ISPOVJEST

Prema podacima nevladinih organizacija u Crnoj Gori ima 15 hiljada zavisnika od droge. U svijet narkomanije najcesce se ulazi rano, u tinejdzerskom dobu, a kranji ishodi su cesto tragicni. Ipak, ima i onih koji su svjesni stanja u kome se nalaze i zato traze strucnu pomoc.

“Svi ljudi su gresni, svi cemo grijesiti, ali ja se molim da svaka moja greska koju ubuduce napravim bude nova. Imam 34 godine, iz Podgorice sam. Ovdje sam zbog zivota koji sam nekada vodio i koji se nadam da vise necu voditi, jer sam punih 19 godina bio narkoman”, kaze Marko, koji se lijeci na Kakarickoj gori.

Herion je probao vec sa 15 godina. Priznaje da mu se svidjelo ono sto mu je droga pruzala.

“Sa cetrnaest godina sam poceo. U to sam usao jer sam htio da budem drugaciji, ne zbog znatizelje, kako kaze vecina narkomana. Htio sam da se istaknem u necemu, a zapravo sam zelio da budem prihvacen u drustvu. Imao sam taj problem sa prihvatanjem jos dok sam bio dijete, iako sam rastao u savrsenoj porodici. Htio sam ja da budem prvi koji je propusio, prvi koji ce da popije pivo, da se opije i onda je sve krenulo tim paklenim putem”, navodi Marko.

Marko se sa smrcu igrao nekoliko puta, ali je tek prije godinu shvatio da ta igra mora da stane.

“Ja to nisam shvatao kao problem. Cak kad su pocele prve krize, nisam obracao paznju na to. Mislio sam da ja tako mogu cijelog zivota”, naveo je Marko.

Sagovornik TVCG je vec devet mjeseci na tretmanu u ustanovi na Kakarickoj gori. Ostala su jos tri mjeseca boravka u toj ustanovi.

“Prilicno navucen na heroin, kad sam uvidio da sa cetiri, pet grama heroina ja samo mogu da izguram dan, tada sam shvatio da sam na kraju puta. Bio sam pored tog zida i udarao sam glavom u njega 19 godina. Tek kad sam shvatio da je taj zid neprobojani da ja moram nekim drugim putem”, istice Marko.

Marku trenutno najteze pada to sto je razdvojen od djeteta. Vjeruje ipak da svakim danom postaje bolja osoba i da taj put sam mora da krci.

“Nema nazad, stigao sam do zida i mogu samo istim putem da se vratim, znaci vratio bih se tamo gdje sam bio, a to ne zelim. Postoji put koji je tezi, ali koji je jedini ispravan. Sto bi se reklo, uzeo sam kosijer u ruke i krenuo sebi da krcim put. To je jedino ispravno, ne samo da ostavim drogu, vec da promijenimo sebe, svoj zivot, shvatanja, ponasanje, predrasude, prema kojima smo se upravljali cijelog zivota. Put je da mislimo na sebe, da volimo sebe, da cijenimo i postujemo sebe, jer cemo samo na taj nacin cijenitii postovati druge i cijeniti sve sto su drugi radili za nas”, zakljucuje Marko.

Nemanja Zivaljevic, TVCG