetne, presudne vrijednosti za njegovo djelo, da je Andric zapoceo kao pjesnik. To je na sustinski nacin ostao sve do kraja svog zivota. Andric je razmisljao i pisao na pjesnicki nacin. On nije stupio na tlo
metafizike iz zelje da postane filozof, niti metafizika kod njega dolazi spolja, a priori ili pak naknadno. Poetska ili diskretna metafizika, a o njoj je ovdje rijec, prirodno, stvaralacki proizilazi iz motiva, misije i svrhe Andriceve literature, iz svijeta njenih tema i junaka i nacina njihove obrade. Njegove metafore mora, svijetlosti, nebeskih daljina, samo su stanice ili stranice na covjekovom univerzalnom putu teksta ili putovanja, duhovnosti i oduhovljenja.

Metafora i poetska metafizika je nuzna, jer Andric pokusava da misli ono sto se ne moze misliti, vec samo naslutiti i osjetiti imaginacijom i snovidenjima. Savrsenstvo je u svijetu gdje smo porodeni, ali iz kojeg smo otkinuti i dosli u ovaj zemni. U eseju “Razgovor sa Gojom” citamo: “Ovaj svijet je carstvo
materijalnih zakona i animalnog zivota, bez smisla i cilja, sa smrcu kao zavrsetkom svega. Sve sto je duhovno i misaono u njemu, naslo se tu nekim slucajem kao sto se civilizovani brodolomci sa svojim odelom, spravama i oruzjem nadu na dalekom ostrvu sa posve drugom klimom, naseljenom zverovima i divljacima. Zato sve nase ideje nose cudan i tragican karakter predmeta koji su spaseni iz brodoloma. One nose na sebi i znake zaboravljenog drugog sveta iz koga smo nekad krenuli,
katastrofe koja nas je ovde, dovela, i stalne, uzaludne teznje da se novom svetu prilagode. Jer, one su u neprestanoj borbi sa tim novim, njima u sustini protivnim svetom u kom su se obrele, i u isto vreme u stalnom preobrazavanju i prilagodavanju tome svetu. Otud je svaka velika i plemenita misao stranac i patnik. Otud neizbezna tuga u umetnosti i pesimizam u nauci”.

Andric je stvarni zivot kojim ljudi zive vidio samo kao ruzan i neprijatan san koji evo jos malo pa ce zauvijek proci, dakle, vise se nece nikada povratiti, kao kulise na pozornici koje ce za neki tren nestati, a iza njih se pojaviti neki sasvim drugi zivot i neki sasvim novi ljudi, sve nimalo nalik svijetu i nama koji u njemu zivimo.

Metafizika kod njega nije bila potreba mode, stava, ili pak hladna, filozofska spekulacija o sustini Boga, svijeta, zivota i covjeka, jedna od teorija koja neutralno, bez zivog subjektivnog i apsolutnog ucesca licnosti koja je njen nosilac, objasnjava predmet i temu svog interesovanja i nepristrasno nudi njihovu objektivnu i cjelovitu, jednu jedinu postojecu i mogucu, istinsku proslost, sadasnjost i buducnost. Andricu je metafizika sve, on sam u mnostvu svojih i u
bezbroj lica svojih knjizevnih junaka, strasna, nepotkupljiva, samosvojna i pristrasno-umjetnicka potraga za sopstvenim bicem, snovima i javama. Piscu je u toj prici ulog on sam i sav njegov zivot i sve sto mu on predstavlja i citav svijet kome se obraca, cjelokupni smisao do koga on i njegovi junaci u literaturi uopste i mogu doci.

