KNJIGA O BRANKI BOGAVAC

Knjiga “Branka Bogavac – vitez umjetnosti i književnosti” koju je priredila Jovana Došljak, a i izdanju Centra za kulturu Petnjica, izašla je iz štampe krajem prošle godine i donijela zanimljive intervjue i prikaze o radu poznate književnice i novinarke.

Došljak navodi da je knjiga koncipirana iz tri dijela: intervjui koje je različitim povodima književnica i novinarka Branka Bogavac davala u proteklom periodu, prikazi njenih knjiga, govori povodom njih i prilozi sa fotografijama.

“U svakom poglavlju su samo odabrani intervjui, tekstovi i fotografije, ali sve to na upečatljiv i osoben način predstavlja Branku Bogavac i njeno stvaralaštvo”, ističe Došljak.

U jednom od intervjua Biljana Krgović navodi da je Bogavac rijetka Crnogorka koja na dostojan način predstavlja Crnu Goru i njenu kulturu.

“Žena koja je čitav svoj radni vijek u istoj kondiciji i sa istom ljubavlju radila, i danas radi, da nam približi tokove svjetske literature, politike i kulture kroz brojne intervjue sa poznatim ličnostima dvadesetog i sa početka 21. vijeka. Poliglota, lčnost širokih vidika, sa izrazitom intelektualnom konturom, prijatelj svih ljudi dobre volje, širokog srca kao crnogorske planine, bistrog oka kao naše rijeke”, ističe Krgović.

Branka Bogavac je u intervjuu sa Vlatkom Simunovićem istakla da oni koji rade intervjue znaju da je to veoma delikatan dio publicistike.

“U mojoj novoj knjizi ‘Crna Gora u Parizu’, ta delikatnost nije bila u formi i strukturi intervjua, nego i u činjenici da se putem intervjua predstavi Crna Gora u glavnom gradu jedne velike i prijateljske zemlje – Parizu”, kaže Bogavac.

U knjizi je dat i opis susreta Bogavac i pisca Horhe Luisa Borhesa, a iz intervjua Biljane Bošnjak.

“Kada sam išla na taj sastanak umirala sam od straha: da li ću biti na visini toga živog mita, čovjeka koga su obožavali širom planete. Ubeđivala sam sebe da više nikada neću praviti razgovore zbog te neizdržive teme. Međutim, čim smo počeli da razgovaramo, strah je nestao, sve je bilo tako jednostavno i fantastično. Kao da smo se već poznavali. On je odgovarao smireno, polako divnim francuskim jezikom. Kad sam izgovorila riječ Magbet na srpskom, ispravio me je i izgovorio na engleskom. U jednom momentu, zatražio mi je čašu vode kao od nekog bliskog”, priča Bogavac u intervjuu.

Bogavac je imala mnogo značajnih ličnosti među sagovornicima, a kako ističe u jednom intervjuu, njeni saogovornici su porijeklom iz mnogo različitih zemalja, ali nikada nije propustila priliku da postavi neko pitanje o Crnoj Gori.

“Pošto sam prethodno pokazala moje interesovanje za njihove zemlje, oni su uzvraćali poklonom neke vrijedne misli. Moji tekstovi su objavljivani širom Evrope preko književne revije Lettre internationale…Mislim da bih mogla da sažmem neku vrstu pouke iz svih ovih objavljenih knjiga razgovora, tekstova, susreta koja se sastoji u jednostavnosti i veličanstvenosti ljudske egzistencije. Umjetnost se uvijek stvara u slavu postojanja, čak i onda kada se radi o rušenju i stradanju… Ali ljepota života uvijek izbije iz velikih stvaralaca zato što je život veći i tajanstveniji od sile mraka”, poručila je Bogavac u intervjuu.

