LJUBODRAG STOJADINOVIĆ

Crkva je postala politički činilac, a država vjerski oltar. Iz takvog neprirodnog pakta, koji u sebi sabira kult naciona, dogmu i fanatizam, prividi crkvenih stvari postaju uzroci i povodi raskola i izvori opasnih političkih kriza, naveo je u autorskom tekstu za Pobjedu kolumnista Ljubodrag Stojadinović.

Sinoć me je put naveo pored Crkve Sv. Petke, negdje na beogradskoj Čukaričkoj padini. Čula su se zvona, njihov je zvuk sadržao u sebi odjek daleke sete, osjećanje koje nije moguće definisati. Da li je to prošlost, dio nedokučivog vremena, ili samo zov pastvi, ili znak da se možda događa nešto daleko iznad nas?

Ne znam, zaista, moguće je da sam grešnik, kao ateista agnostik, tim redom. Rekao bih da je bogova previše, a ljudi malo, a moja je vjera nedovoljna da dopre do onostranog, čak ni do razloga za postojanje totema koji su vidljivi, čujni i rastu do nemerljivih dimenzija.

CRKVA I DRŽAVA

Vjera u Boga, Lucifera, ili bilo šta, lična je stvar svakoga od nas. Molitve i molebani, litije i sabori, to su obredi u kojima Vjera postaje opšta utopijska vrijednost i nadilazi pojedinačni izbor, kao stvar kontrolisanog kolektivnog uma. Crkva je za sebe zauzela položaj jedinog božijeg hrama, ona je neka vrsta monopolskog posrednika između nebeskog i blatnog, i postaje sudija ispovjednik koji određuje ili oprašta sve grijehe, naročito svoje. U stvarnosti, bogomolja se može organizovati bilo gdje (u podrumu na primjer) a crkveni oci da pod kupolama hramova božijih budu nosioci razvrata, i imaoci ogromnog materijalnog blaga.

Bez sumnje u njenu važnu misiju očuvanja duhovnog amalgama i narodne sabornosti, Crkva je evoluirala u (političku?) silu po sebi, pa iako više nema inkvizicijsku snagu, ili zloćudnu moć presudne sakralne i socijalne anateme, postala je realni partner građanskom društvu, i dio je simbioze sa državnom vlašću.

Crkva je postala politički činilac, a država vjerski oltar. Iz takvog neprirodnog pakta, koji u sebi sabira kult naciona, dogmu i fanatizam, prividi crkvenih stvari postaju uzroci i povodi raskola i izvori opasnih političkih kriza.

LITIJE

Povodi za masovne litije u Crnoj Gori obrazloženi su na više različitih nivoa, tako da ću čitaoce ovog teksta pokušati da lišim nepotrebnog ponavljanja. Nisu mi do kraja jasni motivi koji su doveli do Zakona o slobodi veroispovijesti. To što meni nije jasno, ne znači da motiva nije bilo.

Nisam siguran da je zakonodavac očekivao reakciju u vidu masovnih političko-vjerskih demonstracija, a još manje potmuli i nimalo bezazleni međudržavni spor. Dobar je znak da su započeli pregovori između SPC i države Crne Gore, i tako bar za nijansu splasnula razorna snaga raskola, iako je paravjerski fanatizam još u snazi.

Ako isključimo jednu od teorija zavjere da je čitava ova drama nastala kao opasan dogovor „dva diktatora“ i njihovih vodećih kaluđera – koji bi da mobilizacijom stada zataškaju teške probleme u svojim državama – ostaju nam svetinje, odnosno vlasništvo nad njima kao moguće gorivo za uporne višenedeljne litije.

Dakle, ako dogovorene tenzije nije bilo, ne znači da su demonstracije nastale spontano, iz masovnog osjećanja nepravde zbog stvari koje ogorčenoj gomili vjernika ne mogu biti poznate.

ETNIČKI, ETIKA I POLITIKA

Etnički diskurs u Crnoj Gori je osjetljiv, po prirodi stvari. Etnogenetička teorija po kojoj su i Srbi i Crnogorci Srbi, osim onih koji se osjećaju drugačije, mada su i takvi svakako Srbi, jeste izvor paternalizma s jedne i odijuma sa druge strane. Ima mišljenja da se Crkva otvoreno miješa u stvari države Srbije, a država Crna Gora u stvari Crkve. Teško je razlučiti uticaje, podjele, svjetovno, duhovno, etničko i političko, ali svakome je dato pravo da bude ono što želi i kako se osjeća. Spor nastaje na nivou, kada se prividi vjerskih sloboda za sebe pretvore u istinski nepodnošljivu dogmu za druge.

