PISE MIODRAG VLAHOVIC

Ideja o tzv. “Malom Sengenu” je neuvjerljivi nadomjestak za zaustavljeni proces evropskih integracija za zemlje Zapadnog Balkana. Neubjedljivi surogat, dakle.

Sirenje EU, projekcija koja je u samim temeljima i u logici ideje o “ujedinjenoj i slobodnoj Evropi”, je u najozbiljnijoj krizi od vremena kada je stvorena, poslije iskustva globalne i evropske kataklizme u Drugom svjetskom ratu. Necemo trositi prostor na nijansiranje i “precizno podesavanje” misli sto se sa Evropom cini posljednjih godina, sa haosom, ili bez njega, na americkoj strani Atlantika – mada je ugodnije napisati ili procitati da smo svjedoci “izvjesnog zastoja”, a ne posmatraci i kolateralna steta istorijske razgradnje bazicnih mehanizama i rezona postojanja evropskog saveza naroda i drzava, pa i atlantske zajednice u cjelini.

Htjeli to da vidimo ili ne, nesaglasje koje postoji, i u Briselu i van njega, u vezi mogucnosti, tempa i nacina prikljucenja Zapadnog Balkana (a koje bi, nekad, bilo razlog za brigu i prvi pokazatelj krize), je postalo posljednja linija optimizma za one koji jos zele da vjeruju da nije sve izgubljeno i da cemo se svi, jedan po jedan, (saglasno drustvenom i politickom napretku svake zemlje ponaosob – po tzv. “regata-principu”, ako se toga ko jos sjeca), jednoga dana, biti dio EU.

Na Balkanu opstaju problemi koje nam je u nasljedje ostavio “omanji rat”, kako je taj zlocin i tragediju nedavno nezgrapno (zaustavicemo se na tom pridjevu) nazvao jedan od lokalnih promotera najnovijeg evropskog eksperimenta. To je sustina objasnjenja zasto nas Evropa (sadasnja EU, sa clanicama i problemima koje su je ophrvale) ne zeli, tj. ne moze da primi u svoje drustvo.

Malena Crna Gora, pri tome, ima sve razloge da vjeruje kako je prva na spisku onih koje novi planovi ozbiljno ugrozavaju, ne samo zbog toga sto smo najvise napredovali u ispunjavanju EU kriterijuma. Ta situacija malo koga brine.

Dakle, sumarno: (a) balkanski problemi nisu rijeseni; pa (b) zbog toga Zapadni Balkanci ne mogu/ne treba da budu u EU; te onda (c) hajde da napravimo jednu “Balkansku ligu”; i to tako sto cemo (d) ignorisati sve one probleme pod (a), a praviti se da nismo shvatili one pod (b) – a i da jesmo, ne smijemo to da javno recemo – pa cemo zaludno i nepovratno procerdati istorijsko vrijeme i sudbine na (c). Nase iskreno saucesce!

Ovaj plan je izvanredan u svojoj nejasnoci i neprozirnosti, cak i ako se svi potrudimo da ignorisemo da u geografskom sredistu te skalamerije postoji Kosovo. Plan bi bio jos i pitkiji u svojoj uzaludnosti kada bi svi drugi vanbalkanski cinioci sjedjeli skrstenih ruku, iskreno i bratski zamisljeni nad otvorenim i skrivenim porukama predsjednika Makrona i cekali nas, koji cekamo Brisel, koji ceka …

Plan bi, uz to, bio idealan u svojoj metafizickoj dimenziji, kada bi regionalni lideri (zapravo, oni koji sebe tako vide), odustali od zadnjih misli o prekrajanju teritorija, etnickom grupisanju stanovnistva i marginalizaciji i utapanju u jednu od dvije zamisljene “velike drzave”.

Politicke realnosti i istorijsko iskustvo na nasim prostorima obavezuju sve nas, sve zemlje i politicke snage kojima prekrajanje granica nije ideja vodilja i osnovni razlog postojanja, da se ovoga puta uzdrzimo od poteza koji bi nas opet doveli u opasne konfrontacije – iz kojih smo se velikom mukom i sa brojnim tragicnim zrtvama i stradanjima tek izvukli.

Diplomatska uzdrzanost obavezuje da se ostavi prostor i za formulacije tipa “vrijeme ce pokazati u kojim dimenzijama i na koji nacin ova inicijativa moze funkcionisati”. Eto, i to napisasmo, za svaki slucaj. Ali, jednom se utisku ne mozemo oteti, ma koliko on bio neprijatan i ruzan: predlozeni model daje sansu onima kojima ni ratna sredstva nisu bila dovoljna da uspostave “velike drzave”, da sada to ostvare – “mirnim putem”.

Uzgred ce dobro doci i malo “zavrtanja ruku” i raznorazni pritisci na zemlje i politike koje u toj novoj konfiguraciji ne mogu imati dominantnu ulogu – prema Crnoj Gori i Makedoniji, prije svih. Mada ni Bosna i Hercegovina, u pretpostavljenom razvoju dogadjaja, ne treba da brine za svoju zajednicku i cjelovitu buducnost – jer je ne bi ni bilo.

Za Kosovo – neka se dogovore Srbija i Albanija! Tako ispada. Da li se mogu dogovoriti, a da se o tome Kosovo ne pita? Valjda zbog toga, po pozivu predsjednika Makrona, stvar ce prvo srediti srpski predsjednik i njegov kosovski kolega? Nisu se mogli dogovoriti do sada, pa ce to biti lakse uz Albaniju, BiH, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju? Unutrasnje konsenzuse da ne pominjemo …

Balkanska istorija nije uciteljica zivota.

(Autor je nekadasnji ministar vanjskih poslova Crne Gore i aktuelni crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Iznijeti stavovi i misljenja ne odrazavaju nuzno zvanicne pozicije Crne Gore.)

* Tekst je prenijet iz pristinskog dnevnika Koha Ditore