Niko ne bi smio da potcijeni udaljenosti izmedu tacke A i tacke B na rimskom aerodromu Leonardo da Vinci. Narocito ako letite za Siciliju. Na gejtu cekate avion onako kako se ceka autobus, uz glasan razgovor Sicilijanki, graju njihove djece i zivu raspravu Sicilijanaca. Preovladava onizak, crnomanjasti tip covjeka. Onako kako su Bavarci u svijetu monopolisali sliku Njemaca, tako je i Sicilijanac postao vizuelni ekvivalent Italijana – Holivud se pobrinuo za klise.

Italijanska juzna pruga

Primjecujem iznadprosjecnu zastupljenost brkova i zulufa u imidzu muskaraca i tamniju kozu kod zena. Niskobudzetna kompanija leti vise puta dnevno na relaciji Katanija-Rim i obrnuto, pa pretpostavljam da je opusteno ponasanje kao na autobuskoj stanici rezultat rutinskih putnih navika: u Rimu su poslovni partneri, rodaci, stvari koje mogu da se obave samo u glavnom gradu. Avion je zaista bio leteci autobus, sa atmosferom slicnom onoj na relaciji Beograd-Nis.

Svako ima svoj jug, pomislih. Oni koji vole toplinu reci ce da je to blagoslov, a oni koji obozavaju red i novac smatrace to teretom ili cak prokletstvom.

Blistav dan za let preko italijanske ,,cizme” i Sredozemlja. Kroz prozorce aviona na bljestavoj povrsini mora ukazuje se silueta Sicilije. Sa profilom vatrene ljepotice Etne, koja kao da staromodno pucka lulu. Vulkan je u redovnom stanju, tjesim sam sebe, i nema potrebe da zamisljas sebe okamenjenog kao u Pompejima. Uostalom, to je bio Vezuv, a ne Etna.

Ostrvo se iz blizine cini kao beskrajno kopno ispresijecano brdima i parcelama crvenkaste zemlje, crnim stijenama i zuckastom travom.

Darelovi Sicilijanci

Katanija se pomalja brze nego sto sam ocekivao. Na krilu mi je knjiga engleskog pisca Lorenasa Darela, koji je kao diplomata u Beogradu ostavio nesentimentalne zapise o tadasnjoj eliti. Ova knjiga je putopis o Siciliji. ,,Badem u cvatu”. Za Etnu je zapisao da mu je iz aviona izgledala kao igracka, ali jako opasna. Sjecam se kada sam prije desetak godina letio iz Rima za Maltu. Blistavi januarski dan, plavetnilo i – snijezna kupola Etne. Meni je licila na smrznuti cir.

Trazim u Darelovoj knjizi poglavlje posveceno Kataniji. Podvukao sam dio koji se odnosi na aerodrom: ,,Ostavljao je ugodan provincijalan utisak, a bilo je sasvim ocigledno, da je cijela familija odlazeceg ili dolazeceg Sicilijanca, i to do sestog kolena, osjecala obavezu da se oprosti od njega ili da ga doceka”. Dakle, nije me prevario prvi utisak, to je oduvijek bilo tako. Sa humornim pretjerivanjem Darel dalje opisuje otimanje mnogobrojne rodbine o kofer rodaka i haoticnu guzvu.

Zakljucujem da su oni ljudi s kojima sam dobrovoljno i lakomisleno stavio svoju sudbinu u ruke pilota niskobudzetne kompanije ocigledni potomci Darelovih Sicilijanaca. I to me na neki nacin umiri. Katanija ce me vec docekati onako kako dolikuje.

I docekala me. Aerodrom jeste manji od rimskog, ali ni iz daleka onako pospan kakvim ga je davno opisao Darel. Putnicki avioni iz sijaset zemalja na pisti, gust saobracaj nad sicilijanskim nebom. Pasoske kontrole nema, jer stizemo iz Rima. A na neki nacin sam je ocekivao, kao da mi je instikt govorio da sam upravo zakoracio u jednu drukciju Italiju.

Vozac autobusa koji vozi u grad govorio je engleski sa tako jakim naglaskom, da ga je bilo skoro nemoguce razumjeti. Narednih dana na Siciliji nedostajace nam ovaj fini covjek koji gestikulacijama nadomjesta rijeci. Ispostavice se da je to Sicilijanac koji je ubjedljivo najbolje govorio engleski.

