PORUKA S RUMIJE (3)

Desant na Rumiju i skrnavljenje suživota nije prvi čin, niti će biti jedini. Amfilohije se svim snagama napinje da dokaže kako je čitavo nasljeđe na prostoru Crne Gore iz predhrišćanskog perioda – srpsko.

Povodom aktuelnih crkvenih tema u Crnoj Gori, podsjećamo na serijal tekstova Monitora iz 2005. godine.  

Piše: Branko Vojičić

Kad je Matija Bećković do kosti ogolio viziju, kazavši da je “Crna Gora dobila vladiku i gospodara” izborom Amfilohija (Radovića) za mitropolita na Cetinju, mnogima je, u to doba, sve izgledalo naivno. Čak smiješno.

Grdno su se prevarili. Danas je to – i tužno i ružno, jer se Amfilohije zaista ponaša kao gospodar Crne Gore. I robovlasnik.

Od prvog dana sebe je volio da poistovijeti sa – crnogorskim svecima. Na ustoličenju na Cetinju, poslednjeg dana decembra 1990, potrčao da izrazi spremnost da snagom svojih “skromnih mogućnosti krene primjerom sv.Petra Cetinjskog”. A onda se javno zavjetovao.

“Danas sam primio”, nastavio je Amfilohije, “na svoje grudi svetu panagiju koju je nosio i Petar II Petrović Njegoš, na kojoj je lik Hrista Gospoda i u tom liku sastoji se moje prisustvo ovdje, na ovoj slici i u Crnoj Gori, da njoj služim i njenom narodu do posljednjeg svog izdisaja i da budem svjedok mira, pomirenja, bratstva, zajedništva istinskog, kao i moji prethodnici i da sa vašim svetim molitvama ponesem ovaj krst i da ga dostojno nosim do kraja svog života”.

Divno rečeno, samo fali detalj: Panagiju koju je sebi pribio na prsa nije dobio u nasljeđe – maznuo ju je iz manastrske riznice, gdjeje bila izložena kao eksponat.

Ali, Amfilohije zna što radi. Sve je protkano simbolima. Rođen na Božić, dobio ime Risto, znači:blagi, a kad je zamonašen – Amfilohije. Sam je protumačio svoje novo ime “kao dva voda vojske”, ali stručnjaci tumačeći semantiku njegovog imena kažu da bi prevod bolje odgovarao: protivurječan, dvostruk, nesiguran, dvojstven. I stvarno je tako:njegov govor uvijek ima i drugi kontest.

Tako je i sa simbolima države kojom je, kako je umislio, krenuo da zavlada. Prekrštava Jovana Vladimira iz crnogorskog u “najstarijeg srpskog kralja Vladimira” iako srpska istoriografija navodi da je prvi srpski kralj bio Stefan Prvovjenčani – dva vijeka poslije zetskog knjaza Vladimira!? Kreči i prepravlja da budu nalik konacima po Oplencu, prvo odbacuje, a onda prihvata Duklju kao srpsku tvorevinu. Amfilohije se svim snagama napinje da dokaže kako je čitavo nasljeđe na prostoru Crne Gore iz predhrišćanskog perioda – srpsko.

To se od njega i očekivalo. Uostalom, sa takvim ciljem je i došao na Cetinje. U Beogradu je, zahvaljujući tvrdoj nacionalističkoj struji u SPC uoči ratnog raspleta jugoslovenske krize, za patrijarha izabran episkop Pavle, iako je German još bio živ, čime je napravljen presedan u ovoj Crkvi. Na istom Saboru Amfilohije je postavljen za mitropolita na Cetinju, još za života mitropolita Danila. Akademik SANU Dejan Medaković još je 1976.godine patrijarhu iznio mišljenje da već ostarjelog mitropolita crnogorskog Danila nakon njegove smrti na tom položaju treba da zamijeni Amfilohije. Sve to u kontekstu očekivanja da će nakon Danilove smrti doći do “pritiska na SPC da se Crkvi u Crnoj Gori prizna nezavisnost”.

Mitropolit Amfilohije ostao je dosljedan sebi. Desant na Rumiju i skrnavljenje suživota nije prvi čin, niti će biti jedini. Udar na zajedničku tradiciju zabiljež je prije devet godina u Sutomoru. Početkom 1996. Oskrnavljena je spičanska crkva sv.Petka iz koje je, pod okriljem noći i pod udarom jednoumlja, nasilno izbačen katolički oltar, baš onaj koji je uz pravoslavni, kao najljepši spomenik na ovim prostorima, vjekovima svjedočio o ljepoti življenja između pravoslavaca i katolika.

Katolički oltar izbačen je iz crkve sv.Petke dok je ključ od vrata bio kod novopridošlog popa iz Kninske krajine Sreta Medića, kojeg mitropolit Amfilohije postavlja za lokalnog paroha a on otvara vjeronauk u obje sutomorske crkve (sv.Petka i sv.Tekla) sa pravoslavnim i katoličkim oltarima.

To što pop Medić, koji je prisvojio zajedničku crkvu, nikad nije osudio svetogrđe, niti bilo ko od crkvenih velikodostojnika SPC, Amfilohije ponajmanje, govori o tome kome smeta katolički oltar.

Nije slučajno da spičanski pravoslavni odbor kod opštine Bar tih dana pokrenuo postupak dokazivanja isključivog vlasništva zajedničke crkve, iako u katastru stoji da su vlasnici crkve sv.Petka – Parohijalna Katolička crkva. sv.Marija u Zanovićima(jedna polovina) i grčko-istočna Parohijalna crkva sv.Jovan u Đumanima (jedna polovina).

Oni grade feud u okviru velikodržavnog srpskog projekta, tumači dr Ilija Vujošević, predsjednik fondacije “Sveti Petar Cetinjski”: “Uporni otpor SPC i SANU svakoj inicijativi sa crnogorskim predznakom je njihova linija odbrane, takoreći ‘mrtva straža’ mrtvog velikosrpskog projekta, Sa te ‘mrtve straže’ treba jednako kositi po svemu što jeste, ili što liči na crnogorski jezik, zastavu, himnu, kapu, crkvu, granicu, carinu, planinu…”

Iako je rođen u Crnoj Gori mitropolitu Amfilohiju je očito Srbija centar, iako je mitropolit Crnogorsko-primorske mitropolije, on misli samo o srpskom kulturnom i istorijskom nasljeđu. Na Rumiju se ispeo samo da bi to dokazao. On, u ime Srpske pravoslavne crkve, zna svoj put: zadržati Crnu Goru u kandžama srpskog državnog projekta.

Što će biti potez crnogorske države, ima li ona snagu da zaštiti sebe – ne od spoljne okupacije – već od onih iznutra koji ne žele da Crna Gora slobodno odlučuje o svojoj sudbini?

Mirko Đorđević, teoretičar religije, čitavu dilemu sublimira za “Monito” ovako: “Ako država Crna Gora sada kaže Amfilohiju – da, više nikada neće smjeti da mu kaže – ne, uvijek će morati da odobrava svaki čin njegove samovolje. To – ne, sada i ovdje, bilo bi dobro i crkve i države – da se zna šta je Božje, a šta je carevo”. 

(Monitor, 5.avgust 2005)

Sjutra: Kletvom u svijetlu prošlost