ODBOR ZA ANTIKORUPCIJU

Skupštinski Odbor za antikorupciju raspravljaće u srijedu o borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala.

Na sjednicu su pozvani ministar unutrašnjih poslova Mevludin Nuhodžić, direktor Uprave policije Veselin Veljović i pomoćnik direktora policije za Sektor za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala Zoran Lazović.

Iz Uprave policije i Ministarstva unutrašnjih poslova najavljeno je da će za sjednicu dostaviti Informaciju o borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala koja će nositi oznaku tajnosti.

Sjednica Odbora za antikorupciju biće održana u Skupštini Crne Gore u Prostoriji za razmatranje materijala označenih stepenom tajnosti i biće zatvorena za javnost.

BEGIĆ

U Crnoj Gori je 40 ljudi testirano na koronavirus, a svi testovi bili su negativni, saopštio je pomoćnik direktora Instituta za javno zdravlje Senad Begić.

U Crnoj Gori ima dovoljno testova za otkrivanje koronavirusa, preko hiljadu, ranije je saopštio direktor Instituta Boban Mugoša.

U skoro svakoj državi u našem regionu zabilježen je slučaj koronavirusa. U Crnoj Gori zabilježenog slučaja i dalje nema iako je povećana vjerovatnoća unošenja koronavirusa u našu zemlju.

Prije sedmicu rizik po zdravlje stanovništva Crne Gore od infekcije novim koronavirusom podignut na visok.

Pod zdravstvenim nadzorom u Crnoj Gori trenutno se nalazi 380 ljudi, kazao je za Antenu M Begić.

Zdravstveni nadzor, kako su naveli, ne podrazumijeva ograničenje kretanja, tako da su osobe pod nadzorom slobodne da putuju unutar i izvan Crne Gore.

Čelnici naših zdravstvenih institucija ranije su više puta ponovili da razloga za paniku, a ministar zadravlja Kenan Hrapović je kazao da su sve aktivnosti države usmjerene na pravovremen odgovor u odnosu na aktuelnu epidemiološku situaciju sa kojom se suočava cijela planeta.

MIJUŠKOVIĆ

Nesporna je činjenica da je u crnogorskom društvu ostvaren veći stepen osviješćenosti o pitanju rodne ravnopravosti, od donošenja Zakona o rodnoj ravnopravnosti, saopštila je zamjenica zaštitnika Snežana Mijušković, na sjednici ženskog parlamenta.

“Održavanje ovakvih skupova je prilika da se podsjetimo na ono što je do sada urađeno kao i da se prepoznaju i definišu izazovi na koje treba u narednom periodu staviti akcenat.,” kazala je Mijušković.

Ona je podsjetila da je nacionalno zakonodavstvo Crne Gore u značajnoj mjeri usklađeno sa dokumentima donijetim u okviru sistema Ujedinjenih nacija, Evropske unije i Savjeta Evrope kojima se uređuje rodna ravnopravnost i podstiče primjena principa jednakog tretmana za žene i muškarce. 

“Nesporna je činjenica da je u crnogorskom društvu ostvaren veći stepen osviješćenosti o pitanju rodne ravnopravosti, od donošenja Zakona o rodnoj ravnopravnosti. Takođe je i činjenica da se unapređenje položaja žena može jedino postići zajedničkim i kontinuiranim naporima svih društvenih činilaca”.

No, i pored unaprijeđenih zakonodavnih i strateških rješenja, žene u crnogorskom društvu se još susrijeću sa značajnim brojem problema u različitim domenima privatnog i javnog života, kaže Mijuškovič i ističe da dostizanje ravnopravnosti žena u svim sferama društvenog i političkog života mora ostati u vrhu prioritetnih ciljeva države.

“Rodna neravnopravnost se ispoljava kroz još uvijek nedovoljnu političku participaciju žena, nedovoljnu političku participaciju žena sa invaliditetom, ekonomsku nejednakost, neravnopravnu podjelu obaveza u porodici, razlike u imovini koja dovodi žene u nepovoljan položaj za započinjanje sopstvenog biznisa sl.”  

Ona ističe da na to podsjeća i nedavno izmjereni Indeks rodne ravnopravnosti koji za Crnu Goru bilježi nižu vrijednost indeksa za 12,4 indeksnih poena, u odnosu na 28 zemalja EU.

