BOŠKO JAKŠIĆ

“Mitropolit sada vodi glavnu riječ i u Srbiji i u Crnoj Gori, što je svojevrstan poraz svjetovnih lidera i u Beogradu i u Podgorici. To je nama naša borba dala, Amfilohija za maršala!”, navodi novinar Boško Jakšić u autorskom tekstu, koji objavljuje “Pobjeda”.

Dok Evropska unija lansira novu formulu proširenja na Zapadni Balkan institirajući na stvaranju pravnih država, snažnih institucija i svekolikih sloboda, uvjerena da će tome kapitalno pomoći regionalna saradnja i investicije, države pretendenti vraćaju se konfliktnoj retorici koja ih je prije tri decenije uvela u ratove.

Region kao da se trudi da demantuje Brisel koji koncept stabilokratije, koji je omogućavao rast autokratije i nacionalizma, zamijeni insistiranjem na istinskim reformama u procesu stvarnja liberalnih demokratskih društava.

Zapadni Balkan je vrijeme političkog EU-vakuma namah popunio povratkom na katalog međusobnih, očito nezaliječenih sukoba. Kosovo je najupečatljivija ilustracija prelamanja interesa SAD, EU i Rusije (Kina investiciono pogleduje iz prikrajka), ali nije jedina. Sve je, umnogome zahvaljujući politikama balkanskih aktera, “oplemenjeno” krizom u Bosni i Hercegovini i dramatičnim kvarenjem odnosa Srbije i Crne Gore.

Bosanski lonac

Republika Srpska odavno se smatra bastionom ruskog Drang nach Westen, Prodora na Zapad. Milorad Dodik podržao je sve secesije koje su uvećale teritoriju Ruske Federacije i za uzvrat očekuje podršku Kremlja u svojoj neskrivenoj namjeri da “sruši” dejtonsku BiH, a Republiku Srpsku pripoji Srbiji, kao svojevrsnu kompenzaciju za gubitak Kosova.

Simptimatično je, koliko i opasno, da Dodik podržava formiranje trećeg entiteta, hrvatskog, što kod Bošnjaka opravdano priziva strahove o razgovorima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana iz Karađorđeva.

Ni Beograd ni Zagreb ne obaziru se previše na činjenicu da je svaki BH-dogovor dvoje protiv jednog poguban za opstanak države u kojoj su Bošnjaci bili najveće od svih žrtava ex-Yu ratova.

Sadašnja kriza oko Ustavnog suda udara na temelje Dejtonskog sporazuma koji je u BiH prekinuo rat, ali nije uspio da stvori funkcionalnu državu. Dodik pripada osobama koje glume žrtve i zrače negativnošću, jer vjeruju da su za njihove probleme krivi svi drugi osim njih samih.

Aleksandar Vučić pokušava da lavira. Dok se Dodik brine za Srbe na Kosovu i u Crnoj Gori i govori da je odlukom Ustavnog suda u Sarajevu pređena “crvena linija”, predsjednik Srbije ponavlja frazu o poštovanju dejtonske BiH, njenog suvereniteta i integriteta i o neophodnosti očuvanja stabilnosti u regionu. Ukoliko se Vučić energičnije ne ogradi od politike lidera Srpske, uz nastavak podrške Srbima u RS , Dodik će Srbiju uvući u ozbiljne probleme.

Crna Gora i SPC

Ono što je Dodik u odnosima Srbije i BiH, to je Srpska pravoslavna crkva u odnosima Beograda i Podgorice. Još u vrijeme kada nije bilo nikakvih pritužbi vjernika SPC u Crnoj Gori, srpski patrijarh Irinej govorio je da je položaj Srba u Crnoj Gori gori nego u Nezavisnoj državi Hrvatskoj ili osmanskoj carevini.

Onda je stigao crnogorski zakon o vjerskim zajednicama i crkvenoj imovini koji je od starta imao dvije dimenzije: crkvenu i političko-državnu.

Predsjednik Milo Đukanović je, poput Henrija Osmog u Engleskoj, riješen da stvori crkvu koja bi dodatno potvrdila državni i nacionalni identitet zemlje kojom upravlja gotovo tri decenije. Ispostavilo se da je cijena uspostavljanja tog identiteta opasno produbila podjele. Srbi u Crnoj Gori, koji godinama ponavljaju da su diskriminisani, stali su u odbranu SPC koju doživljavaju kao zaštitnicu svog nacionalnog i vjerskog bića.