U drugoj cjelini knjige – svojevrsnog zbornika nalaze se tekstovi, prikazi, ocjene knjiga Branke Bogavac. Tu su prilozi sljedećih autora: Draška Ređepa, Branke Vujović, Branka Maširevića, Mila Pavlovića, Jezdimira Radenovića, Ljubete Labovića, Miraša Martinovića, Vide Ognjenović, Sretena Perovića, Moma Dimića, Ljiljane Zeković, Dobrašina Jelića, Saše Radunovića, Gordane Leković, Sonje Tomović-Šundić, Draška Došljaka, Vesne Kilibarde, Zorice Joksimović, Slađane Kavarić, Slobodana Vukovića.

Branko Maširević u jednom od svojih eseja o Brankinim knjigama ističe: „Ova se knjiga čitalački doživljava kao čitanka za djecu i odrasle, za osjetljive, za one koji imaju brigu o svijetu i brigu o duši”.

Jezdimir Radenović o Brankinim “Razgovorima u Parizu” zapisuje: “Možda su razgovori sa poznatim i najpoznatijim piscima, najbolja propaganda književnosti. Ovo je utoliko tačnije što se nalazimo u prvoj, primitivnoj, fazi internetske civilizacije koja je naglo ukinula svetost čitanja tako da se danas pravi čitaoci, izgleda nam, nalaze u profesionalnoj sferi, dok se oni drugi prepuštaju prividu brzojavnog teksta. Zato se razgovori Branke Bogavac čitaju s dužnom pažnjom jer se u njima nalazi ono bez čega bi jedno ozbiljnije istraživanje pisca i njegovog djela bilo nekompletno. S druge strane, količina njene intelektualne radoznalosti i informisanosti, nastoji da nađe kopču sa istovjetnom količinom radoznalosti i informisanosti upućenog čitaoca… Ima toliko fragmenata u razgovorima Branke Bogavac kojima će se upućeni čitalac vraćati kao što se vraća knjigama koje su obilježile njegov život, ali i ima toliko fragmenata koji mogu stvoriti pisca. Ova je knjiga stoga svojevrstan i bogat rječnik ideja koje strukturiraju ne samo našu književnu, nego i mnogu drugu, aktuelnu misao”.

Književnik Miraš Martinović je u više navrata pisao i govorio o Brankinim knjigama. On podvlači da je Branka svoj najplodniji radni vijek iskoristila na najbolji način, susretima sa značajnim ličnostima različitih umjetničkih profila, njihovim sudbinama koje su obilježene posebnim znakom, ali i istorijskim prilikama, duhom vremena, okolnostima u kojima su se ostvarili njeni sagovornici.

Vida Ognjenović, čiji tekst je u ovoj knjizi, je rekla da čitajući “Razgovore iz Pariza”, zadobijemo neko čudno, nadmoćno osjećanje da sami stupamo u razgovor sa ovim mudrim ljudima.

“Ta knjiga jeste jedna vredna ‘slika jednog vremena’. Ona se čita lako, ali se pročitava teško. Ovo je knjiga za iščitavanje, za proveru nekih sopstvenih zamisli, za poređenje, za očišćenje od nanosa svakidašnje prašine i terora gluposti”, poručuje Ognjenović.

Akademik Sreten Perović kaže da je knjiga Bogavac “antejski vezana za Crnu Goru, ali i tu nadmoćnu pupčanu vrpcu rasteže po globusu kao da bi htjela da se oslobodi domovinskih omči i lanaca, kao da želi da se odcijepi i od dvodomovinske sebe – rođene Crnogorke i prirođene Francuskinje. U tim unutarnjim preplitanjima i ‘raskolima’, čijih dubinskih zamki možda i nije uvijek svjesna, nalaze se motivi za njenu toliku intelektualnu zainteresovanost i angažovanost, za njeno istinsko pjesništvo”.

Prof. dr Sonja Tomović Šundić, osvrćući se na Brankino stvaralaštvo, piše: “Njena knjiga ‘Od beznađa do nade’ fascinantna je po mnogo čemu. Iznenađenje za naš duh i intelekt. Po autorima koje je Branka Bogavac intervjuisala, po znalački odabranim tematima razgovora, po nevjerovatnim sudbinama njenih sabesjednika. Sve u svemu, ideje o umjetnosti, politici, životu do kojih dolazimo kroz Brankina pitanja predstavljaju zaokruženu mudrost velikih autora, pročišćena iskustva, ovjerena kroz stvaralački rad i umjetnost. Dakle, jednostavno. Njihova znanja nisu preuzeta iz knjiga, ona su istinita ne samo u smislu forme već duboke unutrašnje veze sa klicom života”.

