VIJEK I PO “CRNOGORCA”
“Zarad duha slobode i nezavisnosti narodne, koji lebdi pred nama, a kojijem će i ‘Crnogorac’ služiti, zarad našega ujedinjenja narodnoga, od prijeke nam je potrebe danas međusobno poznavanje stanja i snage naše i bratska uzajamnost”,poručuje, pod dičnim imenom,crnogorski prvijenac.
Piše: Branko Vojičić
Tačno za godunu, na današnji dan – 23.januara 1871. godine, počinje crnogorska žurnalistika. Tada je, na Cetinju, prije vijek i po, odštampan prvi broj, prvog crnogorskog lista „Crnogorac“.
Ovaj „neđeljni politički list“, imao je četiri strane, formata 13×46 cm. Imao je i istoimeni književni dodatak, “Crnogorka” (izlazio od jula do kraja decembra 1871.godine). Redakcija lista bila je u hotelu Velika Lokanda, a štampala ga je Državna štamparija. Urednik lista bio je novinar i književnik Simo Popović porijeklom iz Srema, a vlasnik i izdavač Jovan Sundečić, književnik iz Zadra, u to vrijeme sekretar knjaza Nikole. Obojica, dakle, “izvanci”. Bilo je najavljeno da će izlaziti pod imenom “Glas s Cetinja”, ali je ime u zadnji čas promijenjeno u “Crnogorac” (U pozivu na pretplatu, u prvom broju, stoji: “Evo u ime božje i prvog broja lista sa Cetinja, a ne kao što je javljeno ‘Glas s Cetinja, nego pod dičnijem imenom ‘Crnogorac’). Tokom 1871.godine izašlo je 48 brojeva, u 1872.godini 52, a 1873. izašlo je samo šest brojeva.
Utemeljivač lista, Simo Popović, u prvom broju objavio je program lista, sa motivom:”Da bi dakle stvorili priliku, da bolje pozna Crnu Goru strani svijet, koji često grube neistine donosi o njoj, a i našemu svijetu, koji živo osjeća potrebu tu, izlaziće od novog ljeta na Cetinju nov i prvi list za politiku i književnost pod imenom ‘Crnogorac’. Zarad duha slobode i nezavisnosti narodne, koji lebdi pred nama, a kojijem će i ‘Crnogorac’ služiti, zarad našega ujedinjenja narodnoga, od prijeke nam je potrebe danas međusobno poznavanje stanja i snage naše i bratska uzajamnost.- A da bi ‘Crnogorac’ doista bio vjeran tumač osjećanja i stanja našega naroda, donosiće mimo članaka o važnijim događajima svjetskijem i pitanja koja se tiču našega naroda još i uvijek pouzdane dopise iz sviju krajeva u kojima on živi, i to baš iz onijeh krajeva naše podjarmljene braće, iz kojijeh su naši listovi bili najmanje izvještavani”. List je, takođe, “s bratskom ljubavlju” pratio događaje u Srbiji i “sve pojave u narodnom životu naše i ostale braće slovenske”.
Kako je u zemlji broj saradnika bio veoma mali, većinu članaka pisali su Popović i Sundečić.
Iako “Crnogorac” po tvrdnji njegovog urednika izlazi kao nezavisni list, i nije nosio nikakav podnaslov, list je bio, u stvari, zvanični list crnogorskog dvora i jedan od organa Ujedinjene srpske omladine. U svakom broju “Crnogorca” na prvoj strani su najčešće objavljivani politički komentari, koji su se uglavnom odnosili na budućnost srpskog naroda Osmanskog carstva na Balkanu, te u Austro-ugarskoj i njegove političke zadatke, kao i na ciljeve državne politike Crne Gore. Tako se u “Crnogorcu” objašnjava da “osim Crne Gore i Srbije, sve ostale srpske pokrajine nalaze se u tuđinskim rukama. Bosna, Hercegovina, Stara Srbija, djelovi su turske carevine i ropkinje su turskog gospodstva. Dalmacija sa Dubrovnikom i Bokom Kotorskom, Lika sa Vojnom krajinom, Slavonija, Srem, Banat, Bačka, gdje živi oko milion Srba pravoslavne vjere, u granicama su austro-ugarske carevine”. U takvim okolnostima, uz status glavnog ruskog balkanskog saveznika (nakon 1867.godine), knjaz Nikola nije krio ambicije da Crnoj Gori prisajedini Hercegovinu i dio stare Srbije, a da je njegov krajnji cilj da dođe na čelo ujedinjene srpske ili čak jugoslovenske države, što se vidi u listu.
“Crnogorac” je iz broja u broj, pisao o komplikovanim i teškim prilikama na južnoslovenskim prostorima pod austrougarskom i turskom vlašću. Zaoštravao je tzv.istočno pitanje i podsticao potlačeni narod na ustanak. List je donosio vijesti iz neoslobođenih krajeva(iz Podgorice, Skadra, Hercegovine, Boke Kotorske, Karlovca, Prizrena, sa Une…). Pozivao je na oslobođenje i ujedinjenje, podsticao nacionalni sentiment i borbeni duh. Njegove polazne ideološko-nacionalne karakteristike poklapale su se, kako navode istoričari, sa idejama Svetozara Miletića, na bazi Macinijevih ideja, a bio je pod jakim uticajem socijalista Svetozara Markovića, Vasa Pelagića, Ljubena Karavelova i dr. List je prenosio vijesti iz Markovićevog “Radenika” i revolucionarne bugarske štampe, kojom je rukovodio Karavelov.
Najveći broj članaka u listu napisao je Popović, mada većinu tih tekstova nije potpisao. Uvodnike i podlistke Popović je pisao o važnim i revolucionarnim promjenama u Evropi: ujedinjenju Njemačke, Italije, francusko-pruskom ratu, Pariskoj komuni, panslovizmu… List je, kako ističe dr Niko S.Martinović, s entuzijazmom pratio život pariske komune i svojim podliscima donosio svježe reportaže iz crvenog Pariza. Još je zanimljivije to što je sve do kraja 1871.godine, i poslije pada komune, pratio sudbinu njenih junaka, izražavajući solidarnost sa njima. Od priloga posvećenih komuni i njenim akterima, posebno je zapaženo pisanje “Crnogorca” o držanju pred sudom junakinje pariske komune Lujze Mišel.
A u feljtonu objavljivane su pjesme (mahom Sundečićeve), pripovijetke i razne, većinom istorijske članke od Vuka Vrčevića, Milana Kostića, Vasa Pelagića i drugih. List je znatan broj pretplatnika imao je van Crne Gore: iz Vojvodine, Boke i Hercegovine, Srbije, Dalmacije, Boke Kotorske Zbog oštrih stavova protiv Austrjie, Ugarske i Turske, vlade ovih država zabranile su crnogorsom listu ulazak na njihove teritorije, pa je “Crnogorac” prestao da izlazi nakon 28 mjeseci. Posljednji broj izašao je 15. februara 1873. godine. Izašlo je 106 brojeva. Prema sačuvanoj evidenciji, list je imao oko 700 pretplatnika.
U istoriji crnogorskog novinarstva ovaj list svojom pionirskom ulogom smatra se kamenom-temeljcem i izvorom prvog reda za proučavanje istorije crnogorskog naroda. Dva mjeseca nakon zabrane Crnogorca na Cetinju je 23. aprila 1873. preimenovan u „Glas Crnogorca”, ne odričući se podstrekavanja srpskog naroda na ustanak protiv Turske, niti antiaustro-ugarske propagande.
Po kazivanju hroničara Dušana D.Vuksana (Pregled štampe u Crnoj Gori 1834-1934), posebno su bili oduševljeni štampari Državne štamparije na Cetinju, koji su podnijeli knjazu prvi broj “Crnogorca” ovom “adresom”:
“Podnoseći prvi broj “Crnogorca”
Njegovoj Svetosti Knjazu
Nikoli I
Preponizni radnici Cetinjske Tipografije
na Cetinju 23.januara 1871.
