AZEM VLASI

Avet devedesetih kruži nad našom regijom. Nisu još zacijeljeli ožiljci iz minulih ratova i stradanja od krvavog raspada Jugoslavije, a živnuli su na javnoj sceni nosioci politike koja je pokrenula spiralu zločina prije tridesetak godina.

Piše,

Azem Vlasi,

(Autor je bio istaknuti političar u doba SFRJ, danas je advokat u Prištini)

Štaviše, u novim okolnostima, toj se politici daju novi podsticaji. Tmurni oblaci opet dolaze iz istog pravca i od onih koji su pokrenuli krvavi raspad Jugoslavije: iz Beograda, iz krugova velikosrpskog kleronacionalizma. A vlast kao krovna struktura i baštinik svega toga, podstiče nemire i nestabilnost u svom susjedstvu, dok njeni čelnici ironično govore kako su upravo oni, “čuvaju mir“ i ,,izvoze stabilnost“ u regiji, koji, eto, drugi ugrožavaju. Baš kao Slobodan Milošević u svoje vrijeme.

Dok je govorio o miru, spremao se i krenuo je u ratove. Po evidencijama regrutnih službi u ratove od 1991. Do 1999, od Vukovara do Kosova učestvovalo je 420.000 regruta iz Srbije, a nijedno od ratišta nije bilo na njenoj teritoriji.

Nove tenzije

Srbija je propustila istorijsku priliku da poslije oktobra 2000. godine raskine sa krvavim nasleđem Miloševićeve politike. Njega je nova vlast zasluženo poslala pred Haški Tribunal za ratne zločine, ali se na tome stalo. Izgledalo je da je dosta uzaludnog ratovanja i stradanja te da je i njima nužno potreban mir i stabilnost. Iznad svega, da im treba pomirenje sa susjedima protiv kojih je prethodni režim, u njihovo ime, ratovao.

Nadali smo se da je ružna prošlost ostala iza nas i da će ratne rane polako zacijeliti. Nažalost, to se nije dogodilo. Ljudi izrasli i nadahnuti politikom od prije oktobra 2000.godine konsolidirali su se i ojačali na vlasti tako da danas čine okosnicu snaga koje dominiraju na srpskoj političkoj sceni.

Simbol kontinuiteta srpske politike prije i poslije oktobra 2000. je Srpska radikalna stranka, zajedno sa Socijalističkom partijom Srbije, a njezin vođa Vojislav Šešelj simbol i oličenje postjugoslavenske Srbije i njene vlasti. Zajedno su na vlasti od Miloševića, od tada pa do sada.

Stranka koja vlada Srbijom i njen čelnik, izrasla je iz SRS. Demokratska opzicija koju čini spektar, od anemične Demokratske stranke do profašističke formacije “Dveri”, nije neka konkurencija sadašnjoj vlasti u Srbiji. A po pitanju odnosa sa susjednim državama- ne razlikuju se.

Kao onomad Milošević, i ovi sadašnji na vlasti, i u opoziciji, trabunjaju o navodnoj ugroženosti Srba u susjedstvu: u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu… Sada su smislili da su Srbi i u Crnoj Gori ugroženi. Pa bi da ih zaštite. Tada se u ,,odbranu“ Srba krenulo protiv Kosova, Bosne, Hrvatske.

Propatili su svi u ovim sredinama, a Srbi iz Hrvatske i Kosova završili su u kolonama prema Srbiji. Iz Bosne svi su pa i Srbi u kolonama i prema zapadno-evropskim zemljama. U Hrvatskoj skoro da ih više nema.

Stari obrasci

Na Kosovu, kako nedavno reče Aleksandar Vučić, živi 93 posto Albanaca, a Srba kojih je, dok im Milošević nije stao u odbranu bilo oko 11 odsto, danas ostalo oko tri odsto. U Bosni su skupljeni u entitet sa potencijalom kao Sarajevski Kanton, u znantno manjem broju nego ih je bilo do 1992.godine, a perspektiva su im zemlje Zapadne Evrope ili Srbija, kao zadnja utjeha.

Nema nikakve sumnje da bi, u ovim novoformiranim državama ostalo više Srba i živjeli bi znatno bolje da im se desila mirna disolucija Jugoslavije kao Češkoj i Slovačkoj ili Sovjetskom Savezu. Tamo nije došlo do većeg preseljavanja stanovništva, a nema ni mržnje.

Pošto je propala njihova ideja da svi Srbi žive u jednoj državi, pravo je Srbije da se brine o položaju Srba u novonastalim državama gdje oni žive. Kao i drugih država da se brinu za svoje manjine u Srbiji. Prema evropskim standardima i konvencijama.

Namjesto, toga iz Beograda se Srbima nudi odbrana, kao da su napadnuti. Huškaju ih protiv legalnih vlasti tih država. Velikosrpski kleronacionalizam podstiče Srbe u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, na Kosovu, pa i u Makedoniji, na destabilizaciju ovih zemalja, izmišljajući da su ugroženi.

Bosna i Kosovo

Posebno je teška situacija u Bosni. Milorad Dodik se zahuktao u trci za rušenje i destabilizaciju ove države sa krajnim ciljem da ona nestane. Ponaša se kao da je u završnoj fazi ostvarenja svojih želja… Naravno, ne zavisi opstanak Bosne od njega, ali posljedice osjećaju svi građani. Stalno žive u tenzijama i siromaštvu.

