AMFILOHIJEV DIJALOG (6)

Za Amfilohija četiri “S” su vasionska uva. Za Bećkovića, vlastita glava je radio prijemnik. Već više od deceniju oni po Crnoj Gori prenose poruke iz dubine svemira.

Piše: Branko Vojičić

Povodom najnovih događaja u Crnoj Gori, evo članka kako je Amfilohije kadio, iz 2004:

Tokom svojih silnih hodočašća na Cetinje, Novak Kilibarda je jednom u odajama mitropolita vidio Amfilohija sa crnogorskom kapom. Sada se ne sjeća da li je imala četiri ocila na vrhu. Pomislio je: da Amfilohije zna kako mu ružno stoji, nikad je ne bi stavio. I zaključio iz iskustva: “Crnogorska kapa jednostavno definiše čovjeka kakav je. I može nekome izuzetno lijepo da stoji, a nekome izuzetno ružno, nekome tužno”.

Amfilohiju ružno, a Momiru Bulatoviću, bivšem predsjedniku Crne Gore – tužno. Ista kapa, ona sa četiri ocila, koje Amfilohijevi popovi po Crnoj Gori tumače kao četiri “S”: “Samo sloga Srbina spasava”. Iako je u radu “Crnogorska muška kapa”, autora Z. Radulović, nepobitno dokazano da se krst i ocila na njoj prvi put javljaju 1919, poslije srpske okupacije Crne Gore.

Sveznajući Amfilohije možda je baš i zbog toga za Petrovdan 1991. na Cetinju, kada je došlo do sudara između velikosrpskog i crnogorskog barjaka, prolivena “bratska krv” između narodnjaka i liberala, prvi put, na Manastiru raširio zastavu sa ocilima. Na Manastiru kome je prethodno preimenovao naziv u srpski manastir na Cetinju, a onda iznajmio Arkana (milljenika patrijarha Pavla) i njegove specijalce da ga brane od Crnogoraca.

Taj takav Amfilohije prije neki dan održao je koncert za četiri ocila ispred hrama Hristovog vaskrenja. Povod je nađen u podizanju zlatnih krstova na hram, Vidovdanu i dvije stotine godina od Prvog srpskog ustanka. Četiri ocila, po Amfilohiju su – svetosavski znak. “Simbol četiri jevanđelja, urađena od umjetnika kao četiri uva vasionska, osluškuju jevanđelisti nebeske tajne i prenose ih nama na zemlji. Prenose tajne na sve strane svijeta, jer to upravo jeste časni krst koji ih obasjava”.

Ako je Amfilohije bio stavio na glavu crnogorsku kapu sa četiri ocila, ispada da je tada uz svoja dva dodao još četiri vasionska uva kao prijemnike. No, ovom duhovniku i to bi malo: uz super uši bog mu je dao i super vid: on vidi ono što drugi ne vide. Veče je posvetio Vidovdanu – “našem očinjem vidu kojim vidimo ono što drugi ne vide”!

Srpskom akademiku Matiji Bećkoviću nijesu potrebna četiri ocila. Njemu glava od rane mladosti služi kao radio aparat za prenos tajni. Na dodjeli Njegoševe nagrade na Cetinju (čiji je novčani dio, kao i Ćosić, priložio Amfilohiju za rušenje Meštrovićevog mauzoleja), besjedio je da je bio od one djece koja se ne pokrivaju po glavi. Ni u vrijeme najveće hladnoće. Nikakvom kapom; pogotovo ne crnogorskom.

“Terali su nas rano na spavanje, a ujutro se oko nas okupljaju da čuju šta smo sanjali. Dečje glave su bile jedini radio aparati, a snovi jedine vesti i nada da će jednom svanuti. Dečji snovi su istiniti, jer po narodnom verovanju ‘deci šapuću anđeli'”.

Bećković je, saznali smo kad je odrastao, intenzivno sanjao svetosavske snove. Snove bliske svome voždu za koga je govorio da njegovo ime i prezime čine dvije za Srbe svete i slatke riječi “Sloboda” i “Miloš”, a ta simbolika sve kazuje. Kad se nakon Amfilohija obratio okupljenima, otkrio je da i poslije dva vijeka “što je početo nije završeno niti su zadati ciljevi ostvareni”.

Ali, “ako bude sreće i opet će” Srbi ratovati. Jer, Bećković ne gudi uzalud: “Ćeraćemo se još”! Na žicu nedovršenog rata. Pošto vaskrsenja ne biva bez smrti, kako je agitovao Amfilohije početkom devedesetih i kuražio Crnogorce da idu u rat.

