RADONJIĆ

Profesor dr Radovan Radonjić kaže da su učesnici litija grupa za pritisak koja ne priznaje državu, ne poštuje njene zakone i hoće iz nadustavne pozicije da diktira što suverena država Crna Gora ima pravo, a što ne.

“Molebanskim litijama po Crnoj Gori pokušava se stvoriti utisak kao o silnoj, ogromnoj, neukrotivoj i nepobjedivoj krstaškoj vojsci, predvođenoj samim ‘kosovskim legionarima’, pred kojom Crnoj Gori ne preostaje ništa drugo do da pognute glave kapitulira i baci joj pod noge sav svoj istorijski ugled i međunarodni prestiž, svoj ponos i svoju neukaljanu čast – srećna što joj je pripalo da bude njihova i da njima služi”, ocjenjuje u intervjuu Vikend novinama prof. dr Radovan Radonjić.

Profesor poručuje da se varaju oni koji misle da “zato što je mala obimom i ponekad ne baš dovoljno apriorno budna prema prevarantima raznih “fela” i “kalibara” – mogu lako sa Crnom Gorom.

“Lavina napada na Crnu Goru, jedini je govor koji nude bogoljubivi molebanski litijaši: pun prevara, zlih namjera prema ovoj državi, licemjerja i oholosti kakvu ovi prostori ne poznaju”, rekao je Radonjić.

Oni, tvrdi Radonjić, umišljaju da su božji ljudi za koje ne važe zemljski zakoni, a ne grupa za pritisak koja ne priznaje državu, ne poštuje njene zakone i hoće iz nadustavne pozicije da diktira što suverena država Crna Gora ima pravo, a što ne, pri čemu mnogi od njih nijesu ni vjernici, ni njeni građani.

“Pokušavaju da uvjere građane Crne Gore i važne međunarodne adrese da je SPC osam stotina godina prisutna u našoj državi, koju je stvorila skupa sa njenom kulturno-istorijskom baštinom, a pri tome ne pružaju nijedan dokaz: da su prije AB revolucije bilo kad i u bilo kom svojstvu bili u Crnoj Gori, s obzirom na to da je vjerska organizacija pod nazivom Srpska pravoslavna crkva stvorena tek dekretom kralja Aleksandra Karađorđevića, 17. juna 1920. godine, pa ni tada kao pravoslavna crkva Srbije, već kao vjerska zajednica jugoslovenskih pravoslavaca; da su za vrijeme NOB bili uglavnom saradnici okupatora koji su rušili, a ne gradili Crnu Goru; da su u vrijeme druge Jugoslavije bili na samoj društvenoj margini, ali ne zato što je “komunizam zabranjivao religiju”, već zbog kvislinške hipoteke koju su imali; da su poslije AB revolucije istjerali Crnogorce iz njihovih crkava, a ove u ime tobožnje opravke i restauracije teško devastirali”, ističe Radonjić.

Tvrdi i da nastoje da ikonografijom i retorikom prikriju činjenicu da najveći broj njih ili ne smatra sebe građanima Crne Gore, ili nijesu građani Crne Gore, radi čega i nastoje da svoj navodni problem rješavaju vaninstitucionalnim putem i sredstvima i time još više i očiglednije, omalovaže, naruže i, koliko mogu, iznutra potkopaju temelje ove zemlje.

Ističe i da je “Crna Gora, takva kakva je – uprkos pokušajima mnogih i spolja i iznutra da je prikažu kao provizorijum, “fildžan-državu ili “statističku grešku” – sasvim normalna država i da se s njom ne treba igrati.”

“Drugim riječima, varaju se oni koji misle da – zato što je mala obimom i ponekad ne baš dovoljno apriorno budna prema prevarantima raznih “fela” i “kalibara” – mogu s njom lako. Bar utoliko što s nje niko do sada nije ponio ni slavu, ni poštenje”, zaključio je profesor Radonjić.