NENAD PROKIĆ

U kakvom se to balkanskom brlogu svi mi batrgamo, evo, već trideset godina – od kad je borbeni ateizam zamijenjen vulgarnim balkanskim nacionalizmom?

Religijske zajednice su u našim krajevima propast komunističkog režima dočekale euforično, likujući nad njegovom propašću. Odmah su krenuli da otkopavaju masovne grobnice i jame kosturnice, organizovana su hodočašća na ratna gubilišta i ova i ona, prebrojavale su se žrtve, licitiralo se brojevima…

Ratni pokliči

Nije to bila dostojanstvena intimnost puna iskrenog pijeteta, bili su to ratni krvožedni pokliči, bila je to prijetnja protivničkoj vjeri i naciji, bilo je to besramno huškanje na rat i osvetu. Malobrojni su shvatali kakva se budućnost sprema iz te podlosti.

A ta podlost se sastojala uglavnom u tome sto su hrišćanske crkve, i jedna i druga, preuzele matrice bivšeg režima i zaoštrile ih do te mjere na teritorijama u kojima su bile većinske crkve – da nije mnogo vremena prošlo kad je većina naroda zažalila za Ancien Régime.

To je obnovilo mišljenje po kojem je hrišćanstvo nastalo na najvećoj mogućnoj distanci prema vladajućoj politici, ali je konstantinovskim preokretom postalo sastavni deo tih vladajućih odnosa. Konstantin je bio rođen u Nišu, dakle na Balkanskom poluostrvu, pa je taj podatak možda i odredio dalje događaje do dana današnjeg.

Pučkom religioznošću, možda baš tada začetom, i danas se hrane nacionalne ideologije, i to u toj mjeri da sada skoro i nema razlike između religijskog i nacionalnog. To liči na potpuni praktični poraz hrišćanstva na ovom terenu. Danas Republika Hrvatska i Republika Srbija funkcionišu kao crkvene države i državne crkve. A to se, vidim, sprema i ostalima.

Profitabilne veze

Jedna zabluda se tako zamjenjuje novom, odnosno vjerovanjem da se potpuna suverenost nacije ostvaruje suverenošću nacionalne države, isto tako i crkve.

I ja bih bio protiv toga, kad Srbija u kojoj živim, ne bi dozvoljavala sebi ono što ne dozvoljava drugima. Jer, to više nije hrišćanstvo koje je “svijetlost svijeta i sol zemlje”, nego je to hrišćanstvo koje je u profitabilnoj sprezi s nacionalnim ideologijama, koje koristi društvenu moć i monopol, koje osvaja državu sa sebe, ukida ljudske slobode, osporava vladavinu prava, podržava one najgore u društvu, tranzicijske profitere, kriminalce i ratne zločince.

Takve crkve više ne nude emocionalnu i duhovnu domovinu, one nemaju oči za tuđu patnju, nemaju osjetljivost za rane cijelog svijeta. One žive u nervozi i grču sopstvenih uskogrudosti, u strahu da će se urušiti same od sebe ili od djelovanja drugih, a istovremeno su u komuniji – ne sa vjernicima, već sa nacionalnim i političkim svecima.

Najteži grijeh ovdašnjih crkava jeste njihova sprega s nacionalizmom, a možda još i više neosjetljivost na socijalna pitanja. Kad zasijeda Sveti Sinod u Beogradu, vozni park ispred Patrijaršije zasjenjuje onaj koji vidimo ispred Predsjedništva i Vlade. Izručenost ekspoloatatorskom, tranzicijskom, liberalnom, seljačkom i otimačkom liberalnom kapitalizmu je sasvim neosporna. Na taj način se ne može zaslužiti poštovanje sopstvenih vjernika, barem ne onih koji koriste mozak.

Vizije i religije

Religije koje su ispražnjene od svoje moralne vizije, one koje se rukovode nacionalnim ili ekonomskim interesima svode sebe na alat za rat. Zatvoreni i isključivi identiteti niti odgovaraju izvornom duhu hrišćanstva, niti su mogućni u otvorenim i pluralističkim društvima. Na taj način oni ostaju daleko od Isusa iz Nazareta i njegovog kraljevstva Božjeg.

Još je veći grijeh što ovdašnje crkve znaju vrlo dobro da djeluju na tradicionalnoj, neprosvećenoj, nacionaliziranoj i primitivnoj teritoriji južnoslovenskog prostora, tako da je ovde riječ o zloupotrebi religije iznutra, dakle od strane vođa i članova religijskih zajednica. Vjera koju oni propovijedaju na taj način postaje egoistična, autistična, monološka i isključiva, ona koja misli samo na sebe i na svoje, koja okreće leđa drugima, njihovim slobodama, pravima i nevoljama. Tako ona postaje izopačena, nakazna i opasna, tako ona postaje religija bez Boga.

