ČIRGIĆ

Predstavljanjem aktuelnoga problema kao vjerskog, kao pitanja homogenizacije pravoslavnoga bića, stvara se klima u kojoj nema mjesta za reakciju onih koji tome biću ne pripadaju. To je i razlog što se živi ne čuju predstavnici nacionalnih i religijskih manjina, iako svi znaju da od razrješenja ovoga problema zavisi dalja sudbina Crne Gore, smatra dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju Adnan Čirgić.

Od razrješenja ovoga pitanja, kaže on, ne zavisi hoće li narednu vlast činiti DPS sa svojim koalicionim partnerima, već hoće li nova vlast baštiniti antifašističku i slobodarsku tradiciju ili kvislinge i ratne zlikovce čiji portreti “krase” kancelarije glasnogovornika protesta.

On se, kako je rekao u razgovoru za Dnevne novine, ne bi saglasio sa konstatacijom da je povodom protesta u organizaciji SPC izostala reakcija intelektualne elite.

“Reagovali su oni koji i inače reaguju. Razumijem, naravno, što ste me htjeli pitati. Na taj samoreklamerski intelektualni društveni sloj među kojima ima i onih što uživaju nacionalne penzije, imaju status istaknutih kulturnih stvaralaca, među kojima su i dobitnici najviših državnih nagrada, pa i Trinaestojulske, država Crna Gora očigledno ne može računati kao na intelektualnu elitu. Riječ je o sinekuristima koji preže i čekaju ko će nadjačati Država ili SPC, pa će onda zauzeti ‘stav’. Takvi, razumije se, ne zaslužuju da budu nazvani elitom, a još manje intelektualnom”, kazao je on.

Na pitanje što ga je ponukalo da reaguje, Čirgić odgovara: “Što se pak tiče mog javno iznijetog stava o tome problemu, da sam držao da je riječ o vjerskome pitanju pravoslavnome, muslimanskom ili bilo kojem drugom ne bih se povodom njega ni glaskao. No, ovdje nije riječ o pitanjima vjerskih dogmi niti crkvenih kanona. Na sceni je odmjeravanje snaga između države i jedne vjerske organizacije sa šedištem u drugoj državi, koja je nebrojeno puta pokazala svoj negatorski odnos prema crnogorskoj nacionalnoj, kulturnoj i državnoj samobitnosti, koja kontinuirano omalovažava i nacionalne Crnogorce i pripadnike manjina”.

Ako je, kako kaže, Crna Gora građanska zemlja, onda nema, dodaje Čirgić, pristajanja na apriornu nacionalnu i religijsku identifikaciju njenih građana.

“Onda nema govora o homogenizaciji konfesionalnog i nacionalnog bića. U građanskoj zemlji građanin je najviša svetinja! Kad pristanemo na podređivanje tih svetinja nekim drugim, pristali smo na žrtvovanje građanskoga koncepta države. Stoga nemaju moralno pravo da ćute ni manjine ni većina jer će od ishoda ove borbe zavisiti hoće li se na koricama naših udžbenika istorije nalaziti Ljupo Čupić ili Pavle Đurišić. Taj se ishod i te kako tiče svih građana u Crne Gore. Neshvatljivo je da je veću (negativnu) reakciju izazvao prijedlog direktora RTCG da se ta televizija preimenuje u Crnogorsku, nego faktički pokušaj promjene ustavnoga ustrojstva države koja nam je većini jedini dom”, kazao je Čirgić.

Anticrnogorska propaganda, kako ocjenjuje, danas je razuđenija nego što je bila 1918. godine, ali je u pitanju ista ideologija potiranja i negacije Crne Gore.

“Nebrojeni mediji u Crnoj Gori i okruženju predstavljaju crnogorsko društvo kao NDH. Oni koji su javno slavili tekovine 1918. godine danas organizuju navodne građanske proteste. Baštinari krvavoga državnog sloma 1918. godine zarad tuđih državnih interesa danas su uspjeli okupiti hiljade građana na ulicama. Da su crnogorske naučne, prosvjetne i kulturne ustanove radile svoj posao, na našim ulicama danas ne bi bilo onoliko obmanutih građana niti bi osnovci cijepali državnu zastavu, a zavedena omladina skrnavila trobojkom čak i jedan od najvažnijih arheoloških lokaliteta u CG. Pod plaštom navodne demokratske borbe za bolji socijalni status građana, za bolji životni standard i slična za organizatore protesta apsolutno nebitna pitanja vodi se borba za dominaciju Crkve nad državom. Naše naučne, kulturne i prosvjetne ustanove ćute. Kad to kažem, ne mislim na ćutnju resornih ministarstava. To nije pitanje kojim treba da se bavi isključivo državna administracija. To je pitanje rezultat jalovosti onih ustanova koje su bile dužne nakon obnove državnosti da crnogorskim građanima predstave sopstvenu kulturnu i nacionalnu baštinu, o kojoj se u proteklim decenijama državnoga zajedništva uglavnom ćutalo”, kaže Čirgić.

Komentarišući to što se na litijama u organizaciji SPC okuplja veliki broj građana, Čirgić kaže: “Kad bi taj Zakon bio paravan za otimanje crkava i manastira onima kojima te crkve i manastiri zakonski pripadaju, takav bi Zakon morao biti alarm za sve građane, bez obzira na nacionalnu ili kakvu drugu pripadnost, da iskažu protest te da se u okviru institucija sistema učini sve da se on stavi van snage. Debate koje su tim povodom do danas vođene nijesu pokazale da je stvoren osnov za otimanje bilo čije svojine. Anticrnogorska propagandna histerija izvela je veliki broj građana na ulice. Međutim, to je i dalje daleko od onoga što se tom propagandom želi nametnuti da su svi pravoslavni građani Crne Gore stali u navodnu odbranu Crkve od države”.

Nasuprot toj propagandi, kako je rekao, “ćuti naša inače vrlo glasna elita te brojne nevladine organizacije”.

“Činjenica je da dobar dio građana motiv za izlazak na proteste vidi u nezadovoljstvu životnim standardom. Isto je tako činjenica da su u teškoj zabludi oni što misle da će im bolji životni standard obezbijediti oni za koje se, kako kažu, patrijarh Pavle pitao kakva bi tek kola vozili da se nijesu zavjetovali na siromaštvo”, istakao je on.

Cijepanje zastave sopstvene države svakako, kaže Čirgić, nije imanentno djeci.

“Nema sumnje da je taj delikt potaknut spolja. I izvore mu ne treba tražiti samo u školi. Današnja djeca ne obrazuju se samo u školama, možda ne ni prvenstveno u njima. Ne treba zanemariti nemjerljivi uticaj medija i interneta s kojim se teško u koštac hvataju i razvijenija društva od našega. Ne treba, naravno, zanemariti ni uticaj porodice. Smatram da je reakcija Ministarstva prosvjete i aktuelnoga ministra Šehovića bila adekvatna i u jednome i u drugom slučaju. Religioznost djece i odraslih ne bih nikad okarakterisao kao nešto sporno. Naprotiv. Religija i ateizam intimno je pravo svih i u to se pravo ne smije zadirati. Ne smije se u to zadirati ni onda kad smo svjesni da u današnjem ispoljavanju religioznosti, osobito kod pravoslavnih i muslimana, ima malo toga tradicijskog. Ali se ne smije dozvoliti da se religioznošću pravda ponižavanje ustavnih simbola države”, kaže on.