SPAIĆ PORUČILA

Zakon o slobodi vjeroispovijesti je odgovor na potrebu za jačanjem pravne sigurnosti i redom u pravnom poretku Crne Gore i njegova ustavnost je nesporna, ocijenila je dekanica podgoričkog Pravnog fakulteta Aneta Spaić.

Ona smatra da se ovim zakonom ne krši Ustavom garantovano pravo na svojinu.

“Nasuprot fantazmagorijskim tezama kojima se podržavaju ideje o “otimačini” imovine vjerskih zajednica, članovi 62 do 64 su razrade ove ustavne norme kojima se dodatno garantuje da svako onaj ko ima dokaz o svojini kao vlasnik će biti i pravno prepoznat u pravno uređenom režimu”, kazala je Spaić agenciji MINA.

Ona je podsjetila da član 14 Ustava propisuje da su vjerske zajednice odvojene od države, da su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova.

Nijedan član Zakona o slobodi vjeroispovijesti, smatra ona, nije u suprotnosti sa ovom ustavnom normom.

“Još nijesmo čuli ni za jedan pravni sistem u kojem pitanje registracije vjerskih zajednica i sadržine prava koje one imaju na vjerskim objektima nije uređeno zakonom. Kako u Srbiji, gdje je država vlasnik značajnih vjerskih objekata Srpske pravoslavne crkve, tako u svim drugim sistemima u kojima se od vjerskih zajednica očekuje da poštuju pravni poredak koji država kreira”, rekla je Spaić.

Kako je kazala, nedopustivo, netačno i izvrgnuto je tumačenje koje u podtekstu ima tezu da se zakoni ne odnose na vjerske zajednice.

Na državnim institucijama je da dokažu da je svojina državna

Odgovrajući na pitanje da li se ovim zakonom knjižnom vlasniku nameće dokazivanje svojine, Spaić je kazala da je netačno da je teret dokazivanja na vjerskim zajednicama.

“Članovi 62 do 64 jasno i izričito propisuju da je Uprava za nekretnine dužna da u postupku utvrdi da li su ispunjeni vrlo decidirani i jasni uslovi”, kazala je Spaić.

Prema njenim riječima, na državnim institucijama je da dokažu da je svojina državna, i to ispunjavanjem dva kumulativna uslova.

“Zakon je jasan – državne institucije, a ne vjerske zajednice, moraju dokazati da je predmetni vjerski objekat sagrađen od javnog novca, ili iz zajedničkih sredstva građana ili da je bio u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine, dok se drugi pripisani uslov odnosi na nepostojanje dokaza o pravu svojine vjerskih zajednica. Tek kumulativnim ispunjavanjem ovih uslova pravo svojine države na vjerskim objektima se može upisati”, kazala je Spaić.

Kako je objasnila, ukoliko vjerska zajednica smatra da neki od uslova nije ispunjen pri upisu, može osporavati njegovu zakonitost u drugostepenom upravnom postupku.

“Nakon toga, vjerska zajednica upravnim sporom takođe može preispitivati zakonitost upravnih akata i tražiti da ih sud poništi ukoliko smatra da nije ispunjen neki od uslova ili da organ uprave nije adekvatno utvrdio da li je ispunjen ili nije”, rekla je Spaić.

Konačno, kako je kazala, ni kada se određeni vjerski objekat upiše kao državna svojina to ne znači da ga vjerske zajednice neće moći upotrebljavati.

“Činjenica da Zakon ne definiše način upotrebe otvara mogućnost da se to pitanje uredi temeljnim ugovorom ukoliko strane budu zainteresovanje za njegovo zaključivanje, pa i uz eventualno učešće eksperata Savjeta Evrope i Venecijanske komisije”, kazala je Spaić.

Ona je, na pitanje da li se pravo svojine može utvrđivati u upravnom postupku, kazala da je u odluci Vrhovnog suda u pojedinačnom predmetu, a ne u načelnom pravnom stavu Vrhovnog suda, kako se spekuliše, određeno da se pravo svojine ne može utvrđivati u upravnom postupku, osim u postupku izlaganja.

“Sud sudi na osnovu Ustava i zakona, pa je ova presuda donijeta na osnovu materijalnopravne situacije koja je postojala u trenutku donošenja odluke. Kada se izmijeni bilo koji propis, jasno je da će se promijeniti i sudska praksa”, rekla je Spaić.

U prilog ovoj tezi je, kaže ona, i mišljenje Venecijanske komisije o primjeni upravnog postupka u odlučivanju o svojinskim pravima na vjerskim objektima.

Spaić je podsjetila da Zakon o državnom premjeru i katastru, utvrđuje da svako ko smatra da je upisom prava svojine u katastar nepokretnosti povrijeđeno njegovo pravo svojine može tužbom, u roku od tri godine tražiti brisanje upisa i povraćaj u pređašnje stanja.

“Rok od tri godine je prekluzivan. Zakon o slobodi vjeroispovjesti je lex specialis i njegove materijalnopravne i procesnopravne odredbe ne moraju biti usaglašene sa drugim zakonima”, kazala je Spaić.

Zakon je odgovor na potrebu za jačanjem pravne sigurnosti

Prema njenim riječima, tu se primjenjuje pravno pravilo lex specialis derogat legi generali čija primjena je uobičajena u našem pravnom sistemu.

“Neusaglašenost zakonskih sa ustavnim normama je imperativ od koga se odstupiti ne može, dok je usaglašavanje zakona pravilo, ali ne i nužnost. Odatle i izuzeci u pravu i lex specialis-i, kakav je i ovaj”, kazala je Spaić.

Ona smatra da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti pokušaj otklanjanja pravnih aberacija nastalih nezakonitim postupanjem institucija i pojedinaca.

“Zakon je odgovor na potrebu za jačanjem pravne sigurnosti i redom u pravnom poretku Crne Gore”, rekla je Spaić.

On je naglasila da je nesporna ustavnost Zakona koji mora biti opremljen podzakonskim aktima koji će na precizan način predočiti sadžine prava na vjerskim objektima i tako obezbijediti adekvatnu primjenu.

“Svako drugačije tumačenje ovih ustavnih normi je bliže simulakrumu nego realnom sagledavanju sadržine i posljedica ovog zakona”, ocijenila je ona.