Prof. dr Vesna Kilibarda kaže da Bogavac ne bi zaslužila visoku publicističku reputaciju koju danas nesumnjivo ima da je svoje ambicije svela samo na izbor znamenitih ličnosti i na po koju fotografiju u njihovom društvu.

“Kod Branke nema ni trunke pomodne i površne malograđanske želje za ispraznim i kratkotrajnim medijskim publicitetom, čega smo često svjedoci u svakom od savremenih masovnih medija”, ističe Kilibarda.

Gordana Leković u jednom od svojih tekstova konstatuje da cjelokupno stvaralaštvo Branke Bogavac Le Comte predstavlja trajni doprinos kulturi Crne Gore, ujedno njenoj velikoj afirmaciji u Evropi i svijetu.

Knjiga Branke Bogavac “Deset Nobelovaca” – piše prof. dr Draško Došljak – je , zapravo, govor vjekova. Na njenim stranicama su slike epoha koje najrječitije zbore o ljudima i knjigama. Poslije ove knjige obogaćeni smo novim intelektualnim sadržajima.

O Brankinoj posljednjoj knjizi “Susret je najveći dar”, Zorica Joksimović je podvukla da “hodajući kroz vrijeme, tankom granicom između ljepote i muke, ljubavi prema knjizi i tegobnog života, privatnih i javnih odbrana onoga što se braniti može, Branka Bogavac slikovito oblikuje golema simbolička sjećanja”.

Slobodan Vuković o istoj Brankinoj knizi kaže da nam je darivala značajno memoarsko štivo.

I Miraš Martinović je istakao da zbog ovakve knjige je vrijedjelo živjeti, putovati, trošiti sebe i novac, jer sve na tim stranicama pulsira životom.

U Prilozima ove vrijedne knjige se nalaze fotografije sa Brankinih susreta, odabranih, sa svojim sagovornicima iz različitih vremenskih perioda.

Treba napomenuti da se u knjizi, pored uvodne pjesme Alena Boskea posvećene Branki, nalaze još tri pjesme koje su joj posvećene, autora: Rada Jolića, Enesa Halilovića i Zorice Joksimović.

Knjiga “Branka – vitez umjetnosti i književnosti”, na oko 300 stranica, donosi, kroz intervjue, Brankina razmišljanja na različite teme. U oko četrdesetak ogleda, zapisa i studija date su ocjene, a one su najpozitivnije, o dosadašnjim knjigama Bogavac. Te ocjene dolaze od onih koji u kontinuitetu prate stvaralaštvo Branke Bogavac ( Branko Maširević i Miraš Martinović) do onih drugih naučnika, književnika koji su visoko ocijenili Brankine knjige. I ova knjiga, lijepo koncipirana od strane priređivača Jovane Došljak, potvrđuje da je Branka Bogavac autorka knjiga neprolazne vrijednosti. Ova knjiga će biti i podstrek za nova čitanja Brankinog stvaralaštva.

“Među vitezovima umjetnosti” – piše Dragan Mitov Đurović, u Predgovoru ove knjige – “čija imena svijetle mjesto časno zauzima Branka Bogavac, čovjek-žena naših dana, koja je sabrala – napisala biblioteku u kojoj traju velikani iz dva vijeka sa kojima je pričala, a ‘sama potreba za pričom vječno traje”.

Branka Bogavac je i dobitnica prestižne nagrade Francuske – Ordena viteza umjetnosti i književnosti 2013. godine. Otuda, razumljivo, i naslov ove knjige.

Recenzenti knjige su mr Amer Ramusović i Dragan Mitov Đurović, a idejno rješenje korica je uradio mr Irvin Masličić.

Izvor “Komuna”