Andric pise: “Otkad postoji u meni svest o sebi i o svetu koji me okruzuje, ja sam sve pojave zive i mrtve prirode, i sve sto se sa njima i izmedu njih desava, posmatrao kao nesto sporedno i privremeno, kao neophodan uvod u nesto sto treba da bude glavno i pravo. Uvek sam ocekivao da se iz nereda, dosade i bezoblicja oko mene odjednom pojavi opsta, bezvremena radost koja mi izgleda pouzdano obecana, a koju verovatno nikad necu videti. Sedeci na obali Drine kao decak od dvanaest godina, ja sam zamisljao kako se sve sto sad vidim i svakodnevno gledam, pesak, rakite, pusta jalija od nanesenog kamenja, kasaba sa krivim ulicama, nagnutim ducanima, ljudima i stokom, prasinom i balegom – kako se sve to odjednom tanji i razilazi kao magla, a kako se na prvim razgaljenim mestima vec naslucuje savrsena
i divna sustina, rumeno, zlatno, dragoceno jezgro svega sto zivi i postoji. Savrsenstvo i lepota! Presijava i nazire se kao slutnja, kao jeste-nije-jeste, ono sto treba da bude nas pravi svet i da to ostane zauvek. Satima i danima varala me ta slutnja. Hiljadu puta mi je izgledalo da se ostvaruje, da se svet koji vidim, a koji nije drugo do maska i nalicje i prelazan oblik, rasipa i nestaje, i da se jasnije ukazuje skriveno, a stvarno lice naseg pravog ljudskog, zemaljskog
postojanja. I sve pada, i to lakse i brze od suvog lisca, sa potpunom prirodnoscu izlisnih i suvisnih stvari, a ukazuje se sustina planete koju zovemo Zemlja i stvorenja koje se zove covek. To ima u najboljim trenucima pred ocima i od toga zivi ono sto se zove: ja.”

Kljucne i opsesivne teme cjelokupnog Andricevog djela su Bosna kao simbol i metafora ovog naseg vidljivog, prvog svijeta maske i nalicja, i “more, talas i krilo!”, kao poetsko-metafizicki simbol i metafora onog naseg skrivenog, drugog svijeta srece, savrsenstva i ljepote, koji je, pisac je ubijeden, iako se radi o slutnji koja ga dakako konstantno vara, “stvarno lice naseg pravog ljudskog, zemaljskog postojanja”. Andricev san o moru cine obrisi jedne istinske humanisticke utopije. Ne radi se, zapravo, o dvije teme, vec o jednoj jedinoj umjetnickoj opsesivnoj motivskoj vizuri i perspektivi. U njoj Andric jos od svog djetinjstva pokusava da sve manjkavosti, ogranicenja, slabosti i nesavrsenstva ovog njegovog i naseg prvog, realnog, fizickog, stvarnog zivota – koji nam se svakodnevno zeli, neumoljivom zdravorazumskom logikom Zemljine teze i drugih apsolutnih, univerzalnih i krutih prirodnih, materijalnih i drustvenih, duhovnih zakona, predrasuda, obicaja i tendencija, nametnuti kao jedan jedini i za vazda nepromijenjen (bilo da egzistira u vidu zakona gravitacije kao u pripovjetci “Letovanje na jugu” ili neumitnog starenja u pripovjetci “Zena na kamenu” ili konstantne mrznje u romanima “Na Drini cuprija” i “Travnicka hronika”, ali, na primjer, i u pripovjetci “Pismo iz 1920”) – nadomjesti i prekoraci, transcendira i upotpuni, osadrzi, trajno promijeni i prekrije sa onim nasim drugim, boljim, ljepsim i savrsenijim svijetom poetske metafizike. Bosna se, kao simbol ovog naseg prvog ljudskog, ali vidimo u sustini: neljudskog, svijeta, moze prepoznati i u tekstovima, pricama, pripovjetkama, pjesmama, esejima, putopisima, zapisima, u kojima se Andric dominantno iskazuje kao pisac srednjeg puta, onog izmedu realnosti i iluzija. Isto tako, ovaj svijet
poetske, diskretne metafizike, prisutan je i u Andricevim velikim romanima-hronikama kao najboljim simbolima njegovog prvog svijeta, svijeta, kako pisac kaze, “nereda, dosade i bezoblicja”.

