SAVEZ SLIJEPIH CG

Samostalno kretanje je preduslov za samostalni život osoba sa oštećenim vidom i predstavlja najbolju preporuku za njihov radni angažman, a važno je i zbog njihovog boljeg uvažavanja i značajnije afirmacije u široj društvenoj zajednici, saopšteno je na konferenciji “Kroz život samostalno”, koju je organizovao Savez slijepih Crne Gore u okviru istoimenog projekta, koji je finansijski podržalo Ministarstvo rada i socijalnog staranja.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore Goran Macanović, istakao je da je jedan od preduslova za samostalni život, kada su osobe sa oštećenim vidom u pitanju, samostalno kretanje.

Kroz projekat su, kako je naveo, sa jedne strane sprovodene aktivnosti koje su doprinijele podizanju samopouzdanja kod samih osoba sa oštećenim vidom, a sa druge strane je, kako je dodao, rađeno na podizanju nivoa svijesti kod šire zajednice.

Izvršna direktorica Hrvatskog saveza slijepih Andreja Veljača, predstavila je značajan projekat u Hrvatskoj, koji je još u pilot fazi.

“Taj projekat ‘Vidjećeg prijatelja’ se pokazao kao vrlo koristan. Ako uspijemo da ovaj naš pilot projekat zaživi i u Crnoj Gori bićemo jako srećni zato što smatramo da je dosta poboljšao kvalitet života slijepih osoba”, istakla je Veljača.

Generalni direktor Direktorata za socijalno staranje i dječju zaštitu Ministarstva rada i socijalnog staranja Goran Kuševija, kazao je da je neophodno unaprijediti politike i razvijati određene usluge socijalne zaštite za osobe sa oštećenjem vida.

Koordinatorka projekta Anđela Dragović, kazala je da je cilj projekta bio da se osnaže i motivišu osobe oštećenog vida da aktivnije razmišljaju o samostalnom kretanju, da donesu odluku o samostalnom kretanju i da se “pozabavimo i porodicom, užim okruženjem i širom društvenom zajednicom”.

“Veći broj osoba oštećenog vida se samostalno kreće u domu i u radnom okruženju, ali nailazimo na nesigurnost kada se nađu napolju. I upravo se tu nailazi na nedoumice i prepreke. I željeli smo da ukažemo da je upravo njihovo snalaženje u domu i u radnom okruženju signal koji ohrabruje da moguće i izvodljivo samostalno kretanje i napolju, uprskos postojanju prepreka”, pojasnila je Dragović.

Ona je kazala da je kroz projekat održano osam predavanja u Podgorici, Nikšiću, Kotoru, Baru, Pljevljima, Beranama, Bijelom Polju i na Cetinju o temama kao što su filozofija samostalnog kretanja, kretanje uz pomoć bijelog štapa, psa vodiča, psihološke prepreke, kao i uticaj porodice i okoline na odluku o samostalnom kretanju.

Korisnica psa vodiča/pomagača, Dunja Samardžić, rekla je da je za kretanje sa psom vodičem preduslov koriščenje bijelog štapa i dodala da je na početku samostalnog kretanja išla po poznatim trasama i sa nekim ko joj je pružao podršku.

“Nakon dvije i po godine kretanja sa bijelim štapom stvorili su se uslovi da postanem korisnica psa vodiča. Pas vodič je sa mnom preko četiri godine. Što se tiče razlike u kretanju sa psom vodičem ili uz pomoć bijelog štapa, svako kretanje ima prednosti. Ali u mom slučaju su veće prednosti koje pruža pas vodič”, rekla je Samardžić.

Ona je pojasnila da osobe sa oštećenjem vida imaju tendenciju zatvaranja i povlačanje u sebe, ali “kada imate psa pored sebe on vam to ne dozvoljava”.

Korisnik bijelog štapa Radenko Lacmanović, kazao je da priču o samostalnom kretanju i samostalnom životu stavlja ruku pod ruku i da u početku nije bilo sve lako.

On je prepreke za samostalno kretanje podijelio u tri grupe, a to su fizičke barijere, barijere koje nametnu drugi i psihološke barijere “koje imamo mi”.

Fizičke barijere, se, kako je dodao, uz više ili manje poteškoća savladaju.

“Nametnute barijere su one koji nam drugi stvaraju, njihovi stavovi, predrasude, ili iskrivljena slika o našim sposobnostima ili nemogućnostima. Problematično je i što same osobe misle da će više skretati pažnju na sebe ukoliko koriste bijeli štap, neko ukoliko drže nekoga pod ruku, ili neko njih pod ruku. Nikako ne prihvatam takav pristup. Mislim da će vas ljudi mnogo više uvažavati i poštovati kada vide da se samostalno krećete uz pomoć bijelog štapa, nego kada vide da vas neko vodi, da vam je potreban da vam pomogne da dođete do posla”, objasnio je Lacmanović.

Edukacijska rehabilitatorka u Hrvatskom savezu slijepih Mladena Funtek, kazala je da je smostalno kretanje važno, jer osoba sa oštećenjem vida prestaje biti zavisna od osobe koja vidi, postaje realna u procjenama situacije u kojoj se nalazi i primjenom naučenih tehnika osigurava svoju sigurnost i ne ugrožava ni sebe ni druge u prostoru.