“Za očekivati je da će izmjereni indeks rodne ravnopravnosti doprinijeti boljem i sistematičnijem kreiranju politika u ključnim dimenzijama: rad, novac, znanje, vrijeme, moć i zdravlje. Takođe, prikupljanje pouzdanih, relevantnih i provjerljivih rodno razvrstanih podataka bi omogućilo sveobuhvatniju analizu i prikaz stvarnog stanja,” kazala je ona.

Evidentno je da se oblast rodne ravnopravnosti percipira na pogrešan način i smatra isključivo „ženskim pitanjem”. Uz to, primjetno je da većina javnosti podrazumijeva pod rodnom ravnopravnošću samo učešće žena u organima javne uprave, smatra Mijušković.

“Imajući u vidu činjenicu da je ovo izborna godina za očekivati je da ćemo imati veći procenat žena na izbornim listama nego u prethodnom periodu, a podsjećam da se institucija Zaštinika još od 2013. godine zalaže za model u kojem će se u svakoj grupi od tri kandidata naći jedna žena.”

Mijušković je istakla da je neophodno poboljšati položaj žena i u pogledu: njihovog statusa na tržištu rada, odnosno prava i obaveza na radu i u vezi sa radom, zatim zaštite na radu, zaštite materinstva, olakšica majkama koje se staraju o djeci sa posebnim razvojnim potrebama. Potrebno je snažnije djelovati, naročito na planu zaštite fizičkog i psihičkog integriteta žena i podrške ženama kao ranjivoj društvenoj grupi.

Institucija Zaštitnika, kontinuirano podsjeća na nepovoljan položaj višestruko diskriminisanih kategorija stanovništva – žene iz manjinskih zajednica, žene Romkinje, žene sa invaliditetom i pripadnice LGBT zajednice kojima je neophodna podrška i osnaživanje. 

“Ovo je prilika i da podsjetimo na još jedan problem – problem rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici. Ohrabruje činjenica da je iz godine u godinu sve veći broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici, što nužno ne mora da znači da je nasilje u porastu, već da je povećana svijesti o ovoj temi usljed brojnih kampanja i održanih radionica i samim tim povećan broj prijavljenih slučajeva,” zaključila je ona.

SAVJET ZA KONTROLU POLICIJE

Savjet za građansku kontrolu rada policije, po sopstvenoj inicijativi, je uzeo u rad slučaj građanina Božidara Čarmaka iz Bara prema kojem su postupali policijski službenici ograničavajući mu kretanje iz bezbjednosnih razloga, saopšteno je iz Savjeta za građansku kontrolu rada policije.

“Savjet je od Uprave policije zatražio odgovarajuće provjere kao i da se prema Savjetu pripremi i dostavi detaljna informacija o postupanju policije prema imenovanom građaninu kao i da se dostavi kopija spisa predmeta koji se odnosi na njega, što treba da uključi i službene zabilješke policijskih službenika koji su prema građaninu Čarmaku postupali,” navodi se u saopštenju.

EPIDEMIOLOG PORUČUJE

Korona virus ne predstavlja opasnost kada je riječ o isporuci poštanskih paketa, pokazala su istraživanja Svjetske zdravstvene organizacija (SZO). Obustavljanje letova pojedinih avio kompanija nije od presudnog značaja za funkcionisanje poštanskog saobraćaja, kažu iz Pošte CG.

Pošiljkama iz Kine treba najmanje dva dana da stignu na bilo koju adresu. Šanse da sa njima stigne virus korona su gotovo nikakve.

„Na osnovu studija koje su dostupne za sve ostale korona viruse  zna se da preživljavaju od nekoliko sati do nekoliko dana. To takođe zavisi od podloge na kojoj se nalaze, od vlažnosti vazduha, temperature. Sve te pošiljke koje stižu iz Kine prevale dug put, što opet ide u prilog tome da virus ne može da se razvije na toj površini. U suštini, nema opasnosti da se neko pošiljkom može zaraziti“, kazao je kazao je specijalista epidemiolog Nebojša Skulić.

Iz Pošte Crne Gore navode da poštanski saobraćaj funkcioniše uobičajeno i da nema više reklamacija nego obično.

