NENAD PROKIĆ

Kada u narodu ne postoji istinska želja za prepoznavanjem sopstvenog interesa, već se bludi u mitovima i paraistoriji, onda cijelo društvo umišljeno zbija opasnu šalu s duhom vremena i vodi pogrešan oblik života. To mu se redovno teško sveti. A profitiraju samo najgori i najpokvareniji, navodi u autorskom tekstu za Pobjedu Nenad Prokić, dramski pisac i profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.

Piše: Nenad Prokić

Da narod snosi osnovnu odgovornost za sveopštu zaostalost u Srbiji, samo rijetki su se usudili da javno kažu, jer se svi nemaštoviti nitkovi ovdje redovno kriju upravo iza naroda. A kriju se iza naroda, jer je narod apstrakcija s kojom se ne može voditi direktna komunikacija. Milan Piroćanac, zaboravljeni civilizovani Srbin, među prvima je u Srbiji optužio sam narod, ali je i dodao, pri kraju života, da se protiv naroda ne može.

A kada u narodu ne postoji istinska želja za prepoznavanjem sopstvenog interesa, već se bludi u mitovima i paraistoriji, onda cijelo društvo umišljeno zbija opasnu šalu s duhom vremena i vodi pogrešan oblik života. To mu se redovno teško sveti. A profitiraju samo najgori i najpokvareniji.

Burazerska država

U malom, zamračenom i skučenom svijetu burazerske države, svaki se zvanični položaj oduvijek isključivo iskorišćavao za unapređenje sopstvenih interesa. To postane bolno jasno kada se pročitaju knjige dva savremenika iz vremena ubistva kneza Mihajla: Dnevnik Benjamina Kalaja, tadašnjeg austrougarskog konzula u Beogradu i Međunarodni položaj Srbije, Milana Piroćanca, pravnika i političara.

Po Kalaju, Rusi su bili teško umiješani u ubistvo kneza Mihajla Obrenovića, i za to su iskoristili Karađorđeviće, ali nisu za namjesništvo predlagali njih, već crnogorsku dinastiju Petrovića.

Nije se mnogo promijenilo od tih vremena. Pokvarena ruska politika, ravnodušni zapad, zatucani narod i pohlepna vlast. Kakve šanse onda, u gluvoj srpskoj noći, i danas ima bilo kakva otmenost i plemenitost blijedog lica koja želi svojim sunarodnicima dobronamjerno nešto da rastumači? Ili da uvede hijerarhiju znanja i stručnosti na mjesto partokratije “najizvrsnijih” ljudi srpske imaginarne civilizacije, onih koji mrze sve što im se ne dopada? Kakve su joj šanse pred raskokodakanim provincijalnim i narodnjačkim opajdarstvom i nebulozama, pred svim tim kovačima lažnog novca, kokošarima i palikućama; pred mrskim zavjereničkim karbonarima pašićevskog tipa, koji su tiranijom zarobili i ukrali društvo, i stavili ga u službu sopstvenih privatnih kriminalnih interesa?

Pod tim nebrojenim probisvjetima se srpstvo neprestano oslobađa i ujedinjava, a sva ostala pitanja čekaju u dugom redu, s nikakvim šansama da ga ikada i dočekaju. To raspojasano hajdukovanje i razbojništvo, pod okriljem političke razuzdanosti, se oduvijek hvalilo kao nekakva srpska narodna demokratija. Međutim, takav patriotizam je razarao zemlju više od svih neprijatelja.

Nihilisti ruskog tipa, zatucani bakunjisti i nacionalisti bez ikakvih pogleda. I majmunisanje male balkanske države sa osvajačkim težnjama, sva ta šovinistička razmetanja, izmotavanje nekakve samostalnosti u odnosu na velike sile, narod u kojem nijedna grupa, nijedna stranka nikad nije smogla snage da se ozbiljno suprotstavi vlasti i natjera je na neke druge puteve na kojima nema samo njenih interesa; narod u kojem nema dovoljno svijesti ni smjelosti da se opakoj vladavini stane na put.

Narodna krivica

Takav narod je sam kriv što stvari idu naopako, odnosno kriva je ona grupa ljudi što vodi opšte poslove.

Mediokriteti i poltroni, demagoški matadori, mrzitelji zapada koji privatno rado provode vrijeme na zapadu, promoteri politike poslije-mene-potop, bankroteri sopstvene ekonomije, koji glume državnike pod maskom patriota, koji bulevarskim vicevima vode državu, čije se rukovođenje državnim poslovima uvijek graniči s kriminalom, koji biraju smrt ali uvijek za druge, dok za sebe čuvaju priliku da vaskrsnu; koji se tako uspješno opiru ideji da se Srbija okrene zapadnoj kulturi i za tu rabotu ne biraju sredstva – jedna do zla boga nesnosna grupa ambicioznih, nasrtljivih i nevaspitanih ljudi vodi i upravlja potuljeno Srbijom već vijekovima.

Ne pomažu promjene vlasti, dinastija, kraljeva i predsjednika. Dakle, narod je imao i ima onakve vladare kakav je bio i sam. A takav je i danas. Dok je država koju su imali bila oduvijek banana-država.

“Luda kuća, na sve strane nesposobnost, neznanje, intrigarstvo, pakost, i sve to dovedeno do savršenstva!”, zaključuje Piroćanac krajem 19. vijeka. U tom savršenstvu živimo i danas. Za utjehu, ni u Homerovoj Ilijadi ne pobjeđuje junak Ahil, već lukavac Odisej.

Pa ti budi onda Dedalov sin u Srbiji, budi Ikar Srbima. Suprotstavi se narodnjačkim demagozima, antievropskim patriotama, takozvanim ljubiteljima otadžbine i zaostavštini opterećenoj mitovima, paraistorijom, lažima i izmišljotinama.

Postali smo društvo sa stalnim hendikepom, koje zaostaje sve više na svakom sljedećem stepenu razvoja. Kada se jednom stvori takav jaz, oni koji su zakasnili, kojima je isteklo vrijeme u svijetu koji se ubrzano mijenja – njima ostaje tek slijepa zavist, mržnja i uzaludna vjera u neku pomoć od sile koja se suprotstavljena onoj koju mrzimo. Druga mogućnost je da propovedamo skoru propast svijeta i nadamo se kataklizmi naprednijih.

(Dramski pisac i profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu)