UMJETNOST

Teško je zamisliti dostignuća vizuelne umjetnosti 20. vijeka bez Pabla Ruiza Pikasa kao jedne od centalnih figura. Sa svojim upadljivim oblicima i karakterističnim uglovima slikanja, ovaj španski umjetnik obuhvatio je gotovo sve, počevši od užasa rata, pa do bezgraničnih mogućnosti u izražavanju ljudske forme.

Tokom svog dugog života koji je okončan 1973. u 91. godini umjetnik je, prema nekim procjenama, naslikao oko 13.500 slika i napravio gotovo 100.000 grafika i gravura.

Retrospektiva koja bi na sveobuhvatan način prikazala čitav njegov rad, koji pripada nekolicini umjetničkih pravaca, premašila bi kapacitete postojećih stalnih postavki dva muzeja, jednog u Barceloni, a drugog u Parizu, koji su posvećeni isključivo njegovim djelima.

Ipak, i u ovako bogatom umjetničkom opusu, pojedina djela se izdvajaju svojim specifičnostima, navodi CNN.

“Stari gitarista”

Slika koja se čuva u Institutu za umjetnost u Chicagu, nastala tokom 1903.-04. godine jedna je od  najtužnijih kompozicija u čitavoj istoriji slikarstva. Figura ispijenog svirača, prekriženih nogu, djeluje izmučeno dok se nadvija nad svojom gitarom smeđe boje.

Nastala u tehnici ulja na platnu, slika pripada Pikasovoj takozvanoj “plavoj fazi”, nazvanoj po umjetnikovoj tehnici korišćenja isključivo nijansi plave boje, kako bi što bolje oslikao tjeme ljudskog siromaštva i patnje.

Institut u Čikagu prvi je američki muzej koji je u svoju stalnu postavku uvrstio neku Pikasvu sliku, a to se upravo dogodilo sa “Starim gitaristom” nakon kupovine ove slike tokom 1926. godine.

“Dječak s lulom”

Naslikana tokom 1905. godine, ova slika koja je dio privatne kolekcije odražava Pikasovu daleko živahniju “ružičastu fazu”. Tako, dok je portret dječaka naslikan tehnikom ulja na platnu u odjeći plave boje, pozadinom kompozicije dominiraju oker i ružičaste nijanse. Iako slika ne odiše pretjerano srećnom atmosferom, ispunjena je mnoštvom cvijeća i to, kako u pozadini figure dječaka, tako i na njegovoj glavi, u obliku cvjetnog vijenca. Španjolac je ovu sliku naslikao neposredno nakon preseljenja u umjetničku četvrt Pariza – Montmartr, što je tada izazvalo oduševljenje njegovih francuskih kolega, Degasa i Tuluz-Lotrek.

Iako likovna kritika “Dječaka s lulom” nije svrstavala u Pikasove najbolje radove, tokom 2004. godine, a nakon prodaje za, u to vrijeme, rekordna 104 miliona dolara, ova slika postala je jedan od najpoznatijih umjetnikovih radova.

“Gertruda Stajn”

Portret Gertrude Stajn iz 1905.-06. godine  predstavlja djelo koje hronološki pripada završetku Pikasove “ružičaste faze”.

Pikaso i američka spisateljica Stajn postali su prijatelji ubrzo nakon što se slikar preselio u Pariz. Čuvena po svojim sedmičnim salonima na koje je pozivala ljude iz različitih sfera društva, Stajnova je uživala utiecaj koji je premašivao književni svijet. Uz to, spisateljica je bila i strastveni kolekcionar umjetničkih djela, te je pripadnost njenom krugu predstavljala odskočnu dasku za slikarev daljnji razvoj karijere.

I dok portret po svom karakteru nije kubistički, ipak stručnjaci u njemu vide nagovještaje kubizma i to prvenstveno u načinu na koji su nacrtane konture tijela Stajinove. Također, kuriozitet predstavlja i lice Stajnove koje na izvjestan način odudara od ostatka portreta. Uzrok tome je Pikasovo naknadno vraćanje ovom portretu kojeg je isprva ostavio nedovršenim. Naime, slikar nije bio zadovoljan time kako njegov rad napreduje, te je u stanju frustracije iz Pariza otputovao u Španiju kako bi napravio pauzu od rada na njemu. Po povratku u Pariz, dovršio je slikanje lica. Gertruda Stajn je 1946. godine ostavila ovaj portret Muzeju umjetnosti Metropolitan u Njujorku, gdje se slika i danas nalazi.

