MISIJA U SAHARI

Vožnja pješčanim i kamenitim prostranstvima Sahare, kako po velikim vrućinama tako i u mrklom mraku, negostoljubivi predjeli oivičeni minskim poljima, opasni gmizavci i insekti koji se kriju u pijesku i zadaci između nekada zaraćenih strana koje polažu pravo na istu teritoriju, dio je života pripadnika Misije Ujedinjenih nacija za referendum u Zapadnoj Sahari (MINURSO), među kojima je bio major Vojske Crne Gore Novak Komatina. On je za Portal RTCG pričao o iskustvu u toj misiji, jedinstvenim izazovima i psihofizičkoj spremnosti potrebnoj za život u rizičnom prirodnom okruženju.

Misija MINURSO počela je 1991. godine, kada je prekinut 16-godišnji konflikt marokanske vojske i Fronta Polisario, pokreta naroda Saharavi koji se bori za međunarodno priznanje i nezavisnost Zapadne Sahare, nekadašnje španske kolonije bogate rudom i ribom.

Pripadnici Vojske Crne Gore su među onima koji čuvaju mir na zapadu najveće pustinje svijeta, gdje su, iako je bezbjednosna situacija stabilna, opasnosti brojne, prije svega tropske bolesti, negostoljubiva priroda, ali i minskoeksplozivna sredstva zaostala iz prethodnih oružanih sukoba.

Major Novak Komatina je ranije bio u misiji u Avganistanu i ističe da su iskustva potpuno drugačija.

“Specifičnosti misija koje su pod vođstvom UN-a je to što vojni posmatrači ne koriste naoružanje”, počinje priču Komatina.

Osnovni zadaci bili su mu vezani za nadgledanje prekida vatre, što je podrazumijevalo mnogobrojne patrole do nekoliko stotina kilometara.

“Patrola, zavisno od terena i položaja, traje od dva do dvanaest sati, koliko mi je trajala najduža od 507 km. Kada se vozi po asfaltu, za tu kilometražu potrebno je oko 7 sati, ali kad vozite kroz pustinju, krševitim brdsko-planinskim predjelima, kad imate zadatak da posjetite određene jedinice i još ako se nešto desi neki vanredni problem, kao što je kvar na vozilu, to samo produžava vrijeme provedeno u patroli”, ističe Komatina.

U bazi svi imaju dodatna zaduženja, iako su vojni posmatrači.

“U jednoj bazi sam bio oficir za ishranu. Nijesam logističar, ali me zapalo da budem na logističkoj dužnosti. Osim te, obavljao sam i dužnosti veziste i oficira za personalne poslove. U drugoj bazi sam bio zadužen za funkcionisanje kompletne logistike u bazi.”, navodi Komatina.

Pripreme za misiju su podrazumijevale obuku u vožnji terenskog vozila, tu je bila i obuka u međunarodnom humanitarnom pravu, ali i medicinska obuka, koja je, prije svega, vezana za aktivnosti koje treba preduzimati tokom boravka i rada na visokim temperaturama.

“U sredinama kao što je Zapadana Sahara, a slično je i u Avganistanu, vlažnost vazduha je veoma mala. Isparavanje i gubljenje tečnosti iz organizma je neprimjetno i ukoliko ne pijete dovoljno vode, dehidriraćete. Druga stvar na koju su me upozorovali su nesreće koje se dešavaju tokom patrola, pa sam se obučavao u pružanju prve pomoći”, navodi Komatina.

• Kao dječak slušao o misijama UN-a

Još kao dijete, maštao je o misijama u dalekim zemljama.

“Dok sam bio u vojnoj gimnaziji, dosta sam slušao i čitao o učešću pripadnika tadašnje JNA u mirovnim misijama UN, a i prije toga. Crna Gora je, još krajem 19.vijeka, učestvovala u misiji očuvanja mira na Kritu. Valjda su se sve te priče i anegdote, koje sam slušao kao dječak, urezale negdje u glavi i još tada sam riješio i donio odluku da i ja moram učestvovati u nekoj takvoj misiji”, priča major Komatina.