I kao sto Andric kaze da svijet savrsenstva, srece i ljepote koji cini srz njegove poetske, diskretne metafizike, “ima u najboljim trenucima pred ocima”, i da, kako kaze za sebe, “od toga zivi ono sto se zove: ja”, tako se moze reci, bez bojazni da ce se pogrijesiti, da taj svijet i ta velicanstvena poetska utopijska slika buducnosti predstavlja vrh, vrhunac njegovog ukupnog literarnog djela. S tim da se nikako ne zaboravi da je ova slika potpunog, apsolutnog,
nepromijenjenog, metafizickog reda i poretka stvari, bica, ljudi, prirode i svijeta, utkana u srz ne samo manjih i kracih Andricevih tekstova u kojima se svijet relativne fantastike pojavljuje manje ili vise, vec i svih njegovih glavnih djela, odnosno velikih i najpoznatijih romana. U njegovim radovima prve vrste, svijet fantastike se nadovezuje i dize iznad efemerne i grube zivotne svakodnevice nedovoljnosti i neupotpunjenja, a u velikim romanima njihovi dominantni
motivski i tematski tokovi – pretezno iz Bosne date preko knjizevnih likova kroz literarno-istorijske freske vjekova, epoha i doba u kojima su djelovali i njihovih ljudskih sudbina – prosto vape i mole za tako potreban, a nikad dostizni i dostignuti ciljni metafizicki sadrzaj, kojim bi, u ludoj nadi da je to moguce!, trebali, morali i htjeli u svojim “najboljim trenucima” da na bilo koji nacin promijene ili donekle ublaze svoje promasene zivote ili barem da ih nekako opravdaju i privedu kakvom-takvom (ne)smislenom zavrsetku. Tako, gledamo i citamo utopijske slike “izuzetnih trenutaka”, u kojima se preobrazavaju zivoti knjizevnih junaka, na primjer, i u pripovjetci “Letovanje na jugu”, ali cak i u romanu “Gospodica”. Profesor Alfred Norges se na ljetovanju na morskom jugu pita: “Sta je on, onaj dojucerasnji, a sta su ove lepote i radosti koje ga sve vise ispunjavaju iznutra i opkoljavaju spolja?” I Gospodica iz istoimenog romana dozivljava slicne
promjene: “Bilo je suza i ljubljenja i onih izuzetnih trenutaka kad se covek izdvaja iz svoje svakidasnjice i zivi nekoliko sati drugim, jacim i bogatijim zivotom. Cak ni Gospodica se nije mogla oteti tome osecanju trenutnog olaksanja i bezbriznosti”. Utopijskim “izuzetnim trenucima” pripada i razmisljanje Kolonje u
“Travnickoj hronici”: “Na kraju, na pravom i konacnom kraju, sve je ipak dobro i sve se resava harmonicno…I pored prividne izlomljenosti i nereda, sve je povezano i skladno. Ne gubi se nijedna ljudska misao ni napor duha. Svi smo na pravom putu i iznenadicemo se kad se sretnemo. A srescemo se i razumeti svi, ma kuda sada isli i ma koliko lutali. To ce biti radosno videnje, slavno i spasonosno iznenadenje.”

Citavo Andricevo djelo se moze plasticno predstaviti kao svjetlost i sjenka, kao sveopsta “povezanost” i “skladnost”, sreca, radost i savrsenstvo, na jednoj, i “neskladnost”, “haos”, “izlomljenost” i “nered”, na drugoj strani, pri cemu bi sjenka, tama, olicavala njegov prvi svijet, uslovno receno, svijet Bosne, svijet, dakle, nereda i haosa, a svjetlost njegov drugi svijet, svijet poetske metafizike u uzem smislu (jer i Bosna kao metafora i sublimacija svih tema tzv. velikih
romana-hronika pripada svijetu poetske metafizike u sirem smislu), svijet utopije, svijet savrsenosti i pune ljepote i radosti covjekove.

Naravno, i u svakom od ova dva svijeta imamo posebne svjetlosti i sjenke. Ali, generalno uzevsi, podjela na svjetlost i sjenke, paradigma je podjele i cjelokupnog Andricevog djela, opet uslovno receno, na svijet antiutopije, svijet Bosne, i svijet utopije, svijet sveopste nebeske i zemaljske, kosmicke harmonije i vjecne ravnoteze.