NIKOLAIDIS

Amfilohije poručuje Đukanoviću da na tronu može biti samo jedan. A taj jedan je, razumije se, on, Amfilohije. Njegovi pozivi Đukanoviću da ga krsti način su da potvrdi svoje prvenstvo. Što je teokratski impuls. Uostalom, Amfilohijev projekat je teokratija. Uspije li u svom naumu, Crna Gora bi, iako na tlu Evrope, bila najsličnija Teheranu 1979. godine.

Koliko divizija ima taj papa, pitao je Staljin američkog predsjednika Ruzvelta i britanskog premijera Čerčila, koji su mu 1945. godine na Jalti navodno natuknuli da bi u dogovor o novoj podjeli Evrope valjalo uključiti i vrhovnog poglavara Katoličke crkve.

Kada su početkom januara 2020. krenuli protesti Srpske pravoslavne crkve, organizovani povodom usvajanja crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, možda je nekome i palo na pamet da se, parafrazirajući Staljinovu ciničnu opasku iz navedene anegdote, zapita- koliko divizija ima taj Amfilohije.

Pa, koliko ih ima?

“Nakon što su na ulice crnogorskih gradova uspjele da izvedu respektabilan broj ljudi, Rusija, Srbija, Srpska pravoslavna crkva i prosrpska opozicija svakako neće dozvoliti da se pokazana energija tek tako ispumpa i prospe”, uvjeren je crnogorski i bosanskohercegovački pisac i novinar Andrej Nikolaidis.

Riječ je, tvrdi Nikolaidis, o “mobilizaciji koja zahtijeva ostvarenje zacrtanog cilja”.

Kojeg cilja? Na kojoj ideji je izvršena mobilizacija o kojoj govorite?

Nikolaidis: Na ideji velikosrpskog nacionalizma, u čijoj je suštini poništenje crnogorske države i crnogorskog identiteta. To danas tobože ne prepoznaju građanski intelektualci i mediokriteti koji ćute i čekaju da vide ko će iz ove bitke izaći kao pobjednik.

Pored velikosrpskog nacionalizma, važan faktor mobilizacije su ekonomske i socijalne prilike u društvu. Crnogorska vladajuća koalicija nikako da shvati koliko su predatorski kapitalizam, visok stepen korupcije i nefunkcionalnosti institucija pogubni po crnogorsko društvo. Nije dovoljno s vremena na vrijeme ritualno uzviknuti “Nikad više 1918!”, a onda nastaviti sa lukrativnim dilovima sa funkcionerima Demokratskog fronta i sa samom SPC.

Ponekad je neophodno pokazati i neku vrlinu. Svaki lanac snažan je onoliko koliko je snažna njegova najslabija karika. Ako je sistem nagrižen korupcijom, onda je mnogo slabih karika. Korumpirani ljudi su uplašeni; njihova jedina kalkulacija je da prežive buru i zadrže privilegije nakon eventualnih političkih promjena. Na takve se ne može računati.

Na koga može?

Nikolaidis: Na one s vrlinom. Odavno je moralo biti jasno da progresivni projekat nezavisne države Crne Gore kao članice NATO i EU zahtijeva veliku posvećenost i vrlinu. Paradoksalno, za stvaranje projekta Republike Srpske, tog najnižeg oblika udruživanja zasnovanog na ideologiji krvi i tla, bio je potreban određeni broj koljača i oružja. A toga uvijek ima.

Istovremeno, za evropsku Crnu Goru, onakvu kakva je bila zamišljena, neophodno je mnogo više vrline. Znate li ko je shvatio značaj vrline?

Ko?

Nikolaidis: Amfilohije Radović. Nije lako hodati od Ulcinja do Bara, znate…

Iako su moji ideološki, civilizacijski i vrednosni stavovi temeljno drugačiji, moram konstatovati da su učesnici litija u organizaciji SPC posljednjih sedmica pokazali odlučnost, upornost, istrajnost. I to je vrlina kojom Amfilohije pokušava da impresionira dio građana koji ne ide za njim. Neki od sljedbenika srpskog mitropolita prepješačili su dvadeset, trideset kilometara po snijegu i hladnoći, pokazujući da vjeruju u ideju, koja je po mom sudu pogrešna. Problem sa Demokratskom partijom socijalista i vladajućom strukturom je taj što niko više ne zna u šta zapravo ti ljudi vjeruju. Imaju li uvjerenja iza kojih su spremni stati ili su uvijek raspoloženi za trgovinu, pregovore, kalkulacije, kompromise?