“Pošta Crne Gore redovno uručije sve pošiljke čiji je sadržaj roba kupljena na internetu, dakle i one čija je pošiljka kupljenja putem Ali Ekspresa. Nemamo reklamacija na kašnjenje pošiljki više nego što je to uobičajeno“, kazala je portparolka pošte CG Vesna Novović.

BORO KONTIĆ

U reakcijama Srpske pravoslavne crkve na legalne i legitimne odluke crnogorske vlasti prepoznajem isti model koji je ruinirao i lomio bosanskohercegovačku vlast, navodi novinar Boro Kontić, u autorskom tekstu, koji objavljuje Pobjeda.

Piše: Boro Kontić

Kad čujem da su Srbi ugroženi odmah obiđem podrum. Da provjerim uslove za duži boravak. Jedanput kad su Srbi bili ugroženi proveo sam s porodicom četiri godine pod njihovim granatama.

Par godina prije nego su vojskom i topovima zaokružili Sarajevo prvobitni razlog ljutnje u susjednoj Hrvatskoj bio je drugačiji. Zahtijevala se kulturna autonomija. Još uvijek pamtim onaj kadar domaćina u jednom selu iz okoline Knina koji dočekuje beogradsku TV ekipu obučen jednostavno, šorc – plava potkošulja i objašnjava zajapurenim gostima koliko je zakinut na kulturnom planu.

Srbi i Sarajevo

U Sarajevu to nije moglo zbog previše očiglednosti. Vodeći dnevni list Oslobođenje izlazio je decenijama jedan dan na ćirilici drugi na latinici. Beogradska Politika imala je gotovo isti tiraž kao sarajevski listovi.

Tri najduže i centralne sarajevske ulice nosile su Titovo te imena srpskih vojvoda iz Prvog svjetskog rata, Radomira Putnika i Stepe Stepanovića. Nisi bili zaboravljeni ni Miloš Obilić (najduža baščaršijska ulica) niti Stevan Sinđelić. Baška književnici od Branimira Ćosića, Zmaj Jove, Đure Jakšića i Branka Radičevića. Zatim ulice Jovana Skerlića, Stevana Mokranjca, Jovana Cvijića i Đura Daničića.

Da ne zaboravimo ulice po srpskim gradovima: Beogradska, Paraćinska, Valjevska, Kruševačka, Novosadska, Užička. Ili Avalska, Sremska i Zlatiborska. Višestruko duža bila je lista značajnih imena bosanskih Srba i toponima iz bosanskosrpske prošlosti u nazivima ulica u Sarajevu.

Srbi su bili, ako ne dominantni, ono sigurno veoma brojni u sarajevskim medijima, izdavačkim kućama, pozorištima, kinematografiji, književnosti, likovnoj umjetnosti, na Univerzitetu, u naučnim institucijama, zdravstvu, arhitekturi ili graditeljstvu. Sve je to bio nastavak viševjekovnog prisustva Srba u Sarajevu. Oni su svojim trudom, umijećem, znanjem i trgovačkom sposobnošću stvorili zajednicu koja je svojim prihodima još u 18. vijeku izdržavala crkvu i vladičanske konake a kasnije otvarala škole, novinske kuće, pozorišta, muzeje i predstavljala nacionalni stub i stamenog partnera svakoj vlasti.

Opisujući srpske domaćine tog vremena u Sarajevu Predrag Palavestra navodi: “Sukobljavali su se sa svojim rasipnim vladikama koji su tražili raskoš, jahali pomamne konje, držali sluge i opštinarima pravili velike troškove”. Isti autor zaključuje: “Sarajevo nikada nije bilo pretežno srpski grad ali su mu pečat često davali njegovi srpski stanovnici”.

Trebala bi cijela jedna knjiga da se pomenu svi značajni Srbi koji su živjeli i stvarali u Sarajevu i koji su ga učinili poznatim i jedinstvenim.

I tako sve do 1990. kada su odlučili da su ugroženi.

Glasnik iz 1992.

Danas je brojnim dokazima, svjedočenjima žrtava, sačuvanim dokumentima i presudama Haškog suda i posljednjem jasno da je pitanje ugroženosti bilo samo golema maska za stari cilj. Realizaciju imperijalnog sna o srpskoj BiH.

Samo deset dana od početka opsade Sarajeva ti ugroženi ljudi u Skupštini srpskog naroda u BiH donijeli su “Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Objavljeni 12. maja 1992. u Službenom glasniku Republike srpske ti su ciljevi taksativno poredani od 1. do 6.