• Opasnosti zakopane u zemlji

Prostranstva pustinje kriju mnoge opasnosti. Komatina je naglasio da je morao da pazi gdje staje, pošto su u pijesku ukopane zmije i škorpioni.

“Stalna opasnost prijeti od raznih otrovnica i zahtijeva dodatnu opreznost. Mora se gledati sa ‘četvoro očiju’ gdje se gazi”, priča Komatina.

Medicinskog osoblja nema dovoljno u bazama, ali, srećom, dok je on bio u misiji nije bilo slučajeva da nekoga ujede zmija ili škorpija.

“Protivotrov postoji, mogla bi da se da injekcija, ali je isto veliki rizik jer protivotrov treba da de stručno medicinsko lice zbog mogućih nuspojava. Bilo je slučajeva drugih oblika povreda, ali u bazama u kojima sam ja bio nije što se tiče zmija i škorpija”, kaže naš sagovornik.

Mnogo opasnije, zasigurno, su zaostale mine.

“I na jednoj i na drugoj strani ih ima.  Dva od tri sporazuma koje je UN-a sklopljeio s Marokom i Frontom Polisario odnose se baš na ukljanjanje zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava”, navodi Komatina.

Ginu i povrjeđuju se, čak, i pripadnici armija koje su ih postavljale zato što ne znaju gdje se nalaze.

“Ta minska polja su još tu, ne zato što ne žele da ih očiste, već zato što nijesu rađena po pravilima i nekoj mapi, kao što se to inače radi, već su to “sijane” mine, postavljane nasumice. Naravno, ima dosta i minskoeksplozivnih sredstava zaostalih iz prethodnih oružanih sukoba vođenih na tim prostorima. Najveći problem je što ta zaostala minskoeksplozivna sredstva najčešće pronalaze nomadi, koji se, čuvajući stoku, sele iz jednog predjela u drugi”, ističe Komatina.

Najveća opasnost prijeti kada pada kiša. Napravi se blato koje izmjesti mine.

“Padavina ima malo, ali kad pada kiša to su izuzetno jaki pljuskovi, dovoljni da od pijeska naprave jednu pokretnu masu koja sa sobom nosi sve, između ostalog te zaostale mine. Moguće je onda da mina dospije na put koji je registrovan pomoću GPS-a. Jednostavno minu nećete vidjeti i možete da naiđete na nju”, kaže Komatina.

• Psihički zahtjevna misija

Vremenom se čovjek malo opusti, kaže naš sagovornik, ali u početku je to dosta stresno.

“Nije svejedno kada u patroli prolazite putem obilježenim na GPS-u, a sa lijeve i desne strane puta vidite tablu sa oznakom za minsko polje”, poručuje Komatina.

Misija u Zapadnoj Sahari psihički je zahtjevna, iako se ne nosi naoružanje. Specifični vremenski uslovi jedan su od razloga za to.

“Kraj jula, avgust i septembar – temperatura preko 50 stepeni nije toliki problem, već vjetar. Kada duva vjetar, jednom stranom se okrenuti ka suncu, i to je donekle prijatno, ali druga strana je izložena vjetru i to je kao u mikrotalasnoj pećnici – prži”, navodi Komatina.

• Očuvanje mira – posao koji samo vojnici mogu izvršavati

Psihološki mu je najteže bilo to što je u misiji koja ne podrazumijeva oružje.

“Ja sam vojnik, i koji god zadatak da izvršavam naoružanje. Međutim, u ovoj misiji, ne posjedujemo nikakvo naoružanje i kada izađete iz baze i obilazite jedinice marokanske armije ili Fronta Polisario ne osjećate se baš prijatno.  Kada, kao vojnik, imam naoružanje sa sobom, u slučaju potrebe ja mogu da se branim i pružim otpor u bilo kojoj situaciji, a ovako mogu samo da dignem ruke”, ističe Komatina.