Naravno, imate pravo da kritikujete i DPS i vladajuću koaliciju. Ipak, činjenica je da bez snage DPS-a ne bi bilo ni nezavisne, ni bilo kakve Crne Gore, a ni njenog članstva u NATO.

Nikolaidis: To je tačno. Istina je da na strani prosvijećene, sekularne, evropske i građanske Crne Gore ima mnogo onih koji ne trguju, ne kalkulišu, koji čvrsto vjeruju u tu ideju. Međutim, većina njih je odavno isključena iz institucija, iz odlučivanja; nemaju nikakvu moć, iako vlast, u kriznim situacijama poput ove danas, računa upravo na njihovu podršku, na njihovu nedvojbenu posvećenost Crnoj Gori.

Kada govorite o vrlini učesnika protesta u organizaciji SPC, odnosno o načinu na koji mitropolit srpske crkve Amfilohije njom manipuliše, kako to da ti ljudi nijesu pokazali ni zrno humanosti, ni zrno vrline i solidarnosti sa žrtvama širom Jugoslavije? Da li se, na primjer, bilo ko od njih javno solidarisao sa roditeljima nedavno ubijenog Davida Dragičevića iz Banjaluke?

Nikolaidis: Tačno, crnogorska opozicija je prećutala i taj zločin. David Dragičević je po svemu sudeći likvidiran od strane ljudi bliskih vrhu policije Republike Srpske, što je vlast u Banjaluci pokušala da zataška. Nije uspjela, pa se na centralnom gradskom trgu u jednom momentu skupilo 40.000 ljudi; onoliko, dakle, koliko Amfilohije, tokom svoje “balvan revolucije”, nikada nije uspio da okupi u Podgorici. Demonstracije o kojima govorim Dodikova policija je brutalno razbila: građani su prebijani, uhapšeno je nekoliko poslanika opozicione Srpske demokratske stranke, partije koju je osnovao Radovan Karadžić. Tu, dakle, nisu stradali nekakvi liberalni Srbi, nego poslanik koji se slika sa četničkim znamenjima. I otac ubijenog Davida Dragičevića nekadašnji je borac Vojske RS. E, sad zamislite da se slično nasilje dogodilo u Crnoj Gori! Pa, imali bismo demonstracije i u RS i u Srbiji, i to zbog navodne ugroženosti Srba u Crnoj Gori. Iako te ugroženosti nema.

Nema je?

Nikolaidis: Nema. Srbi u Crnoj Gori ugroženi su možda u ekonomskom smislu, i to na isti način na koji su ugroženi i ostali crnogorski građani, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. Srbi u Crnoj Gori, na primjer, imaju pravo da pišu ćirilicom, to niko ne dovodi u pitanje.

Međutim, neki od njih vjeruju da je moguće i druge natjerati da se koriste istim pismom. Ako se oduprete toj vrsti nasilja, to ne znači da ugrožavate pravo građana srpske nacionalnosti; naprotiv: to samo znači da im uskraćujete mogućnost da ugroze vaše pravo da pišete latinicom.

Slično je i sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti: SPC za sebe traži izuzetan status, izuzetan tretman, odbacujući svaku ravnopravnost sa ostalim vjerskim zajednicama. Je li to ugrožavanje? Nije. Jer, gdje su Srbi ugroženi? U bosanskohercegovačkom entitetu RS i u Srbiji, o čemu, ponavljam, ćute i Beograd i Banjaluka i crnogorska opozicija.

Ćuti i SPC. Majci ubijenog Davida Dragičevića popovi SPC nijesu dozvolili da uđe u crkvu u Banjaluci i da tamo zapali svijeću svom ubijenom sinu; baš kao što demonstrantima, koji su bježali od Dodikovih batinaša, nije bilo dopušteno da uđu u dvorište pravoslavne crkve.

Nikolaidis: Otac ubijenog Davida Dragičevića bio je prinuđen da kosti svog djeteta sa banjalučkog groblja prenese u Beč i da ih tamo sahrani. Nije ih htio ostaviti da leže u zemlji u kojoj je ubistvo njegovog djeteta prošlo nekažnjeno. Ovdje dolazimo do ključnog pitanja: o čemu, dakle, govorimo kada govorimo o SPC?

O čemu govorimo?

Nikolaidis: O velikosrpskom nacionalizmu, čije je srce SPC.