Prvo, državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice (Hrvata i Muslimana). Zatim koridor između Semberije i Krajine te uspostavu koridora u dolini rijeke Drine odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država. Četvrti cilj je bio uspostava granica na rijekama Uni i Neretvi. Peti cilj se odnosio na Sarajevo. U njemu se traži: Podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti. Završni, šesti cilj je predviđao: Izlaz Republike srpske na more.

Ništa manje interesantna nije bila ni diskusija koja se tog maja 1992. vodila na Palama. Prema sačuvanom stenogramu Radovan Karadžić je od najveće strateške važnosti za srpski narod ocijenio koridor između Semberije i Krajine: “Jer nema Bosanske Krajine, nema srpske Krajine, nema Saveza srpskih zemalja ukoliko ne ostvarimo taj koridor”. Ratko Mladić je strategiju skratio u dvije rečenice: “Šta je naš cilj? Da imamo koridor za Srbiju”.

Ministar zdravstva Dragan Kalinić zadržao se u okvirima struke: “I odmah da vam kažem ako će Vojna bolnica (u Sarajevu) pasti u ruke neprijatelja onda sam ja za to da se Koševska bolnica uništi i da neprijatelj nema gdje da se liječi”.

Govoreći konkretno sa terena (Bosanska Krupa) Miroslav Vještica je podsjetio da u tom gradu ima samo 24 odsto Srba, tačnije 14.500 Srba i 47.000 Muslimana dodajući da su se oni godinu i po dana spremali za rat jer se više nije moglo živjeti od te drskosti: “Jedan je Srbin ostao bez posla u opštini. Nijedan profesor Srbin nije htio potpisati zakletvu lojalnosti kao i nijedan Srbin u opštini Bosanska Krupa. Zbog toga smo morali, gospodo da zaratimo”.

Potvrđujući svoje koautorstvo nad strateškim ciljevima Momčilo Krajišnik je kao najvažniji ocijenio tačku broj jedan, o razgraničenju naroda: “Mi ćemo se razdvojiti sa njima ako se Bosna i Hercegovina pocijepa na troje”.

General Mladić, ipak je na očiglednu činjenicu da se nabrojani strateški ciljevi ne mogu ostvariti bez dramatičnog premještanja naroda, izrazio tračak sumnje: “Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi i ostali da odu. Ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić to objasniti svijetu. To je ljudi genocid”.

Prepoznavanje

Zašto ova duga hronologija? Zato što u reakcijama Srpske pravoslavne crkve na legalne i legitimne odluke crnogorske vlasti prepoznajem isti model koji je ruinirao i lomio bosanskohercegovačku vlast. Kao onaj Rus koji se poslije decenija izgnanstva vraća u svoju zemlju i tronut od navale emocija, spušta kofere i podiže oči prema nebu jecajući: “Ne prepoznajem te majko, zemljo”. Kad spusti pogled i vidi da mu kofera više nema zakljući jednostavno: “Sad sam te prepoznao, majčice”.

Sličnost otkrivam u bahatosti kojom ne priznaju nijednu odluku koja nije u potpunosti na liniji njihovog makar najsitnijeg interesa. U načinu na koji manipulišu i koriste mase. U odgovaranju na nepostavljena pitanja a zaobilaženju onog o čemu treba raspravljati. U nepogrešivoj spremnosti da blagosiljaju svakog ratnog zločinca koji je hodao ovim zemljama. Upornosti da ponavljaju iste recepte rušenja socijalnog mira. Najviše u koordiniranoj lavini tekstova koje proizvodi beogradska novinska manufaktura…

Napravio sam svojedobno dokumentarac koji je govorio o novinarstvu 1990-ih. Propagandi koja nikad ne govori o realnom već samo o poželjnom. Tekstovima koji služe da pripreme javnost za prostor u kojem će svaki potez uključujući najgore zločine biti opravdan. Prateći te medije nije teško složiti se sa onim davnim Libermanovim opisom štampe u nacističkoj Njemačkoj: “Čovjek nije mogao toliko pojesti koliko je mogao povratiti”.

Crna Gora je izabrala da gradi građansko društvo i tu je njena najveća prednost. Samo treba znati da nema sretnih zajednica. Samo onih koje se za sreću izbore.

