Oskarovac sa logoraskim brojem
Od njegova posljednjeg velikog filma “Americki gangster”, s Denzelom Washingtonom i Russellom Croweom u glavnim ulogama, proslo je 12 godina, vec se tada znalo da vise nece suradivati s njegovim redateljem Ridleyjem Scottom, ali kad sam mu rekao da sam ga pogledao na nekoj od zagrebackih distributerskih pretpremijera, pokazao je djecacku ljubopitljivost i pitao me kako je ispala zavrsna verzija koju tada jos nije bio pogledao. Rekao sam mu: “Vrlo dobro”, i bio je zadovoljan.
Otad smo uzaludno cekali na njegov novi producentski angazman, ipak je on bio jedini Hrvat koji se popeo na pozornicu gdje su dodjeljivali nagrade Americke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, i to cak dva puta, najprije za Spielbergovu “Schindlerovu listu”, a zatim za Scottova “Gladijatora”, ali kako je sve vise vremena provodio u Zagrebu, u svom stanu u Bogovicevoj, i na Zumberku gdje je imao krasnu vikendicu, a sve manje u Americi, ocito ga producentska karijera vise nije tako privlacila. Zato je nasao novu strast – Festival zidovskog filma, koji se danas zove Festival tolerancije.
Dovodio je na njega goste o kojima su drugi domaci festivali mogli samo sanjati, a kako je bio nevjerojatno pedantan, morao je pogledati svaki film s programa i osobno ga odobriti. Festival tolerancije jedan je od kljucnih dogadaja naseg kulturnog zivota, ponajprije zahvaljujuci njemu.
Djetinjstvo iz snova
Roden je u Osijeku pred ljeto 1932. Tata mu je bio natkonobar u tamosnjoj kavani hotela Central, majka domacica, i sve do 1941. proveo je djetinjstvo kakvo se samo moze pozeljeti. Uspostavom NDH djecak je shvatio da su Zidovi postali gradani drugog reda, vec godinu poslije obitelj se sklonila u Cakovec u nadi da ce im granica s Madarskom pruziti izvjesnu sigurnost, no majku i njega otpremili su u Auschwitz, a otac je zavrsio u radnom logoru, da bi ga ubili pred sam kraj rata, u ozujku 1945. I sam Branko je skoro zaginuo, ali ga je majka spasila tvrdnjom da mu je 16 godina, sto je, dakako, bila laz: mladu su djecu, naime, odmah slali u plinske komore.
Dobio je logoraski broj A3317 koji je poslije cesto pokazivao, nije ga se htio rijesiti jer je smatrao da bi time zanijekao strahote holokausta, a nakon Auschwitza zavrsio je u Bergen-Belsenu i nekim cudom, gotovo polumrtav, docekao saveznike. Jos se vise iznenadio kad je u jednoj od susjednih baraka pronasao majku. Poslije su se preselili u Zagreb, a on je nakon navrat-nanos zavrsene srednje skole upisao glumu na Akademiji za kazalisnu umjetnost. Je li ga studij neodoljivo privlacio? Ne bas, iako je prosao strogu selekciju. Medutim, dogurao je do cetvrte godine, a kako je znao madarski i njemacki, ponudili su mu da bude prevoditelj u koprodukciji “Piroschka”, poslije vrlo popularnoj komediji uglednog Kurta Hoffmanna s Liselotte Pulver u glavnoj ulozi.
Epizodne uloge
Gluma se vise nije spominjala – iako mu je ostala strast za efektnim epizodama, na primjer u “Kozari” Veljka Bulajica glumio je njemackog vojnika koji oslijepi od eksplozije, u “Seljackoj buni 1573” Vatroslava Mimice krvnika odjevenog u crveno, a u “Schindlerovoj listi” otmjenog konobara, valjda kako hommage pokojnom ocu – ali se zato zaposlio u Jadran filmu i odmah vezao uz najboljeg, redatelja Branka Bauera.