Dejan Vučinić, nekadašnji poslanik LSCG, nedavno je napisao da je veliki dio javnosti i institucija i u Crnoj Gori i u Srbiji ipak priznao ratne zločine srpske vojske počinjene devedesetih. Iako se ti zločini povremeno relativiziraju, Srbija je neke ljude poslala u Hag, donešene su i neke presude. Jedina institucija koja je tvrdo stala i ostala uz ratne zločince je SPC. Amfilohije je odlikovao osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja; održao je moleban Radovanu Karadžiću, osuđenom ratnom zločincu; posjećivao Slobodana Miloševića u Hagu. SPC, podsjeća Vučinić, nije osudila narativ o ratnim zločincima kao herojima, što bi bilo izuzetno važno prije svega za generacije djece čiji su očevi u tim ratovima učestvovali. Takvoj djeci crkva nikada nije rekla da su njihovi očevi bili na pogrešnoj strani istorije, da su neki od njih okrvavili ruke, da su počinili zločine. Naprotiv: svjesno je produbljivala njihove zablude i nacionalizam.

I pored toga, u svim istraživanjima javnog mnjenja SPC je institucija od najvišeg povjerenja građana. Što to govori o društvu?

Nikolaidis: Govori da je to društvo neprosvijećeno. Na izvjestan način, u Crnoj Gori je prosvjetiteljska politika vođena od 1997. do danas: naime, ova Crna Gora nije ona s početka devedesetih; neuporedivo je bolja. Ipak, period 1945-1989. bio je Periklovo doba prosvjetiteljstva. Komunizam je jedini period u kojem su jugoslovenski narodi bili istinski prosvijećeni. Revolucija je odradila svoje, ali je, bogami, i kontrarevolucija 1987-1997. u međuvremenu obavila svoj dio posla. Sistem koji su komunisti gradili je razoren, sve je privatizovano. Istovremeno, u ideološkom smislu, procesi u Crnoj Gori još nijesu završeni.

Što nije završeno?

Nikolaidis: Crna Gora je jedina zemlja u kojoj nije pobijedila kontrarevolucija. Baš zato se za Crnu Goru vrijedi boriti. Protesti u organizaciji SPC ozbiljan su pokušaj da se kontarevolucija dovrši. Građani koji se danas bune ne shvataju da je to što teško žive posljedica njihovih pogrešnih odluka. Ne bih ih u tom smislu lišio odgovornosti. Jer, ako ste sredinom osamdesetih počeli prebrajati zločine Tita i komunista, a početkom devedesetih bili u punom nacionalnom i religijskom naponu, ako su vas, usljed vlastitih gluposti i pogrešnih izbora, nedugo zatim poslali na ratište, ako ste, vrativši se iz rata, ostali bez posla, ako vam je familija u inostranstvu, a vi životarite sa 200 eura penzije, što da vam kažem?! I kontrarevolucija jede svoju djecu.

Na pitanje jesmo li se vratili u devedesete, istoričarka Latinka Perović odgovara: “Zar smo ikada iz njih izašli?!”. Da je pitanje opravdano dokazuju i “čuda” o kojima se ponovo govori i piše: krilato novorođenče, “ukazivanje” svetaca, krsta, mitropolita Amfilohija… Otkuda to?

Nikolaidis: Građani se plaše Amfilohija, njegovih vradžbina i kletvi. Zato je on tako opasan protivnik, kako ovoj vlasti, tako i svakom prosvjetiteljstvu. Dijelom zbog toga, a dijelom zato što su njegovi protivnici, umjesto jačanjem institucija, decenijama bili zaokupljeni prvobitnom akumulacijom kapitala, što je eufemizam za pljačku.
Mislim da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti mogao biti donešen i 2008. godine, kada je to bilo daleko lakše budući da je protivnik tada bio ako ne u nokautu, ono barem u nokdaunu. Zašto? Kako zbog rezultata referenduma o obnovi državne nezavisnosti, time i veće podrške građana, tako i zbog činjenice da vlast još u toj mjeri nije bila izranjavana korupcionaškim aferama. Zašto to nijeste uradili? Zato što ste se bojali Amfilohija. Kao što ga se i sada bojite. Većina. Pored toga, Amfilohije je partner u mnogim poslovima.

Čiji je partner mitropolit SPC Amfilohije?

Nikolaidis: Vlasti. Nedavno sam vidio fotografiju gradilišta kod Budve: na žutoj tabli piše da su investitori MCP i HD “Laković”, dok je izvođač radova Bemaks. Živo me interesuje kako napreduju radovi, da li su ideološke tenzije na relaciji vlast – SPC uticale na tempo izgradanje ili biznis teče as usual. Da sam urednik medija, novinarima bih dao zadatak da to ispitaju.

