DINO MUSTAFIĆ

BiH je uspjela da opstane i u ratu, iako je sve upućivalo na to da će biti izbrisana sa historijske scene. Zašto ne bi opstala u miru, koji je njen najveći historijski saveznik? Opstanak Bosne mora biti cilj svih probosanskih političkih faktora, koji se moraju ujediniti. Naravno, sve ima smisla ukoliko BiH već nije u špilu karata koji će američko-ruski interes pomiješati na Zapadnom Balkanu.

Piše: Dino Mustafić

Srbijanska politika nije odustala od razumijevanja Bosne i Hercegovine kao „dijela svog geopolitičkog prostora“, niti od svoji ratnih ciljeva iz devedesetih. Hrvatska, koja se predstavlja kao dušebrižni politički saveznik BiH na putu evropskih integracija, od dolaska Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) na vlast, ustrajava na unutrašnjem uređenju koje podrazumijeva tri etnoteritorijalne jedinice i na donošenju novog Izbornog zakona, protivnog evropskim pravnim standardima budući da je diskriminatoran. Vanjska politika Zagreba svodi se na unutrašnju politiku bosansko-hercegovačkog HDZ-a: demontaža BiH u savezništvu sa Dodikom.

Ugrožavanje Dejtona
Predsjednici HDZ-a BiH Dragan Čović i SNSD-a Milorad Dodik dijele mnoge ,,zajedničke vrijednosti“. Nedavno su se usuglasili da bi bilo nužno izmijeniti način funkcionisanja Ustavnog suda, na što su predsjednici probosanskih stranka poručili kako od toga nema ništa, čak ni po cijenu nove duboke krize koja može ugroziti i dejtonski mir.

Dan nakon što su iz Republike Srpske zaprijetili kako će dužnosnici srpske nacionalnosti u tijelima vlasti BiH blokirati donošenje bilo kakvih odluka sve dok se ne promijeni zakon o Ustavnom sudu BiH, odnosno dok iz njega ne bude odstranjeno troje stranih sudaca, Čović i Dodik sastali su se u Istočnom Sarajevu. Prijetnja iz Banje Luke stigla je kao reakcija na odluku Ustavnog suda da poljoprivredno zemljište pripada državi, što znači da ne može biti u vlasništvu entiteta RS.

Nakon sastanka s Dodikom, Čović je novinarima kazao da je nastupilo ,,teško razdoblje“ krize funkcioniranja vlasti u BiH, što ,,izravno utječe i na proces europskih integracija“. Licemjerstvo u rukavicama predsjednika HDZ-a, po starom običaju, njegov politički brat Dodik preveo je na narodski jezik: ,,Pa, krize u BiH će prestat kada nestane BiH“”.

Jasno je, dakle, da su Dodik i Čović rehabilitovali srpsko-hrvatski savez iz ratnog vremena (Milošević-Tuđman, Karadžić-Boban), kojeg danas treba nazvati pravim imenom – antimuslimanski savez. Namjerno ga ne zovem antibošnjačkim, jer u postojećim međunarodnim okolnostima, sa porastom islamskog terorizma na globalnom nivou i porastom militantne desnice na Zapadu, on je izvorno antiislamski.

Kao takav, dobija veću međunarodnu cijenu, predstavljajući Srbe i Hrvate kao „spasioce Evrope“ od islamske pošasti ugnježdene u terorističkim kampovima na granicama EU.

U priču se uklapaju sve što godinama govore najviši hrvatski i srbijanski dužnosnici prilikom susreta sa međunarodnim diplomatama: potencijalni islamski borci u BiH povod su – ili argumentacija – za dezintegraciju Bosne i Hercegovine. To je najbolje definisao nekadašnji predsjedavajući Predsjedništva SFRJ Borisav Jović u svojim političkim memoarima, u kojima kaže kako je problem Bosne to što ,,muslimani odbijaju biti Srbi ili Hrvati“.

Šta to znači?

Ovu ideju niko nije obnovio ili ojačao; suštinski, ona nikada nije bila napuštena, izuzuev u kratkom periodu kada je Zoran Đinđić bio na vlasti u Srbiji, a u Hrvatskoj Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Pogrešno povjerovavši da je suočavanje sa pogrešnom vanjskom politikom Hrvatske devedesetih tokom procesa detuđmanizacije stavilo tačku na ideju podjele BiH, očito smo potcijenili jačinu nacionalista koji su se, u postojećem HDZ-u, mimikrično ,,europeizirali“.

Vučićeva era
U Srbiji je epoha Vučića na vlasti pojela sve godine nade da je moguće javno iskazati kajanje zbog počinjenih zločina u ime velikosrpske ideje. Katarza je zabluda. Uostalom, koliko smo puta od nacionalista čuli da će se, kada se već raspala ona velika, raspati i „Jugoslavija u malom“, tj. Bosna i Hercegovina?!