Bogdan Bogdanović, poznati arhitekta, upozoravao je da Bećković opet priziva još “jedan traljav, drljav i vrlo krvav rat za dovršavanje nedovršene istorije – još jednu ostvarenu životnu čežnju, još jedno ostvareno životno djelo Dobrice Ćosića – jedan starački rat, u koji će biti odašiljani mladi ljudi, doprineće da se samouniženje, pa možda i samouništenje Srbije obavi besprekorno i neopozivo. A da stvar bude još gora – ne odjednom, već na mučne i krvave rate”.

Sve teče, sve se mijenja. Osim misije svetosavskog dvojca: Amfilohije -Bećković. Gdje jedan tu i drugi. Jedino se statisti mijenjaju. Jednom je to Kilibarda, drugi put Karadžić, pa neko treći…Kad je Amfilohije ustoličen na Cetinju, tu su bili srpski patrijarh Pavle i crnogorski predsjednik Bulatović. A u lijevom dijelu prepunog manastira stajali su:Matija Bećković, Radovan Karadžić i njegova supruga Ljilja, te Nivak Kilibarda.

Povodom činodejstva, Bećković će izjaviti:”Ja se nadam da će Srpska crkva u Crnoj Gori, dolaskom dr Amfilohija, zauzeti ponovo ono mesto u životu Crne Gore koje je imala kroz vekove. Prvu kuću u Crnoj Gori ozidali su episkopi. U toj kući sada stanuje sin Ćira Radovića iz Morače i ja najviše na ovaj veliki dan žalim što ovaj dan nije doživio njegov otac, koji je sina poslao u bogosloviju, onda kada su drugi očevi slali sinove u miliciju”.

Poslije ustoličenja, duo Amfilohije-Bećković veoma je aktivan u obnavljanju i dogradnji crkava, osvještavanju objekata, presahranjivanju četnika, huškanju na rat, jurišanju na Mauzolej na Lovćenu…Bećković stiže i da prisustvuje osnivačkoj skupštini Kilibardine Narodne stranke, da na prvom njenom mitingu 1990, u Titogradu, “ukine” crnogorsku naciju. Na tom mitingu srpski bard je izgovorio ćuvenu rečenicu, da je rođen prije crnogorske nacije i da se nada da će je nadživjeti!?

Žal za karađorđevićkom kapelom, odnosno srpskim imperijalnim pečatom na vrhu Crne Gore , izražen u specijalnom Pobjedinom izdanju “Vapaj Lovćena”, odjekuje i dan-danas. U ovom izdanju s početka 1991, Amfilohije vapi:”Hram mora da bude vraćen. Mora biti vraćen krov Crnoj Gori”. A Bećković zna: “Da je kapela bila bogomolja bilo koje vere, uveren sam da ne bi bila srušena. Srušena je jer je pripadala Srpskoj pravoslavnoj crkvi”.

Zajedno sa njima za vraćanje kapele i rušenje Mauzoleja vape srpski patrijarh Pavle, otac nacije Dobrica Ćosić, ovdašnji akademik Dragutin Vukotić, Novak Kilibarda,dr Veselin Đuretić, književnici Desanka Maksimović, Miodrag Bulatović, dr Rastislav Petrović, akademici Pavle Ivic, Dejan Medaković, Vlado Strugar, filozofi Nikola Milošević, Ljubomir Tadić, psihijatar Jovan Striković, ratni zločinac Radovan Karadžić i drugi.

Da je bol neprebolan potvrdio je simpozijum “Njegoš, naš savremenik”, održan u Nikšiću pod pokroviteljstvom Amfilohijeve mitropolije i Šijakovićevog saveznog ministra vjera, maja 2001. Kakvom su se naukom bavili objelodanio je Velibor DŽomić, paroh zetsko-dukljanski(?!):”…otuda je ovaj simpozijum o Njegoševoj kapeli veoma ozbiljan duhovni i nacionalni iskorak poslije skoro šezdeset godina mraka i haosa”.

Bećković je razgolitio čitavu stvar:”Rušenjem grobne kapele nije srušena ona , nego je srušen Lovćen, srušena je cela planina do temelja”.

Publicista Rajko Cerović primjećuje: “ Nigdje srpski klerofašizam i prije krvavog raspada bivše Jugoslavije nije bio tako vidljiv i toliko eksplicitno ogoljen kao u slučaju Meštrovićevog mauzoleja. Da je ostala Aleksandrova kapela, de facto posvećena ne Njegošu nego prestolonasljedniku Petru Karađorđeviću, vjera pravoslavna bi do sada pritisla svu planetu uključujući i teritorije nekih sitnih jeresi kao budizam, islam, judaizam ili katoličanstvo”.

