PIŠE DAVOR ĐENERO

Novinari i analitičari, nakon što neki predsjednik republike ili premijer preuzme dužnost, na osnovu odabira metropola koje ovaj prve posjećuje, nastoje predvidjeti kakva će biti njegova vanjska politika u narednom mandatu.

U Hrvatskoj se uobičajilo da se od novih nosilaca najviših funkcija očekuje uvijek jednak odabir: da Sarajevo bude prvo regionalno odredište posjeta, a Brisel i Europska komisija europsko.

VAN USTALJENIH FORMI

Novi hrvatski predsjednik Zoran Milanović bježi od ustaljenih formi koje su se nametnule vezano uz predsjednikovanje. Temeljito je promijenio protokol predsjedničke inauguracije, pretvorio ju je u skromnu svečanost, primjerenu ustavnoj ulozi predsjednika Republike u hrvatskom političkom sustavu. Na inauguraciju se više ne poziva strane državnike i Milanović je nije htio iskoristiti za nekakav regionalni mini summit ili za stvaranje privida o velikom europskom ponderu Hrvatske.

Promijenio je i drugi vanjskopolitički protokol i ponovno ga uskladio s realnim značenjem predsjednika Republike u sustavu parlamentarne vlade.

Bosna i Hercegovina nije odredište primjereno za protokolarni posjet, a velike geste i ozbiljne izgovorene riječi, kakve su obilježile prvi državnički posjet predsjednika Mesića i Josipovića, danas nisu na dnevnom redu.

Odnosi BiH i Hrvatske danas su opterećeni međusobnim nepovjerenjem, snažnijim sa strane Sarajeva, a državnički posjet hrvatskog predsjednika Republike tu ne može mnogo promijeniti.

Milanović je kao predsjednik već bio u Sloveniji, i to i službeno i neslužbeno. Njegova je ocjena, koja je ispravna, da je nastupilo vrijeme da Hrvatska i Slovenija definitivno riješe jedini preostali bilateralni problem, pitanje razgraničenja u Piranskom zaljevu, pa da je zato važno da on i njegov kolega Borut Pahor pomognu u stvaranju dobre bilateralne atmosfere.

DOBAR ODABIR

Drugo odredište Milanovićeva državničkog putovanja ponovno je dobro odabrano. Od svih susjednih država, Hrvatska objektivno najmanje otvorenih problema ima s Crnom Gorom. Formalno doista nije riješeno pitanje razgraničenja na krajnjem hrvatskom jugu, na Prevlaci, odnosno prije svega na moru kod Prevlake, na samom ulazu u Bokokotorski zaljev. Međutim, još prije gotovo dva desetljeća uspostavljen je privremeni režim na granici, čije je uspostavljanje omogućilo odlazak međunarodnih promatrača, a taj sustav funkcionira besprijekorno, i u zamalo dvadeset godina nije se dogodio niti jedan relevantan granični incident.

Činjenica da predsjednik Milanović u Crnu Goru putuje ratnim brodom “Omiš” Hrvatske ratne mornarice jasna je politička poruka. Pritom, ta poruka nije vezana uz spomenuto i još uvijek nedefinirano granično pitanje na ulazu u Boku. Možda taj kratki put od Cavtata, rodnog mjesta i hrvatskog i crnogorskog pravnog autoriteta Baltazara Bogišića, do Tivta, vjerojatno nije niti asocijacija na putovanja Josipa Broza “Galebom”.

JAKA PORUKA

Poruka takvog dolaska upućena je Crnoj Gori kao NATO saveznici. Hrvatska razumije da je Crna Gora u teškoj situaciji, a da pritisak Srbije (i iza njenih leđa Rusije) nikad nije bio ovako otvoren. Hrvatska je vjerojatno najsvjesnija među saveznicama, da je obvezana Člankom 5. Atlantske povelje saveznici priskočiti u slučaju vojne prijetnje i napada na njen suverenitet.

Hrvatska je nakon pristupanja NATO savezu glasno ponavljala kao, da je devedesetih bila članica NATO saveza, ne bi bilo ratne agresije, a sada podsjeća treće zemlje, odnosno treću zemlju, da ta sigurnost pred vanjskim ugrožavanjem suvereniteta pripada i Crnoj Gori.