(Autor je novinar, nekadašnji glavni urednik Radija Sarajevo, producent više dokumentarnih filmova, osnivač i direktor Media centra Sarajevo)

NAJVIŠE NA GRADILIŠTIMA

Prošle godine je u Crnoj Gori na radnom mjesto poginulo sedam osoba, najviše na građevini, saopštio je Zlatko Popović, inspektor rada i koordinator za grupu poslova zaštite i zdravlja na radu u Upravi za inspekcijske poslove.

Popović je u Jutarnjem programu naveo da je prošle godine bilo 27 povreda na radu, od toga 20 teških povreda i sedam smrtnih slučajeva.

On je naveo da statistika govori da je posljednjih 10 godina smanjen broj povreda na radu za 61,43 odsto. Oko 52 povreda je u građevinskom sektoru.

“Najčešće povrede na radu su pad sa visine, neobezbjeđenost i neosposobljenost radnika za rad”, kazao je Popović.

Popović, kao ni Đina Janković iz Udruženja zaštite i zdravlja na radu, nijesu imali podatke o procesuiranju tih slučajeva i eventualnim presudama i odgovornosti.

“Nažalost mi nemamo povratne informacije. To je pitanje za tužilaštvo. Praksa potvrđuje da su to dugotrajni procesi, i da je teško utvrditi krivicu jer se radi o pojedinačnoj krivici”, kazao je Popović.

STRUJA, VODA, ČISTOĆA

Ukupna dugovanja građana za struju na nivou države, ali i za vodu i čistoću u Glavnom gradu, iznose blizu 125 miliona eura.

Za struju građani duguju 118 miliona eura, saopšteno je iz EPCG.

Dogovanja prema podgoričkom Vodovodu iznose osam miliona eura, od čega građani duguju pet miliona eura, podaci su tog preduzeća.

Iz podgoričkog preduzeća “Čistoća” saopštili su da njihovi dugovi iznose dva i po miliona eura.

Kako je saopšteno TVCG procenat naplate potraživanje je sve bolji, jer sada ide i preko izvršitelja.

ZVANIČNI PODACI

U Crnoj Gori je prošle godine novi dom pronašlo sedmoro djece, koliko ih je usvojeno, uzrasta od jedne do šest godina, a pretprošle ih je bilo troje, podaci su Ministarstva rada i socijalnog staranja.

Iz resora Kemala Purišića kazali su za Pobjedu da su djeca usvojena iz hraniteljskih porodica. Direktor Dječjeg doma “Mladost” u Bijeloj Janko Labović naveo je da lani nije usvojeno nijedno dijete iz te ustanove, u kojoj ne borave djeca ispod tri godine, ali se i ta statistika mijenja ove godine.

“U procesu je već jedno usvajanje”, rekao je on, dodajući da u Domu živi 89 djece.

U hraniteljskim porodicama je, s druge strane, 367 djece, od čega u srodničkim 312 djece, a u nesrodničkim 55.

Iz Ministarstva rada kažu da se na evidenciji nalazi oko 20 porodica iz Crne Gore koje čekaju na usvajanje djeteta.

U skladu sa najboljim interesima djeteta, principom Konvencije o pravima djece, koju je potpisala i ratifikovala i Crna Gora, sva djeca i mladi, ističu iz resora Kemala Purišića, imaju pravo da žive u porodici. Kada biološka porodica nije u stanju da se brine o njima, podsjećaju oni, traži se alternativno rješenje, što je u praksi većine zemalja najčešće hraniteljska porodica.

“Hraniteljska porodica njeguje dijete, brine se o njegovom zdravlju, vaspitanju i obrazovanju, pružajući mu toplinu porodičnog doma, dok država obezbjeđuje naknadu za rad hranitelja i boravak djeteta u hraniteljskoj porodici”, istakli su iz Ministarstva.

Ističu da bilježe porast djece u hraniteljskim porodicama, posebno nesrodničkim.

“Crna Gora ima tradicionalno dobro razvijeno hraniteljstvo u okviru proširene porodice, pa se dodatno radilo na razvoju nesrodničkog hraniteljstva. Tako, na primjer, u nesrodničkim hraniteljskim porodicama je 2010. godine boravilo devetoro djece, a krajem 2019. godine 55, što predstavlja porast od 500 odsto”, rekli su oni.