Kako je istakao, teško je obavljati neki zadatak ukoliko to nije striktno vojna misija.

“Iako su me kolege upozoravale da kad dođem tamo izbacim iz glave Avganistan, to nije bilo lako. Ti si tamo došao kao vojnik, ali nije to to. U Avganistanu smo imali konkretan zadatak za koji smo bili vezani, a ovamo je lepeza zadataka malo šira. Svaki zadatak traži specifičan pristup i način izvršenja”, kaže Komatina.

Iako se čini da zadatke u misiji MINURSO može obaviti svako ko je malo više fizički spreman, isto nije svejedno i to mora da obavi vojno lice.

“Švedski diplomata, koji je bio drugi generalni sekretar UN Dag Hammarskjold izjavio je da očuvanje mira nije posao primjeren za vojnika, ali posao koji samo vojnici mogu izvršavati. Mnogi visoki vojni i politički zvačnici, prvenstveno u Ujedinjenim nacijama, ponavljaju te njegove riječi”, ističe Komatina. 

• Svaki izlazak iz baze je anegdota

Pustinje su misteriozni predjeli i nezaboravnih situacija ne fali.

“Svaki izlazak iz baze je anegdota, ali ima ih u u bazi. Desi se da snimite orla koji sleti u bazu jer je žedan, a desi se da sjedite kao dežurni i počnu da ulijeću lastavice u kancelariju jer je vani preko 50 stepeni, a neprekidno duva vjetar”, priča Komatina.

Noćne patrole kroz pustinju su izazov, ali i životno iskustvo koje stvarno vrijedi.

“Negdje u januaru, tek sam došao, tek upoznajem terene, još sam nervozan i nesiguran, i dobijemo zadatak da ispratimo jedno deminiranje. Dobijemo pogrešne koordinate za lokaciju,  tamo gdje smo otišli nije bilo nikoga. Kada smo dobili prave koordinate, onda počinje prava avantura. Vožnja putevima koje nemamo na GPS-u, ne znamo gdje su mine. Bio sam prvi vozač, još nijesam poznavao teren i vozilo je tako “skakalo”, naglo sam kočio zbog nailaska na rovove. Kad sam stigao u bazu tresao sam se, od fizičkog napora. Znalo je i vozilo da se pokvari tokom patrola, a onda se sve oduži do kasno u noć jer vozilo ne možete da ostavite vani.  Izlazite iz auta da provjeravate teren i pokušate da riješite problem, po mraku ne znate gdje gazite, a zmije su aktivne noću. To su stvari koje se ne zaboravljaju lako”, priča Komatina.

Priroda i ambijent Zapadne Sahare su jedinstveni, a izdvajaju se oaze koje udahnu život pustinjskom tlu.

“Um Drega (Oum Dreyga) je planina nedaleko od prve baze u kojoj sam bio. Na jednoj strani ima pješčani nasip na kojem su ljudi skijali. Imate “Magičnu baštu” na koju naiđete usred pustinje. Tu je zelenilo, zasađena je nana, ima raznog voća – grožđe, smokve, lubenice. Tu je i jedno jezero, niko se ne kupa tu, nema ribe, samo patke”, priča Komatina.

• Različite kulture, ali jedna porodica

Major Novak Komatina je prošle godine bio jedini iz Crne Gore u misiji MINURSO. Rad u multinacionalnom okruženju predstavlja dobru priliku za usavršavanje vojnika i razmjenu iskustava.

“Takvo okruženje uporedio bih sa karaulom, koje smo nekad imali. Karaula je jedna mala baza u kojoj su, u to vrijeme, služili vojnici iz svih krajeva SFRJ, svi su živjeli kao jedna porodica. Isto je tako u bazama u Zapadnoj Africi. U startu sam bio u timu sa dva Brazilca i djevojkom iz Kurdistana, majorom iz Malezije i dvojicom iz Salvadora”, kaže Komatina.

Ozren ZOGOVIĆ

(*Više fotografija pogledajte u nastavku)