Hrvatska s velikim simpatijama gleda na politiku crnogorske administracije. U Zagrebu se jasno razumije da je političko vođstvo Crne Gore projekt neovisne države pokrenulo tek onda kad je, nakon atentata na premijera Đinđića, postalo izvjesno da demokratska tranzicija unutar državnoga saveza Srbije i Crne Gore jednostavno nije moguća, a sve što se nakon te odluke odvijalo u Crnoj Gori, u Hrvatskoj je nailazilo na snažnu potporu.

Hrvatska je razumjela da su Crnoj Gori zadani teški uvjeti za proglašenje neovisnosti, s vrlo visokim pragom uspješnosti referenduma. Međutim, Hrvatska je Ustavom iz 1990. sama sebi zadala još strože uvjete. U Crnoj Gori preduvjet za uspjeh referenduma 2006. bilo je da na njega izađe najmanje 50% upisanih birača, i da za samostalnost glasa 55% izašlih na izbore, a Hrvatska je kao kriterij uspjeha referenduma 1991. o neovisnosti propisala da na njemu za neovisnost glasa više od 50% svih upisanih birača.

SLIČNOSTI I RAZLIKE

Hrvatska respektira posvećenost Crne Gore euro-atlantizmu i podupirala je njeno članstvo u NATO savezu. Kao što je članstvo u NATO-u važno za konsolidaciju nacionalne sigurnosti Crne Gore, ono je važno i za Hrvatsku, jer se tim članstvom stabilizirala cijela jadranska fasada, a Hrvatska je na svojim granicama dobila još jednu savezničku državu.

Unutar Europske unije bilo je uobičajeno da nakon proširenja nove članice podupiru pristupanje svoje susjedne države i tako vanjsku granicu EU pomaknu sa svojih granica. Jedna od rijetkih država koja se nije tako ponašala bila je Slovenija, koja je zbog bagatelnog graničnog spora s Hrvatskom opstruirala hrvatsko članstvo u Uniji.

Hrvatskoj je članstvo Crne Gore u EU i od geopolitičkog značenja, jer njime ne samo odmiče južnu vanjsku granicu, nego stvara i stratešku dubinu, ali i ekonomsku i logističku pozadinu za litoraliziranu i stiješnjenu dubrovačku regiju.

HRVATSKA I SPC

Hrvatski državni organi danas se prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi ponašaju kao da je riječ o ozbiljnoj duhovnoj organizaciji, pa je postupno odumrla snažna politička instrumentalizacija te organizacije.

Pokojni premijer Ivica Račan imao je sjajan politički instinkt, koji mu je govorio da se prema dijelovima sustava i organizacijama treba ponašati kao da su one upravo ono što bi trebale biti, pa su protekom vremena one to do neke mjere i postale. Pokazalo se da je ta Račanova strpljivost ipak u konačnici bila efikasnija od radikalnoga političkog djelovanja.

Doduše, u Hrvatskoj su se stvorile pretpostavke da Srpska pravoslavna crkva, želi li ovdje djelovati, prizna suverenost hrvatske države i prihvati hrvatski zakonodavni okvir, koji u bitnim stvarima uvjete djelovanja crkava i vjerskih zajednica definira jednako kao i Zakon o vjerskim slobodama u Crnoj Gori. Način registracije vjerskih zajednica jednako je reguliran i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj, a to što su velikodostojnici SPC pristali na te procedure u Hrvatskoj, a ne pristaju u Crnoj Gori, govori samo o tome da se SPC morala pomiriti sa suverenitetom Republike Hrvatske, a da Crnoj Gori odriče pravo na državni suverenitet.

Hrvatska pristaje na davanje dozvole boravka svećenstvu SPC, uglavnom iz Srbije i BiH, a mitropolit Prvoslav Perić (Porfirije) izvanrednom je naturalizacijom čak primljen u hrvatsko državljanstvo. U Crnoj Gori, kao što znamo, SPC izbjegava regulirati status stranih državljana koji u Crnoj Gori djeluju u okviru njene crkvene strukture.

Hrvatska ima iskustvo s tom organizacijom, koja i danas prešutno ili otvoreno linijom svojih manastira crta granice Srbije, kakvu zamišljaju u velikosrpskim krugovima (pa je zato taj smiješni „manastirski konak“ zidan bez građevinske dozvole kraj Ulcinja postao takva „svetinja“, slično kao i bespravna nedovršena novogradnja u kampusu Prištinskog sveučilišta.