Jedan meksički umjetnik je naslikao platno „Isus uništava svoj krst“. Naslikao je zapravo kako Isus ustaje iz groba i uništava krst na koji su ga razapeli. To je zaista snažna poruka za sve ljude, u okviru koje posljednju riječ u čovjekovom životu nema patnja, nego život i uskrsnuće. Patnju treba suzbijati i umanjivati, dakle ona vjera koja poziva da se izađe iz tame i grobova – Bog života, a ne Bog patnje i smrti.

Iz te zaboravnosti bi bilo nužno da se trgnu svi oni koji u Crnoj Gori (a i bilo gdje) predstavljaju, po sopstvenom stavu, samo jednu nacionalnu grupu; oni koji se obraćaju onima koji čine 28 odsto od ukupnog broja, dok one koji predstavljaju 45 odsto pravoslavnih Crnogoraca nazivaju kopiladima, volovima, komunističkim nakotom, a državu Crnu Goru fildžan državom. Da li postoji način da se tim ljudima neko iz SPC obrati, a da to ne bude kroz uvrede? Zar zaista još nisu naučili da izbjegavaju riječi kojima se zatvaraju vrata za pregovore i dogovore? Ili, i pored svih poraza i dalje misle kako na taj način mogu ikada i igdje pobijediti?

Projekat

Zašto Crna Gora ne može imati što ima Hrvatska, sa stanovišta SPC? I ono što ima sama Srbija? Vjerovatno zbog toga što projekat velike države istura zahtjev koji je identitetski, a ne religisjki. To je sasvim u skladu aktuelne srpske himne, gdje se govori o srpskim zemljama – pa na taj način slijedi da Srbija ne brani Srbe u Austriji, SAD, Njemačkoj… kao što ih brani u zemljama koje smatra srpskim: Bosni, Crnoj Gori, Hrvatskoj…

To pokazuje da je sprski nacionalizam, veliki ili mali, isključivo teritorijalni. Zato se i govori prevashodno o razgraničenju, kad je riječ o Kosovu, a ne o suživotu, kulturi, sreći, prijateljstvu, liječenju rana, ljubavi, zajedničkoj budućnosti i svim ostalim daleko važnijim stvarima nego što je teritorija. Srbija je, sjetimo se, napadala avojevske granice, a po pitanju Kosova ih brani. Kada vidi da više ne može da ih odbrani, onda ide po principu daj šta daš, daj nešto, daj bilo šta.

Zakonom o veroispovijesti u Crnoj Gori se uvodi ravnopravnost svih zajednica. Problem je što srpski nacionalisti na teritorijama koje smatraju svojim svaku ideju o ravnopravnosti, umjesto svoje dominacije, doživljavaju kao diskriminaciju. Srbi koji su u DPS ili u državnim službama nemaju problem s tim, ali oni koji su u DF ili nekoj opozicijskoj stranci imaju.

To je već stranačko pitanje. Vladajuća stranka u Crnoj Gori, baš kao i u Srbiji i Hrvatskoj, zapošljavava svoje, bez obzira na naciju. Međutim, ko je bio dobitnik najuglednije nagrade u Crnoj Gori 2019? Ko je bio selektor fudbalske reprezentacije Crne Gore? Ko je vodio ugledni pozorišni festival u Tivtu? Ko dobija većinu književnih, pozorišnih i glumačkih nagrada u Crnoj Gori? Većina njih su Srbi.

Da li želimo da to tako više ne bude?

Govor istine

Nije teško saznati da je CPC bila autokefalna. To je pisalo u Ustavu Knjaževine i Kraljevine Crne Gore i u Ustavu CPC. I carigradska i moskovska patrijaršija su priznavale tu autokefalnost. U tom svjetlu se crkveno pitanje u Crnoj Gori pojavljuje kao iznad svega političko, a djelovanje SPC u Crnoj Gori djeluje prvenstveno kao djelovanje političke organizacije.

Sve izjave koje daje SPC u u Crnoj Gori su isključivo političke izjave i nemaju nikakve veze sa svetinjama, osim ako te svetinje nisu zloupotrijebljene u političke svrhe.

S druge strane, one koja nije Dačićeva, na posljednjem popisu stanovništva 2011. godine u Srbiji je bilo oko 38.000 Crnogoraca. A godine 2002. bilo ih je 69.049. Ali godine 1991. čak 118.934 građana Srbije se izjasnilo da su Crnogorci. Rekord je bio 1981. kada ih je bilo 147.466. Građani Crne Gore koji se izjasne kao Crnogorci (iako žive u Srbiji decenijama) ne mogu da dobiju dokumenta, ne mogu da se liječe i školuju, dok oni koji se izjasne kao Srbi dobijaju sva ta prava. Šta je to, ako ne čista diskriminacija?

U Beogradu ne možeš da pronađeš na kioscima crnogorsku štampu, u Crnoj Gori na svim kioscima na raspolaganju cjelokupni izbor štampe iz Srbije. Šta li je onda to?

Autor je srpski dramski pisac i reditelj, profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, jedan od osnivača LDP i narodni poslanik u Skupštini Srbije u dva mandata