Dobijamo podršku iz Berlina, Pariza, Njujorka, Londona, ne samo od predstavnika pravoslavne crkve, na čelu sa našim i carigradskim patrijarhom, nego i od rimskog pape i od naše braće Muslimana“, kazao je prošle nedjelje mitropolit SPC Amfilohije. Imate li utisak da se srpski mitropolit rivalizira sa predsjednikom Milom Đukanovićem, da želi da mu pokaže ko je gazda?

Nikolaidis: Imam. Amfilohije Đukanoviću poručuje da na tronu može biti samo jedan. A taj jedan je, razumije se, on, Amfilohije. Njegovi pozivi Đukanoviću da ga krsti način su da potvrdi svoje prvenstvo. Što je teokratski impuls. Uostalom, Amfilohijev projekat je teokratija. Uspije li u svom naumu, Crna Gora bi, iako na tlu Evrope, bila najsličnija Teheranu 1979. godine.

Amfilohijeva ideologija retorički je donekle izmijenjena, pa se on od tvrdo nacionalističkog diskursa polako kreće ka svetopavlinskom univerzalizmu. Nema više Jevrejin i Grk, slobodnjak i rob, muško i žensko, ponavlja Amfilohije, koji naprasno postaje i Crnogorac i Srbin. Naravno, riječ je o sitnom lukavstvu, kojim srpski mitropolit pokušava da relativizuje vlastitu nacionalističku ideologiju, inače, jedinu konstantu svog cjelokupnog djelovanja.

Je li sitno lukavstvo i to što mitropolit SPC Amfilohije danas Muslimane naziva braćom?

Nikolaidis: Jeste. Amfilohije je Muslimane do juče nazivao “lažnim ljudima”, “lažnom vjerom”. Danas ih, pokušavajući da dovrši svoj projekat teokratske države, naziva braćom, iako u to niko ne vjeruje. Najmanje on sam.

Uostalom, zna li Amfilohije kako se posljednjih mjeseci osjećaju njegova “braća Muslimani”? Razmišlja li nekad o tome? Ikonografija koja se posljednjih sedmica može vidjeti na ulicama crnogorskih gradova korišćena je uoči i tokom ratova devedesetih; ona je opterećena nasljeđem rata i ratnog zločina. Ako je ponovo izvedete na ulicu, čak i kada bi vam ideologija bila mirotvoračka, pripadnici manjina vas moraju doživjeti kao vojsku koja je ušla u Srebrenicu i počinila genocid.

U tome je glavna manjkavost Amfilohijevog do sada savršeno vođenog projekta: previše je laži, previše obmana. Jer niti su Srbi u Crnoj Gori ugroženi, niti Zakon o slobodi vjeroispovijesti predviđa oduzimanje bogomolja, niti ikome na pamet pada da u crkvama otvara butike i kafane. Sve je to magla. Gusta magla, koju bi mogao razgrnuti samo neki jaki vjetar.

Ima li tog jakog vjetra?

Nikolaidis: Ima. Amfilohije neće uspjeti u svom naumu, ali ne zbog snage onih koji brane sekularnu, evropsku i prosvijećenu Crnu Goru, nego zbog slabosti strane koja sprovodi kontrarevoluciju. Kako ojačati one koji brane evropsku Crnu Goru? Možda tako što ćete napraviti široku koaliciju vrijednosti, kojoj bi prethodilo obnavljanje iskrenog dijaloga među suverenistima, njihovo veće uključivanje u procese, što bi podrazumijevalo ozbiljne ustupke DPS-a i promjenu načina njihove vladavine. Možda bi samo na taj način neke krupne greške konačno bile ispravljene. Većina nas uvijek sanja drugu šansu, ali je, istina, malo ko dobije. U svojoj naivnosti, nadam se da ću ipak vidjeti tu crnogorsku drugu šansu.

Jesu li vam dovoljni bob i voda? Koji građanski intelektualci na litijama ne vide manifestaciju srpskog nacionalizma?

Nikolaidis: Uvijek je riječ o istom krugu ljudi koji tvrdi da je sa Demokratskim frontom moguća demokratska, evropska i slobodna Crna Gora. To je psihodelična ideja, kaže Rade Bojović. Jeste. Čovjek se mora nagutati dobrih tripova ili pečuraka da bi branio takvu ideju. Imam razumijevanja za one koji se distanciraju od crnogorske vladajuće koalicije, koji imaju ozbiljne zamjerke, čak i gađenje spram te politike; ipak, nemam ga za one koji tvrde da se ništa neće promijeniti ako na vlast dovedete Andriju Mandića.