Za razliku od većine država EU, koje misle da se Risto Radović (Amfilohije) ili Jovan Mićović (Joakinije) bave duhovnim radom, u Hrvatskoj je posve jasno kakvo je njihovo pravo poslanje. Europska površnost ostavlja veliki manevarski prostor velikosrpskom pokretu, a Aleksandar Vučić taj manevarski prostor relativno vješto zlorabi.

Hrvatska dobro razumije i manevre „pasivne agresivnosti“ režima u Beogradu, jer oni nisu ništa novo. Sve je to arsenal koji je u Hrvatskoj već ispucao zloglasni režim Slobodana Miloševića, kojem je Vučić tek nasljednik i nastavljač.

Hrvatska dobro razumije i poruku da „nikad više neće biti Oluja“, ali kao i administracija u Crnoj Gori dobro zna da, što se Crne Gore tiče, “Oluje” niti ne može biti. Naime, ni na jednom području Crne Gore nije formirana nekakva paradržava, neka “SAO Gora i Crna Srbija”, na primjer. Zbog toga neće niti biti vojno policijskih operacija, koje bi osigurale suverenitet i integritet Crne Gore, jer on je osiguran i postoji.

PROPAGANDNE “ANALIZE”

O suradnji i (možda je pretenciozno reći) savezništvu Crne Gore i Hrvatske ovih se dana iz nekih humorističkih krugova moglo svašta čuti. Neka organizacija što ju financira predsjednik Srbije, ovih je dana objavila „analizu“ kako je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović zapravo protagonist velikosrpstva, kako mu je Radović saveznik, a kako ga jedino Hrvatska podržava, zato što i Đukanović i Hrvatska zapravo rade u korist Putinove Rusije i Kine.

U toj je analizi kao Putinov agent iz Hrvatske naročito apostrofiran euro-parlamentarac Tonino Picula, koji je, gle čuda, bio svojevremeno izvjestilac OESS-a o izborima u Rusiji i koji se jedini usudio otvoreno govoriti o Putinovim izbornim prijevarama i manipulacijama, i time u Putinovoj Rusiji stekao status nepoželjnog europskog političara. Humoristi, ipak, drukčije vide način “regrutiranja špijuna”.

Kad je Picula imenovan izvjestiteljem za Crnu Goru, bilo je jasno da je Crna Gora u njemu dobila ono što je Hrvatska imala tijekom pristupnog procesa u jednom drugom europskom socijaldemokratu, austrijskom euro-parlamentarcu Hannesu Swobodi, koji se u Bruxellesu srčano borio za Hrvatsku, ali je u Zagrebu upozoravao na svaku glupost i pogrešku koja bi mogla blokirati ili usporiti pristupni proces.

Milanović je prije nastupanja na predsjedničku dužnost bio Piculin stranački kolega, i jasno je da državničkim posjetom Podgorici on šalje i poruku da je ono što Picula radi za Crnu Goru vrlo blizu hrvatskoj službenoj politici.

Sjajno je i to da je Milanović Podgoricu odabrao kao odredište svoga prvoga predsjedničkog putovanja (za sada) izvan EU. Poznat je njegov odnos s Vladom u Hrvatskoj, odnosno Milanovićevo nastojanje da ne ulazi u ovlasti Vlade i tako izaziva konflikte.

Odnosi sa Sarajevom previše su komplicirani da bi se Predsjednik, koji ima ograničene ovlasti i ne želi sukob s Vladom kojoj ističe mandat, sada uplitao u te odnose.

U Podgorici ništa ne riskira, jer šaljući poruku da ono što Tonino Picula radi, nastojeći pomoći u ubrzanju pristupnog procesa Crne Gore, ali i pomoći u konsolidaciji demokratskog poretka i zaštiti suvereniteta Crne Gore pred velikosrpskim revandikacijama, predstavlja opće mjesto u hrvatskoj politici, da to podupiru i aktualna Vlada, i Predsjednik, a tako će postupati i Vlada koja bude izabrana nakon skorašnjih izbora u Hrvatskoj – tko god je bude činio.

Autor: Davor Đenero