Cilj je, dakle, stvoriti etničke države na području BiH: srpska etnička država obuhvatila bi teritoriju Republike Srpske, dok bi Hrvati, koordinirano sa svojim srpskim saveznicima pokazavši disfunkcionalnost “vještačke” tvorevine pod međunarodnim protektoratom, uzeli svoj dio teritorije na kojoj već kompaktno godinama vlada kriminogena etno-oligarhija HDZ-a.

I jedni i drugi vjeruju da će Zapad, zbog svojih interesa, dozvoliti raspad nekih država, time i BiH, koja bi u tom slučaju stigla na mesarski sto otmjenog restorana neke svjetske metropole, sa kojeg bi se diplomatskom olovkom, kao satarom, raskomadalo sve ono što nije ratom. Srbi i Hrvati se, kao sijamski blizanci koji se ne mogu suglasiti o bilo čemu izuzev o ideji komadanja BiH, sada pripremaju za taj scenarij.

Pritom, nikakve prave ljubavi nema između Dodika i Čovića. Oni su samo na istom zadatku, uz puno mentorstvo Beograda i Zagreba, tj. njihovih kvazimperijalnih tutora, tzv. garanta Dejtonskog sporazuma.

Mit o Dejtonu

Sve je lažno u milozvučnom diplomatskom jeziku Vučića i Plenkovića o “poštovanju integriteta BiH”: u tom se višegodišnjem političkom sporazumu, koje čvrsto povezuje zajednički cilj, jasno prepoznaje – bosnofobija! Jer Dejtonski sporazum je legitimirao razorenu kulturnu supstancu Bosne i time je mnogo opasniji od samog rata. Taj zli dokument koji štiti etničko i kolektivističko pravo nad građanskim i individualnim, ne samo da je rasistički glup i zlonamjeran, nego je otvorio mogućnost da bosanski dušmani žele tu zemlju učiniti nemogućom. Tužno je da u 21. stoljeću u BiH žive i djeluju političari koji, nakon iskustva rata devedesetih, i dalje žele odvojiti narode kao da oni nikada nisu zajedno živjeli. To je strašno!

Još je strašnije to što se mnogi odgovorni ljudi u međunarodnoj zajednici na veoma trom i blag način očituju povodom svakodnevnih najava belaja, što ne poduzimaju ništa na veoma otvorene političke izjave koje dovode u pitanje ustavni poredak BiH. Nosioci vlasti iz HDZ-a i SNSD-a govore isto što i njihovi prethodnici uoči i u vrijeme rata devedesetih. Dakako, riječ je o prethodnicima koji su zbog te retorike danas osuđeni ratni zločinci, a kojima postojeći bosanskohercegovački establišment, kao svojim uzorima i „herojima“, rođendane čestita na gradskim bilbordima.

Nažalost, Bosna nema ni političke, niti intelektualne snage da se sama suprotstavi nacionalističkim naracijama, a teško je povjerovati da se pojedinačni ili manjinski glasovi kritičara etničkog ustrojstva BiH mogu transformirati u nadu koja će roditi autentični, stvarni mir zasnovan na slobodi i pravdi.

Svaka budala zna da se Bosna i Hercegovina ne može raspasti u miru.

(Ne)moć Bosne
BiH treba stranke koje nude mir i prosperitet, novi vrijednosni sklop, promjenu političke paradigme etničke demokratije. Historijska je odgovornost na građanskim partijama da pokažu svoju stvarnu multietničku platformu, u kojoj neće postojati mogućnost majorizacije bosanskih Srba i Hrvata. Nije dovoljno to govoriti; neophodno je vidjeti izborne liste sa većim brojem neistomišljenika politika SNSD-a i HDZ-a, a koji dolaze iz srpskog i hrvatskog korpusa.

Ukoliko želi dobro svom narodu i državi, Stranka demokratske akcije (SDA) mora otići u historijsku svlačionicu, redefinisati svoje političke stavove i konceptualno se promjeniti u konzervativno-tradicionalnu stranku građanskog desnog centra. Ne vidim da su njeni prvaci svjesni da su upravo oni, zahvaljujući svom nevjerodostojnom građanskom konceptu, najveći saveznici i politički partneri dezintegracijskim politikama SNSD-a i HDZ-a.

BiH je uspjela da opstane i u ratu, iako je sve upućivalo na to da će biti izbrisana sa historijske scene. Zašto ne bi opstala u miru, koji je njen najveći historijski saveznik? Opstanak Bosne mora biti cilj svih probosanskih političkih faktora, koji se moraju ujediniti. Istovremeno, kroz OHR, EU mora konačno prestati da se ponaša voajerski.

Naravno, sve ima smisla ukoliko BiH već nije u špilu karata koji će američko-ruski interes pomiješati na Zapadnom Balkanu.

Autor je pozorišni reditelj