Dodaju da Ministarstvo rada i socijalnog staranja već nekoliko godina sprovodi intenzivnu reformu sistema socijalne i dječije zaštite, a naročito u cilju inkluzije ugroženih, društveno isključenih grupa i unapređenja pristupa sveobuhvatnim, inkluzivnim i održivim uslugama koje se pružaju u porodici i zajednici.

“Veoma smo posvećeni procesu deinstitucionalizacije djece smještene u ustanovama dječije zaštite. U Zakonu o socijalnoj i dječijoj zaštiti definisana je obaveza svih koji rade na poslovima dječije zaštite da ulože maksimalne napore da pomognu ostanak djeteta u porodici kroz pružanje podrške porodici, a ako to nije moguće ili nije u najboljem interesu djeteta, kroz pružanje porodičnog smještaja -hraniteljstva. Ministarstvo rada u kontinuitetu radi na jačanju saradnje svih nadležnih sektora u cilju sprečavanja smještaja djece u ustanove, odnosno snaženju hraniteljstva”, poručili su oni.

CG VOJNICI U AVGANISTANU

Prije tačno deceniju, u NATO misiju ISAF u Avganistanu, upućen je prvi kontigent Vojske Crne Gore.

Trideset jedan crnogorski vojnik predvođen komandantom Sašom Jovanovićem započeo je angažman na uspostavljanju mira i stabilnosti u ratom razorenom Avganistanu, a do danas misiju u ovoj zemlji iskusilo je 557 crnogorskih vojnika.

NATO je na zahtjev Ujedinjenih nacija i Vlade Avganistana preuzeo komandu nad ISAF misijom u avgustu 2003. godine.

ISAF misija bila je borbenog karaktera i imala cilj da uspostavi bezbjednost širom Avganistana i razvije nove avganistanske nacionalne snage bezbjednosti.

Crna Gora je 2010. godine odlučila da bude dio ove misije i u Avganistan uputila prvi kontigent naših vojnika.

Za četiri godine misije, procijenio je tada NATO, avganistanske nacionalne snage bezbjednosti dostigle su potreban nivo sposobnosti za samostalno očuvanje bezbjednosti na svojoj teritoriji.

Odluka Alijanse bila je da borbenu ISAF misiju transformiše u misiju neborbenog karaktera, čiji je cilj obuka, savjetovanje i asistencija avganistanskim nacionalnim snagama bezbjednosti.

A gdje je tu bila Crna Gora?

Potpukovnik Nedžad Rujević bio je komandant crnogorske vojske u Avganistanu u vrijeme najvažnije tranzicije, iz ISAF u misiju “Odlučna podrška” (“Resolute Support”).

Rujević je komandovao desetim kontigentom crnogorske vojske u ISAF misiji, odnosno prvim u novoj misiji “Resolute Support”.

U razgovoru za Pobjedu, Rujević koji je predvodio kontigent od 15 vojnika, kaže da je bila ogromna čast biti dio velike promjene koja je zadesila NATO, Avganistan, ali i crnogorske vojnike.

“Imao sam tu privilegiju da okončam uspješno angažovanje VCG u misiji ISAF i ujedno započnem komandovanje prvim kontigentom VCG u misiji “Resolute Support”. Ne moram ni da Vam kažem kolika je to bila čast za mene, biti dio jednog tako važnog momenta i jedne tako velike tranzicije. To je jedno neponovljivo iskustvo. Ponosan sam na učešće i u jednoj i u drugoj misiji. Druga misija bila je novi početak, veća dinamika i samim tim i to je bio izazov”, kaže Rujević za Pobjedu.

Razilke

Rujević objašnjava da je mandat misija bio različit, pa samim tim i zadaci crnogorske vojske.

“Mandat misije ISAF bio je primarno orijentisan ka uspostavljanju mira i stabilnosti u Avganistanu i sprečavanju da Avganistan bude stjecište međunarodnih radikalnih elemenata, a sve u cilju demokratizacije i obnove zemlje. Nasuprot misiji ISAF, mandat misije “Odlučna podrška” usmjeren je prema pružanju pomoći avganistanskim nacionalnim snagama bezbjednosti da postanu samoodržive, funkcionalne i sposobne da samostalno obavljaju operacije i obezbijede sigurno okruženje i slobodu kretanja na cijeloj teritoriji Avganistana”, objasnio je Rujević.