Evo tebi, sv’jetli Knjaže, “Srećno poš’o – kaži njemu;
Tvog naredna “Crnogorca” Otac si mu ti i mati,
Za krst časni i slobodu On će svuda gnjezdo svoje,
Na poprištu svakom borca. Haj, zanago osvjetljati.
On polazi u sv’jet b’jeli, K’o na polju, gđe s’ krv toči,
Da ga braća bratski prime, I na ovom polju ravno,
A nebraći da je prosto Gđe ods’jeva luč prosvjete
Ogledat se vazda s njime. Podvig uma širi s’ javno:
Znaće granu lovorovu
“Crnogorac ubrat sebi,
Na čast miloj Crnoj Gori,
A na slavu, Knjaže, tebi! -“
Dodatak, dopis iz Hercegovine ( Nikšić tada još nije bio oslobođen).
“CRNOGORAC” 1871-1872:
Vase je cuvato ovco
Glas iz Hercegovine – “jedan pozdrav uoči Božića”: Eto, to su vam naši jadi. Vidite, da nas ne gjave samo Turci, i da su nam naše vladike s jedne strane gore krvopije od njih, jer možete biti uvjereni, da su mnogome turskome nasilju koje trpimo, uzrok naše grčke vladike. Turci su gotovi na svako zlo, a vladike ih navode na to opadajući i klevetajući ljude i narod.Oni se više boje da ne izgube milost u svoga paše, nego da je dobiju u Boga. Oni i ne znaju za Boga, jer je Bog njima novac.
“Ko god od čitalaca vašega plemenitog “Crnogorca” baci pogled na ovi naslov, on će odmah znati, što sljeduje, t.j. ona vazdašnja crna pjesma: “Kuku lele!” ili:”Aoh mene!”, koju od Kosova neprekidamo. Ali kad smo doživjeli nekadašnju želju neumrlog vladike Danila:
“Da je igđe brata u svijetu
“Da požali kao da pomože”…
Evo me da vam o jednoj glavnoj našoj pogibiji progovorim, i to pred Božić, kojemu se svak, osim nas veseli, a nama kako tako crnji dolazi.
Nemojte me ukoriti sa “ljudi trpe, a žene nariču”, jer mi to bolje od ikoga znamo, ali đe će suza do na svoje oko? Tako eto i nas k vašemu “Crnogorcu”, melemu naši grdni rana, i čitajući u njemu naše nesereće, nešto nam se lakše čini, i premda je zabranjen njegov ulazak među nama, opet ga mi nekako kradimice nabavljamo te se oko njega grabimo, ko će ga prije pročitati. Mi smo se poodavno dosjetili šajntanluku t.j.ko turskoj vladi napuni glavu, te zabrani vašim novinarima u ove krajeve, jer vele, da je nekoji Crnogorac rekao:”Ako si ti lukav, ano sam ja domišljat.” Nek naša udaljena braća ne misle, da je to izniklo baš iz glave turske vlade. Ona se jadna nema kada baviti ni o svojim najprečim zvaničnim poslovima, pazeći kako će svaki svoju ćesu napuniti, nego sve novine nazivlje “vlaška bezposlica”.
Naše ljute guje, grčki vladike (bosanski i hercegovački) našega krsta od tri prsta, oni su tome prvijenci, oni nam krv popiše, po mozgu ubiše i nedaju oči otvoriti. Nama su do sada Turci dajbudi dopuštali plakati a vladike i to nam zabraniše propovijedajući nama:
“Vase je cuvato ovco, kopate i orate, a ne politiko”! Je li tako?!!
Oni su naši od starine trajni krvopije, i prosta po sto puta turska sablja, ali ne prosto njihovo podlo ulagivanje vladi turskoj. Oni nam opanjkaše čitavo učeno sveštenstvo a s glave rodoljube, od kojih se mi s vremenom nešto veliko nadasmo, tako da danas u svu Bosnu i Hercegovinu ni jednoga cigloga Arhimandrata nemamo. A da me počem ne bi svaki razumio zašto je to, evo neka me bolje razumije.