“Gospođice iz Avinjona”

Nastala tijekom 1907. godine, ova slika je skoro deset godina čekala na svoje javno prikazivanje 1916. godine, kojim je šokirala čitav umjetnički svijet. Počevši od svog predmeta, naslikanih žena iz bordela, preko ranog kubističkog stila kojeg odlikuju iskrivljene figure ženskih tijela i njihove oči koje gotovo susreću pogled posmatrača, efekt koji je ovo djelo izazvalo bio je bez presedana za dotadašnju umjetnički scenu.

Pikasov savremenik i kolega Henri Matis bio je ljut zbog pojave ove slike i smatrao je da je ona uvreda za modernu umjetnost. Međutim, usprkos bijesu koji je izazvala ili možda upravo zahvaljujući njemu, “Gospođice iz Avinjona” postale su jedno od najpoznatijih i najprepoznatljivijih Pikasovih djela. Iako naziv djela koje se danas čuva u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku, upućuje na grad Avignjon u Francuskoj, slikar je svoju inspiraciju ipak pronašao u jednom kvartu u Barseloni, koji je u to vrijeme bio poznat kao okupljalište prostitutki.

“Djevojka ispred ogledala”

Ako se za neko djelo može reći da je tipično “pikasovsko” onda je to “Djevojka ispred ogledala” iz 1932. godine, sa svojim živahnim bojama, dahom erotizma i zavodljivim oblicima koji kubizam pretvaraju u ekstrem. Stoga nije ni čudo što je i sam Pikaso ovo svoje djelo izdvajao u odnosu na druga.

Slika, koja upotpunjuje kolekciju Pikasovih djela u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku, u osnovi predstavlja studiju na temu – što pojedinac stvarno vidi kada se zagleda u sebe. Žena, koja na lijevoj strani kompozicije drži ogledalo, oslikana je u svjetlijem i živahnijem koloritu od njene refleksije u ogledalu, koja je daleko mračnija i za koju se čini da čak plače.

“Gernika”

Djelo iz 1937. godine, koje danas krasi Muzej kraljice Sofije u Madridu, nije samo Pikasov najpoznatiji rad, već i jedno od najčuvenijih djela u istoriji umjetnosti.

Smješteno u kontekst Španskog građanskog rata, ovo djelo oslikava bombardiranje baskijskog grada Gernike tijekom aprila 1937. godine i ujedno predstavlja zloslutno pretkazanje užasa koje će sa sobom donijeti predstojeći Drugi svjetski rat.

Prigušeni tonovi sive boje dodatno naglašavaju oblike ljudskih figura uz osjećaj agonije koje izazivaju neprirodno izdužene ruke, dok čitava kompozicija odiše dokumentarističkim stilom poput neke crno-bijele fotografije.

Zahvaljujući predmetu i vremenu kada je nastala, “Gernika” je postala jedna od najprepoznatljivijih antiratnih slika u istoriji slikarstva.

Iako je danas dio postavke muzeja u matičnoj Španiji, “Gernika” je tokom razdoblja diktature Franciska Franca, decenijama bila izložena u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku. Tokom 1974. godine, slika je u svrhe antiratnog protesta doživjela izvjesno nagrđivanje kada joj je dodana crvena boja. Međutim, ubrzo nakon toga, slika je očišćena i konačno vraćena u Španiju 1981. godine.

“Žena koja plače”

Posluživši se filmskim rječnikom, moglo bi se reći da “Žena koja plače” iz 1937. godine predstavlja neku vrstu nastavka “Gernike”.

I dok “Gernika” oslikava užas u trenutku dok se stradanje događa, “Žena koja plače” istražuje emotivne posljedice rata, iz uglaa jedne od žena naslikanih u “Gerniki”.

Iako je Pikaso naslikao seriju portreta plačućih žena koje se čuvaju u različitim galerijama, ovo ulje na platnu koje krasi galeriju Tate u Londonu svojom kultnom kompozicijom u bojama crvene, zelene, bijele, žute, plave i svijetloljubičaste predstavlja kulminaciju njegovih napora na polju oslikavanja strahota koje pojedinac trpi, uhvaćen u vrtlogu svjetskih zbivanja.

Kao model za “Ženu koja plače”, Pikaso je koristio svoju životnu suputnicu, Doru Mar, fotografkinju i umjetnicu koja je fotografski dokumentirala njegov rad na “Gernici”.