Zaboravljena je stara dogma: bogu božije, caru carevo. Sukob dvije crkve, etablirane SPC i crnogorske koja priželjkuje autokefalnost, pretvorio se u državni problem. Umjesto da se crkvenim problemima pravoslavlja bavi vaseljenski patrijarh, otvoren je prostor da se – uz jasne političke namjere – u konflikt umiješa i ruska crkva koja je odmah podržala “plemenitu i svetu borbu” koju SPC vodi u Crnoj Gori.

“Pravoslavna crkva je iznad političkih granica”, poručuje iz Beograda predsjednik Odjeljenja za spoljne crkvene veze Moskovske patrijaršije, mitropolit volokolamski Ilarion, na šta američki specijalni izaslanik za Zapadni Balkan Metju Palmer uzvraća optužbom da je Moskva odgovorna za “namjerne provokacije” i za širenje dezinformacija o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti.

Zašto su dvije zvanično sekularne države dopustile da njihove odnose određuje vjera i da šizmatski crkveni problemi prerastu u državne? Đukanović je potcijenio liturgijsku moć mitropolita Amfilohija koji je svojevremeno držao moleban Vladi tadašnjeg premijera Vučića, potom ga optužio da je “veleizdajnik” koji hoće da se odrekne svete srpske kosovske zemlje, a sada bi da crnogorskom ministru odbrane oduzme crkveni orden Svetog Save? Kada ga je dodjeljivao, zar to nije bilo uplitanje u svetovne poslove?

Izlaz

Mitropolit sada vodi glavnu riječ i u Srbiji i u Crnoj Gori, što je svojevrstan poraz svetovnih lidera i u Beogradu i u Podgorici. To je nama naša borba dala, Amfilohija za maršala!

Vučić, kao i u slučaju Dodika, pokušava da stvori utisak da se kloni zaoštravanja, ali prepuštajući vitriolsku retoriku svojim najbližim poslušnicima ne samo da dopušta da Srbija bude uvučena u konflkt, već ide na ruku srpskim akademicima koji su pisali Memorandum a kasnije se na sve načine protivili nezavisnosti Crne Gore.

Vučić i Đukanović moraju da pokažu lidersku mudrost, da se suoče sa izazovima i da riješe probleme koji očito postoje. Njihovo bjekstvo u istoriju neće donijeti ništa dobro. Zna se ko će platiti najveći ceh. Kao što se zna da je na ovim prostorima ljude najlakše mobilisati na nacionalizmu. Kada se sve to još okadi tamjanom, situacija može da iskoči iz okvira rješivosti. U svakom slučaju ostavljaju duboke, nepotrebne ožiljke.

Stvoren je galimatijas: država se miješa u crkvene poslove, crvka u državne. Vrijeme je da se vlasti uozbilje i da prestanu da – koristeći različite alatke – produbljuju podjele u sopstvenim društvima.

E sad pitanje da li svi ovi konflikti – iza kojih stoji isključiva želja vlastodržaca da sačuvaju pozicije – može da vodi ka ozbiljnijim konfliktima, oružanim. Ne vjerujem. Ne mogu na to više da utiču ni Istok ni Zapad. Nema izvođača ratnih radova. Značajan dio je već pobjegao, a onima koji su ostali nije do vojevanja.

Jesu ljudi ovog prostora podložni lakim i prozirnim manipulacijama, jeste da nasjedaju na zapaljive retorike koje raspiruju zastrašujuća osjećanja lažnog patriotizma, tačno je da podliježu sindromu poslušnosti, ali sve je to nedovoljno da bi (ponovo) ratovali. Ne zato što je istorijska svijest dosegla više nivoe, već jednostavno zbog apatije i umora.

Neće ni Vučić, ni Vulin, ni Plenković, ni Dodik, ni Čović, ni Izetbegović, ni Đukanović, ni Mandić naći dovoljno regruta da bi konflikte pokušali da riješe na način koji je Zapadni Balkan već jednom uveo u krizu čije posljedice i dan danas plaćamo.

To je rijetka povoljna okolnost u tmurnom svijetu regiona u kome živimo.