Bio mu je menadzer produkcije na u Puli nagradenom “Ne okreci se sine” (1956), kao i na i danas popularnoj melodrami “Samo ljudi”, a nisu ga zaboravili ni kad su u Zagreb doveli prvaka neorealizma Giuseppea De Santisa, koji je u Zagori snimao, kako se poslije ispostavilo, prvi veliki medunarodni uspjeh hrvatske kinematografije, “Cestu dugu godinu dana”, nagradenu Zlatnim globusom i nominiranu za Oscara. S podsmijehom je pricao kako se prsata talijanska zvijezda Silvana Pampanini u splitskom hotelu uplasila najobicnijeg zohara i nije se smirila sve dok nisu uklonili tu “neman” iz njezine blizine.
Sezdesetih je poceo suradivati s Veljkom Bulajicem, stosta toga svladao je dok je pripremao ratni spektakl “Kozara” (1962), nije lako bilo ni na cjelovecernjem dokumentarcu “Skopje ’63” (1964), a ni na naizgled jednostavnoj drami o tifusarima “Pogled u zjenicu sunca” (1966), buduci da se ta snimala na lokacijama i po snijegu.
U to je doba Lustig pokazao svoj veliki talent za pronalazenje lokacija. Iz slucajnog kontakta s holivudskim filmasima koji su pripremali ekranizaciju mjuzikla “Guslac na krovu” u reziji Normana Jewisona (njegov krimi triler “U vrelini noci” pocetkom 1968. nagraden je Oscarom) profitirao je Jadran film jer je Lustig upozorio strance da se efektne i jeftine lokacije primjerene tom filmu nalaze kod Lekenika. Posao je sklopljen u trenu i Lustig je otad sve cesce radio na stranim filmovima koji su se snimali u nas.
“Vjetrovi rata”
Lustig je pomagao producirati i Mimicin povijesni spektakl “Seljacka buna 1573” (1975.), uz koji se snimala i televizijska serija od cetiri epizode. Otad ga, medutim, sve cesce zaticemo uz strane produkcije, kakav je bio “Sophijin izbor” (1982), za koji je Meryl Streep dobila prvog Oscara za glavnu zensku ulogu. U tom je filmu Zagreb “glumio” Varsavu, a tu su snimljeni i prizori iz koncentracijskog logora.
Ipak, dva najopseznija posla za Lustiga su bile televizijske serije “Vjetrovi rata” (1983) i “Rat i sjecanja” (1989) po romanima Hermana Wouka: na ovoj drugoj vec je bio pridruzeni producent (ne vise menadzer lokacija ili nesto slicno), sto je bio znatan pomak u karijeri. Stoga je donio vrlo ispravnu odluku kad je procijenio da je trenutak da se preseli u Hollywood gdje je za njega bilo puno vise posla nego u Jadran filmu. Njegova prva mini-serija na kojoj se potpisao kao producent zvala se “Ratovi droge: Prica o Camareni” i prosla je sjajno jer je dobila nagradu Emmy.
Lustig je pazio da na svim skupim hollywoodskim filmovima na kojima je suradivao rade i nasi filmski specijalisti, o kojima je stekao najbolje misljenje jos u Jadran filmu. Tako je Sergio Mimica-Gezzan pomagao Spielbergu puno cesce od Lustiga, no on je napravio zbilja zavidnu holivudsku karijeru, medutim, tu je rijec o skripterima, pomocnicima scenografa i kamere, za koje je uvijek bilo mjesta u Lustigovim produkcijama.
Saradnja sa Ridleyjem Scottom
Kako je doslo do njegove veze s Ridleyjem Scottom? I taj je film producirao Spielbergov DreamWorks, a Scott je preuzeo projekt tek kad ga je odbio Nijemac Wolfgang Petersen. Njemu se tada nisu radili povijesni spektakli, ali je poslije ipak pokleknuo kad je prihvatio “Troju” u produkciji Warner Bros.-a. Scott se puno lakse dao nagovoriti i poslije se punih sedam godina nije razdvajao od Lustiga.
Lustig je mozda pogrijesio kad se suvise vezao za jednog redatelja, bolje bi bilo da ih je neprestano mijenjao i pustio da se i drugi otimaju za njega, ali i ovako je postigao jako puno, a da je ostao u Americi, mozda ni zagrebacki Festival tolerancije ne bi tako dobro funkcionirao. Sudeci prema njegovim rijecima, ta mu je smotra bila nesto najdragocjenije u poznom zivotnom razdoblju.
(Jutarnji.hr)
0 comments