Ovi naši Arhimandriti, kaluđerei i rodoljubi, danas nalazeći se negde u Aziji, u surgunluku, bijahu počeli javno govoriti turskim zabitima: “Efendija, ne piše tako u carskom kanunu”; a vladikama:”Vaše Visokopreosveštenstvo, nije tako po Hristovom Evangeliju.” Oni su mislili, da su po čistoj savjesti na to opunomoćeni ali se docni sjetiše, da se ne smije pravo zboriti, a čuli su kukala im majka! Đe grčki vladike ne blagosilju nikad mudre i otlične ljude, nego: “Spasa Bogo lude tvoja!” i t.d. Bosanski i hercegovački vladike odavna su nanjušili kao bizin zeca našu duševnu, ali zaludnu želju i namjeru naše novorođene samosvjesti, a ta je, da bi se kadgod kurtalisali tuđi, a imali svoji domaći vladika, te imali pravog pastira, a ne najamnika, koji kupuju kod carigradskog patrijarha Eparhije kao carsku desetinu – “ko da više!”. Oni, velim bojeći se, da im se ove dvije pregile kesimače iz ruku i vlasti ne otmu, kao, što učiniše Bugari carigradskom patrijarhu, lako im bilo doskočiti našim rodoljubima, tajno dostavljajući valiji i Mutesarif paši, da se svi naši naučenjaci dopisuju sa tri dinu dušmanina Srbijom, Crnom Gorom i Moskvom, od kojih grću dukate, da upropaste tursko carstvo.Naravno turska vlada nije pražila boljega ni duševnijega roba kao despot Efendiju, koji se zakleo, da će caru i svome tobocu vjeran biti. A za crkve, sveštenstvo i narod zakleše li se čestitome sultanu?Jok oni! Jer dava devletu i patrijarhu pogođene pare, a ovi ga ovlašćuju, da naplaćuje i guli nesretnu raju kako god hoće, a vlada im najradije onda dava svoje zaptije, da rubari i opustošava one siromašne domaćine, koji nemaju da vladici prebroje godišnji arač od 8 groša. Kakvoj ćemo se sreći ili napredku, braćo! Nadati od grčki vladika, kad oni ni sveca našega ni jednoga ne pripoznaju, kamo li će nas paziti?
Ako dakle imamo još kojega među nama sveštenika i slična Vukaloviću svakome su danas ruke vezane, a smrzao se jezik u vilice, od turskoga zuluma ne toliko, koliko od mitronosni krvopija, pa i tako stoje svaki čas na oprezu bojeći se nenadne tajnotirjanske politike ovdašnje. I štaviše, zatvoriše nam sve nekadašnje škole, osim sarajevske i mostarske, za to, što vele, da se njihovi učitelji usuđuju po novinama pisati, a vladika svuda propovjeda, da za hercegovakčkoga sveštenika dosta je kad zna u časlovcu čitati i svoje ime zapisati, naravno za to, što njima u pravi interes spada.
Eto, to su vam naši jadi. Vidite, da nas ne gjave samo Turci, i da su nam naše vladike s jedne strane gore krvopije od njih, jer možete biti uvjereni, da su mnogome turskome nasilju koje trpimo, uzrok naše grčke vladike. Turci su gotovi na svako zlo, a vladike ih navode na to opadajući i klevetajući ljude i narod.Oni se više boje da ne izgube milost u svoga paše, nego da je dobiju u Boga. Oni i ne znaju za Boga, jer je Bog njima novac.
Ja vam ovom prilikom ne htjedoh pisati o mnogim i neprestanim zulumima turskim o ubistvu i pljačkanju njihovom kukavne raje, nego vam eto opisah u kratko kakve su nam vladike, našljednici Hristovi, koga oni hule.
To vam je od nas jadnijeh pozdrav u oči Božića.”
/Crnogorac, br.48, na Cetinju, 23.dekembra (4.siječnja) 1872./
![]( "Duh slobode s Cetinja")
Serbian
Albanian
English
French
German
Russian
Turkish