Od kiklopa do Normana

Kazu da su na Siciliji najprije ziveli samo kiklopi, jednooki mitoloski divovi. Stari Grci su ih smatrali pomocnicima boga vatre i kovackog zanata Hefesta, koji u vulkanima kuje gvozde. Homer je opisao kiklopa Polifema koji je njegovog junaka Odiseja i njegovu brodsku posadu zatvorio u svoju pecinu, prozderao ih sestoricu prije nego sto je Odisej uspio da ga oslijepi i pobjegne sa prezivjelima. Isti taj Polifem je svojedobno bio do usiju zaljubljen u sicilijansku ljepoticu Galateju, ubio je stijenom njenog ljubavnika, a ona je spas potrazila u moru.

Nepoznato je da li su prvi ljudi na Siciliji zatekli kiklope ili – kako naucnici tvrde – patuljaste slonove cije lobanje zbog velike nosne supljine izgledaju kao da su jednooke. Kako god, Elimljani su na sjeverozapad Sicilije dosli navodno iz anatolijskih predjela mnogo prije Hrista, centralni dio su zauzeli izgleda njima srodni Sikani, za koje pretpostvaljaju da su stigli iz Iberije, a predio u kojem je nastala Katanija naselili su Sikuli. Homer ih je oznacio kao trgovce robljem. Tukidid navodi da su stigli sa italijanskog kopna 300 godina prije Grka.

Grci ce poceti sa kolonizacijom u VIII vijeku stare ere, skoro potpuno ce helenizovati ostrvo. Naslijedice ih Rimljani, potom razni osvajaci, medu kojima su najdubljeg traga ostavili Vizantija, Arapi i Normani. U gradu je umro poznati grcki pjesnik Stesihor, inace rodom iz Himere na Siciliji.

Na kafi kod Agate

Sjedim na glavnom trgu Pjaca Domo, pijem kapucino koji svojom mljecnom krunom zaista lici na monasku kapuljacu i gledam kako ljudi idu za svojim poslovima. Oni koji sjede i oni koji prolaze razmjenjuju poglede, rjede i pozdrav.

Sjetim se sta je ovdasnji nastavnik i pisac Vitalijano Brankati zapisao sredinom proslog vijeka: ,,Na ovom mjestu moramo da ubacimo primjedbu da istorija Katanije nije istorija obicaja, trgovine, arhitekture, ustanaka, vec istorija pogleda. Zivot grada je pun dogadaja, prijateljstava, tuca, ljubavnih odnosa, uvreda – i sve to samo u pogledima koje idu tamo-amo izmedu muskaraca i zena; u svakom drugom smislu taj je zivot jadan i dosadan”.

Tu istoriju pogleda posmatram uzivo, primjecujem blagu teatralnost u ritualu. Preko puta kafea je gradska katedrala. Sveta Agata Sicilijska je u III vijeku ove ere umrla na mukama jer se nije htjela odreci Hrista. Rimski sudija je bio slab na ljepotu, a Agata je bila lijepa. Zato joj je predlozio da postane njegova zena i da se odrekne svog hriscanstva. Inace ce biti mucena.

Ostalo je zapisano, ali tek nekoliko vjekova kasnije, da je odgovorila: ,,Ove muke meni su vrlo korisne, kao sto psenica ne moze doci u zitnice prije nego se ocisti od pljeve, tako ni dusa moja ne moze uci raj ako tijelo moje najprije ne bude skruseno mukama”. Odsjekli su joj dojke i bacili u tamnicu gdje je umrla. Sada kasnobarokna katedrala pred kojom pijem kapucino nosi njeno ime. Ljudi iz Katanije tvrde da je Agata tu rodena i umrla, a ljudi iz Palerma, naravno, da je ona njihova.

Zapravo, na kafi kod slonceta

Liotru je lokalni izgovor rijeci Eljodoro, a u srpskom jeziku ga znaju kao Iliodora. To je ime carobnjaka koji se bavio nekromantijom – prizivanjem dusa mrtvih kao i vjesticarstvom. Zivio je u VIII vijeku i bio najprije konkurent za biskupsku stolicu Svetom Lavu Katanskom.

Onda je, kada je porazen, postao hriscanski otpadnik. Bavio se crnom magijom nasred hriscanskog hrama. Kazu da je Sveti Lav zgrabio Iliodora i zajedno sa njim otisao na lomacu. Iliodor je izgorio, a Lavu ne bi nista. Katanija, koja je tada bila dio Vizantije, procula se po ovome u cijelom carstvu.

Mjesna legenda je nesto drukcija. Jedni tvrde da se Iliodor pretvorio u crnog slona. Upravo onog, koji se nalazi na stubu izmedu katedrale i kafea. Zato slonu po nadimku Iliodora na lokalnom narjecju tepaju Liotru.