No, šta su uopšte crkvene svetinje? Jesu li to građevine same po sebi, njihova katastarska vrijednost, placevi na kojima su izgrađene, ornamentumi i artefakti u njima, ikonostasi, oslikani sveci i pripravnici za njih, mozaici, kandila, voštanice tamjan, kalendari, knjige sa mitovima uspenja i vaskrsenja. Ili je to svekoliko bogatstvo Crkve, čija god ona bila?

Ili je to samo simbolika vjere, etički jarbol vjerujućeg, koji se od fanatizma brani razumom, a od razuma nepomućenom vjerom u nešto što inače nije pojmljivo.

Ispostavilo se da su vjernici u litijama politička bića, nemoćna da izađu iz te simbioze. U Crnoj Gori Srpska pravoslavna crkva je svoje svetinje, ako se to tako zove, postavila kao politički cilj koji valja dostići. Dok je srpska država (čitaj: režim) svoju politiku proizvodnje sporova sa komšilukom, u Crnoj Gori preimenovala u masovni pokret vjerujućih, čije litije sve više poprimaju mračni obol pritiska izvan vjere.

VUČIĆ I IRINEJ via AMFILOHIJE

Nema sumnje da litije kao demonstracije ne bi bile tako dugotrajne, niti tako masovne bez podsticaja iz naprednjačke Srbije.

Predsjednik Aleksandar Vučić se grčevito drži svoje logike militarnog rasejanja: ma gdje se nalazio srpski narod, ako bude ugrožen, pružićemo svaku podršku. Naravno da režim u Beogradu nije moćan da ispuni takvo obećanje, ali je njegova snaga u ovom slučaju sadržana u subverzivnom jednačenju nacionalnog i vjerskog.

Inače su odnosi između srpske države i Crkve krajnje zanimljivi. Amfilohije je prošle godine u par navrata Vučića prozvao izdajnikom, čovjekom koji se sprema da potpiše predaju Kosova. Patrijarh Irinej, energično braneći Vučića od takve vladičanske svetovne anateme, prozvao je srpskog predsjednika maltene sinom božijim: „Vučić se bori kao lav, njega je Gospod poslao Srbiji da sačuva svetu srpsku zemlju Kosovo!“

Uz takvu krajnje neukusnu beatifikaciju, Irinej je praktično postao trudbenik SNS-a, i Vučićev zaštitnik pred Sinodom SPC, koji je prema njemu pokazivao hladnu distancu.

Ali i takav državno-crkveni raskol i sklad doveo je do neupitnog saglasja povodom litija. One su podržane kao izraz odlučne vjerske straže, kojima se svetinje čuvaju molebanima i svakonoćnim hodoljubljem. Vremenom je „čuvanje srpskih svetinja“ postala kovanica izlizana od preteranog trošenja, pa je tako gubila na značaju i smislu, ali nije izgubila moć proizvodnje tenzija, koje su u jednom času bile na granici sukoba, među raskoljenim vjernicima iste vjere.

Srbija je postala politički izvoznik crkvenog patriotizma, pa i krize koje takve ideje nose.

Rekoh već da moji vrjednosni kriterijumi ni u čemu nisu u ravni sa litijama. Ali ne sporim bilo čiju želju da u njima mirno hoda. Svaki korak vodi nekuda. Nemam emocije za Crkvu, na strani sam svetovne Crne Gore.

Evo šta bih priznao za svetinje i crkvenu brigu za svoj narod:

Da SPC u Srbiji i Crnoj Gori napravi bar po nekoliko vrtića i opremi dječje bolnice. Da nosi darove oronulim školama, popravi neke i brine o siromašnim đacima. Da osnuje fond za bijedne i bolesne, da izgradi prihvatilišta za beskućnike. Da omogući hapšenje pedofila i razvratnika iz svojih redova. Da plaća porez na imovinu, postojeća i stečena bogatstva.

Služba građanima bila bi bogougodna. Služenje Bogu je samo obred nedostojnih za nedostižnog.

(Autor je kolumnista Peščanika)