Što bi se promijenilo?

Nikolaidis: Crna Gora bi za pet godina napustila NATO, bile bi zaustavljene EU integracije, Rusima bi bila data baza na Jadranu, a za narednih stotinu godina bila bi ugašena svaka misao o crnogorskoj nezavisnoj državi i crnogorskom identitetu. Ako to nije jasno…

Je li jasno?

Nikolaidis: Svima je jasno. Oni koji tvrde suprotno veliki su licemjeri. I to rade iz koristoljublja. I, ako bih mogao da biram kako da završim ovaj razgovor…

Birajte!

Nikolaidis: Nedavno sam čitao navodni razgovor između Diogena i Platona.

“Jadni moj prijatelju”, kaže Platon, “živiš kao pas, a sve zbog svog dugog jezika. Zar zaista ne razumiješ kako funkcioniše svijet? Kada bi naučio da se pogneš pred bogovima, ne bi morao živjeti na bobu i vodi”.

“Jadni moj prijatelju,”, odgovara Diogen, “zar zaista ne razumiješ kako funkcioniše univerzum? Kad bi prihvatio da su ti bob i voda dovoljni, nikada se ne bi morao klanjati bogovima!”

Ako su vam, dakle, dovoljni bob i voda, nećete klečati pred Amfilohijem i onim što on predstavlja.

Žalosno je što mizerna politika Beograda može da izazove probleme u Crnoj Gori

Jeste li iznenađeni žestinom anticrnogorske kampanje koja dolazi iz Srbije?

Nikolaidis: Nijesam. Devedesetih sam, uoči početka rata u BiH, kao dječak bio u prilici da posmatram nešto veoma slično. Mislim da je važno prisjetiti se kako je počela kampanja u Crnoj Gori. Sigurno nije mirnim litijama, nego Amfilohijevom izjavom bosanskoj televiziji da zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti može doći do rata. Nastavilo se radikalizacijom Demokratskog fronta, po čije je vođe Vlada Srbije poslala avion, odvezla ih u Beograd po instrukcije, najavila haos i pokušala ga realizovati.

“Gledam da ih nema”, rekao je ministar zdravlja Srbije Zlatibor Lončar odgovarajući na pitanje ima li Crnogoraca u zdravstvenom sistemu Srbije. Kako ste razumijeli tu poruku?

Nikolaidis: Kao dio medijske agresije koju sprovodi zvanični Beograd. Vučić je sjutradan pozvao Lončara da se ispriča, od čega, naravno, nije bilo ništa. Jedina dobra stvar je to što je srpski ministar nehoteći priznao crnogorski jezik.

Zašto kažete da od izvinjenja ministra Lončara “naravno” nije bio ništa? Zašto – naravno?

Nikolaidis: Zato što je taj poziv Lončaru da se ispriča, baš kao i sva Vučićeva retorika, u velikom neskladu sa njegovim postupcima. Ko još ozbiljno shvata Vučića i njegove poruke? Možda Aleksandar Vulin, ministar zadužen za nastupidnije, najbizarnije izjave? Ili Ivica Dačić, koji je, pak, zadužen za one najopasnije? Vučić pokušava da stvori privid vlastite političke pozicije koja je “nešto između” ta dva ekstrema, što su jeftine, petparačke, palanačke finte. Žalosno je samo što je ta mizerna politika u stanju da u Crnoj Gori izazove ovakve probleme.

Ima li Crna Gora na to odgovor?

Nikolaidis: Većina funkcionera vladajuće koalicije sve ovo posmatra iz svojih mišjih rupa, neki pet, a neki deset metara pod zemljom. Neki, pak, otvoreno sarađuju sa Amfilohijem. Što takođe ne čudi. Jer, ne možete institucije napuniti kukavicama i mediokritetima, a onda od njih očekivati da se usprave i da brane sekularnu Crnu Goru i ono malo njenog preostalog prosvjetiteljskog nasljeđa. Ta negativna selekcija dugo traje, znate… Nedavno je neko rekao da niko nikada nije komandovao gorom vojskom od ove kojom danas komanduje Milo Đukanović. To je istina. Međutim, istina je i da mu se niko nije miješao u posao. Tu je vojsku sam izabrao.

Tamara Nikčević