Uzalud istoricari tvrde da je prvi slon tu od rimskog doba. Nakon erupcije Etne i zemljotresa koji su krajem XVII vijeka unistili grad, arhitekta Dovani Batista Vakarini je obnovio Kataniju kao i dobar dio juga Sicilije. To je uradio tako dobro, u kasnobaroknom stilu, da je Unesko stavio cijeli ansambl pod zastitu kao svjetsku kulturnu bastinu.

E, Vakarini je pronasao u rusevinama slona koji je jos u rimsko vrijeme bio figura na kraju hipodroma. Vakarini je slona od crnog magmatskog kamena stavio na postolje u fontani, napravio mu sedlo od bijelog mermera i na to postavio obelisk, takode pronaden poslije zemljotresa. On je bio rimski plijen iz Egipta, posvecen staroegipatskoj boginji Izidi. Godine 1736. je taj osedlani sloncic postao simbol grada pa je zavrsio i na gradskom grbu.

Katanija, grad od ohladene lave

Skoro sve sto bi putnik mogao u jednoj setnji da nauci o Kataniji – naucice ako krene ulicom koja se zove Via Etnea, i zaista se proteze od trga sa katedralom i slonom prema Etni na severu. Nabrajanje ne bi moglo da opise sarm ulice koja je kao i glavni trg nastala nakon katastrofe. Sicilijanski barok je dovoljno razigrana varijanta umjetnickog oblikovanja prostora da svaki pogled lijevo ili desno nudi ponesto zanimljivo.

Zastao sam pored Rimskog amfiteatra, ili onoga sto je od njega ostalo. Crna boja kamena me oduvijek fascinirala. Sjetim se da sam po dolasku na Tenerife jedva cekao da odem na plazu od crnog pijeska. Ovo kamenje nije samo poruka davne evropske civilizacije, pouka o velicini i trosnosti imperijalnih snova. Ovo je i poruka iz zemaljske utrobe. Lava stvrdnuta u svom putu ka moru.

Ovom ulicom se moze doci i do parka Belini odakle se pruza lijep pogled. No vratimo se u centar gdje mi je paznju posebno zadrzala operska kuca Teatro Belini. Ocito je ovo prezime vazno za Kataniju. Nazvana je po najcuvenijem muzicaru grada Vincencu Beliniju, koji je tvorac italijanske romanticne opere, stila poznatog kao ,,melodramma tragico”.

Njegovo djelo ,,Norma” iz 1831. Rihard Vagner je uzimao kao najljepsi primjer muzicke tragedije. Lijepo je navece sjesti kraj fontane pred operom i zamisljati dionice iz Belinijevih partitutura. Poslije toga se moze svratiti u neki od obliznjih lokala, kao sto je Osterija Panecaldo. Od grape, preko pice, grilovanog povrca ili slatkisa, do case vina, sve ce biti onako kako najbolja varijanta – ova najjuznija – svjetski poznate italijanske kuhinje nudi.

Arivederci, Katanija!

Mogao bih jos ponesto napisati o ovom gradu. Recimo, da je put od zeljeznicke stanice do naseg smjestaja u Via Verdi bio sav izrovan. Ali da je smjestaj – romaticna garsonjera u potkrovlju – bio savrsen. Da su neke ulice oronule na nacin antickih rusevina. Da su neki coskovi ovog grada naprosto zapusteni, pa imaju onaj cudan spoj jos uvijek prepoznatljive nekadasnje velicine i siromastva.

Ali bih spomenuo ljude u jednoj lokalnoj tratoriji, koja nije bila na glavnim turistickim pravcima. Usli smo slucajno, preumorni da trazimo nesto sto preporucuju u turistickim vodicima i na internetu. Pili smo bozanstveno bijelo vino, cudesna jela su izlazila na sto. Sporazumijevali smo se sa domacinima na smijesnoj mjesavini njemackog, engleskog, italijanskog i srpskog.

Na kraju su nas zaustavili, prije nego sto smo izasli u nasu posljednju noc u ovom gradu i iz kuhinje iznijeli flasu sa zutim likerom. Htjeli su da se domacinski oproste od egzoticnih gostiju sa Balkana. Nazdravili smo jedni drugima, niz grlo je klizio slatkogorki, pjenasti liker sa trunkom ukusa limunove kore. I pozdravili smo se sa svima, gazdom, sankericom, kuvaricom i dvojicom gostiju. Kao sa najrodenijima.

• Dragoslav Dedovic