Prvi uskršnji sabor u Crnoj Gori nakon pet decenija, onaj iz 1991, nije mogao da prođe bez svečane Amfilohijeve liturgije i Bećkovićeve duhovne akademije. To je bio povod da se oglasi ratna “Pobjeda” i sve doživi kao početak vraćanja Crne Gore i cjelokupnog srpskog naroda svom istorijskom i nacionalnom biću. “Na slavnoj pozornici najvećeg srpskog plemena, kako u svojoj besjedi reče naš poznati pjesnik Matija Bećković, pred andrijevačkom crkvom na Knjaževcu u čiji je temelj svoju sjenku ugradio potonji crnogorski kralj, ovogodišnja proslava najvećeg hrišćanskog praznika označila je ne samo vaskrsnuće roda Vasojevog, nego i celokupnog našeg naroda”.

Proteklih četrnaest godina tandem Amfilohije-Bećković neumorno pohodi Crnu Goru. I organizuje “duhovne akademije”, obilježava godišnjice ukidanja crnogorske državnosti.

Zar Bećković u svom ostroškom govoru 2000.nije prizivao krv u Crnoj Gori, kada mu nije pošlo za rukom da preobrati Đukanovića za svoju stvar. “Srpski narod je jedini narod koji se latinčio, turčio, crnogorćio. Turčenje se završilo istragom poturica, opevanoj u ‘Gorskom vijencu’, mada istorija za takav događaj ne zna. Da li će crnogorčenje završiti istragom posrbica, ili srbeži, kako nas zovu, i kako nam prete ideolozi genocida?”

Ko je, ustvari, pravi Bećković? Prenosilac onoga što mu “reče jedan čoek”, onaj koji ne umije drugačije da zbori nego u sentencijama. Rugalica, izazivač,narcis? “Glasoviti pjesnik, akademik srpski, zvijezda posmrtnih svečanosti, prigodničar na skupovima kad treba potpiriti rodoljublje ili ratnicima podići moral,’najumnija srpska glava’, kako ga u ovome poretku izokrenutih vrijednosti i posve degradiranog ukusa doživljavaju njegovi sunarodnici”? (Mirko Kovač). “Bećković u svoj govor vazda unese prizvuk seoske tužbalice i leleka crnogorskoga. Zato je nezamjenjiv nekrologičar na sahranama u Rovcima, Moarači, Kolašinu” (Novak Kilibarda).

“Stari je on glumac i odavno je ispekao zavodnički zanat na književnim večerima i u govorima nad otvorenim grobovima. Propinje se na prste, juriša na govornicu, steže vilice, pravi dugu ‘psihološku pauzu’, mami aplauz na aplauz i dogoni stvar do krešenda. Jedino još ne umije da digne desnicu u pozdrav pod četrdeset pet stepeni i da podvrisne gromko ‘Heil’. Ali, savladaće se i to brzo, jer preša je.” (Dr milenko A. Perović)

A Amfilohije Radović? Pokojni akademik Pavle Mijović: “On se preporučio duhovnom pastiru nesvojstvenom vještinom: dvosmislenošću, čak i kad tumači svoje ime ‘kao dva voda vojske’. Ako bi se o ličnosti moglo govoriti po imenu koje nosi, semantici njegovog grčkog (paganskog koliko i hrišćanskog) imena bi odgovaralo tumačenje amphi-logos-a kao: protivrječan, dvojstven, dvostruk, nesiguran (v.Oxford.gr.dict.s.v) A Crnogorci, pretpostavljam u većini, ipak smatraju da 0na dvostrukost ni mislit ne treba’ (Gorski vijenac, st.853)”.

Ko je pravi Amfilohije, pita se i Ranko Krivokapić, predsjednik crnogorskog parlamenta: “Onaj koji zavađa braću pred Cetinjskim manastirom i gura ih da prolivaju krv ili onaj koji priča o bratstvu-ekumenizmu po bijelom svijetu. Onaj ko ruži zapadnu civilizaciju na proslavi starokalendarske nove godine ili onaj koji ljubi ruku papi Jovanu Pavlu II. Onaj koji sjedi na uzurpiranom tronu crnogorskih mitropolita ili onaj koji proba zatrijeti njihovu crnogorsku baštinu”.

Amfilohije i Bećković vole da se porede sa Njegošem, prvi da sjedi na tronu sv. Petra Cetinjskog, drugi da je pjesnik njemu ravan. Obojica znaju za Njegošev sud: “najgore je zlo domaće”. A Kilibarda tek sada vidi: “Trojica ljudi koji se nijesu formirali u crnoj Gori , nanijeli su joj grdne štete: Amfilohije, Matija Bećković, Momir Bulatović”. Iako se on tu formirao, i Kilibarda im je pravio društvo neko vrijeme.

(Monitor, jul 2004)