Protiv Kosova na djelu je i dalje kontinuitet stare politike. Mržnja prema Albancima i svemu albanskom, nesmanjena je. Od Srba na Kosovu, iz Beograda, traže da učine sve što mogu da Kosovo bude nefunkcionalna drzava. Mada oni to ne mogu, jer ih je malo, ali mogu sami sebi da zagorčavaju život.

Jasno je svima u Beogradu, da Kosovo nije dio Srbije i da od 1999.godine i nema nikakve šanse da to bude. Ali strogo je zabranjeno javno i glasno izreci tu istinu. Nacionalistička javnost, kao tabletama za smirivanje, tješi se pričama da će Rusija vratiti Srbiji Kosovo kada ona jos malo ojača, a NATO i Amerika oslabe. I to da će ga vratiti bez Albanaca.

Razgovori u Briselu o normalizaciji odnosa sa Kosovom sa strane Beograda svode se na farsu uz stalno ponavljanje da je Srbija ,,za kompromisno rješenje“ ali ne precizirajući – kakav i o čemu kompromis? Srbija zapravo misli da će tako izbjeći ono što treba da bude konačni rezultat dijaloga, a to je priznanje Kosova.

Crna Gora

Posebno težak problem za velikosrpski kleronacionalizam postala je Crna Gora. Nostalgičari ideje velike Srbije nekako su preboljeli i Kninsku Krajinu, i Kosovo, pa će i cjelovitu Bosnu. Ali gašenje nade da se Crna Gora može nekada vratiti u okrilje Srbije doživljava se kao ono Cezar, rimski imperator, Bruta: ,,Tui mihi fili Brutus!“

Poslije izgubljenih ratova za ,,veliku Srbiju“ Crna Gora je kao neka utjeha. Po ,,žabljačkom Ustavu“, uz pokorenu Vojvodinu i okupirano Kosovo, sa Crnom Gorom im je izgledala prihvatljivo jer je veća od one po Ustavu iz 1974.godine. Kada je Milosević ušao u sukob sa cijelim Zapadnim svijetom i NATO-Alijansom zbog Kosova, crnogorsko rukovodstvo mu nije htjelo praviti društvo. Što je dosta, dosta je.

Zatim je Crna Gora 2006. godine obnovila državnost poništenu od Srbije 1918. godine. U Beogradu se na taj čin nije gledalo ravnodušno. Skrivena nada ostala je u stožernoj instituciji i infrastrukturi koja kroz sve režime i sisteme baštini velikosrpske ideje- u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i pokloniku te ideje Amfilohiju Radoviću.

Medijska haranga

Sada kada se Zakonom o vjerskim slobodama ta infrastruktura velikosrpskog nacionalizma smješta u okvire pravne države, digla se velika hajka protiv države Crne Gore, crnogorskog nacionalnog identiteta i legalne vlasti. Uloga Srbije u tome je očigledna. To dodatno i ozbiljno diže tenzije u cijeloj regiji.

Medijska haranga protiv Crne Gore, laži, namjerno iskrivljavanje činjenica, nalik je na onu iz Miloševićevih vremena. Od svih koji šetaju na litijama vjerovatno 98 odsto o Zakonu protiv kojega su se digli znaju ono što im Amfilohije ćita: ,,Zakon otima svetinje Srpske Pravoslavne Crkve”!

Baš ih briga što to nema veze sa suštinom Zakona. Ali, istina nije važna, cilj je važan.

Ipak, Crna Gora je ozbiljna, konsolidovana i funkcionalna država, članica NATO i uskoro članica EU. Vrijeme harange iz Miloševicevih vremena prošlo je, a ni Srbija nije što je bila u ono vrijeme. Cilj litijskog pokreta je destabilizacija Crne Gore, a to ne može ostati bez uticaja na stanje u regiji. Taj pakleni plan neće uspjeti.

Dugoročni cilj i strategija velikosrpskog kleronacionalizma ugrađenog u državnu politiku Srbije je: putem blokada i svakovrsnih opstrukcija od strane entiteta RS destabilizirati, defunkcionalizirati i obesmisliti Bosnu i Hercegovinu kao državu; destabilizirati Crnu Goru i pocijepati crnogorski etnički korpus djelovanjen Srpske Pravoslavne Crkve; na sve moguće načine ometati konsolidaciju položaja Kosova na međunarodnom planu kao države i koristiti kosovske Srbe za razne opstrukcije…

Ciljevi Beograda

To je dugoročni cilj Srbije. To je i način osvete za neostvarenje ideje o jednoj velikoj državi svih Srba. Uz sve to, Srbija se naoružava i time hvali. A nema nikakve opasnosti da bude napadnuta od bilo koga. Hvala Bogu da je Crna Gora članica NATO, a Kosovo je pod zaštitom NATO-a.

Šest država nastalih od bivše Jugoslavije imaju uređene međusobne odnose bez ikakvih tenzija, bez međusobno otvorenih pitanja, niti se jedna drugoj miješaju u unutrašnje poslove. Srbija, osim sa Slovenijom, proizvodi probleme i neskriveno se mjesa u unutrašnje poslove svih ostalih.

Opasnosti od rata nema ni na vidiku, ali ni tenzije ovakvog intenziteta nisu podnošljive. Nažalost, izgleda da će to potrajati. Sada su tenzije u regiji, prije svega zbog ponašanja Srbije, veće nego prije 5 ili 10 godina. Nije teško zamisliti koliko bi nam svima bilo lakše i bolje uz normalne odnose i saradnju, a bez tih tenzija. Pa i samoj Srbiji.