NIKOLAIDIS

Vrijeme je izolacije, a ljudi i dalje imaju potrebu da komuniciraju. Zato, razumio sam, cvjeta fejsbukčenje. Kažem: razumio sam, jer u toj disciplini ne učestvujem – radije bih živio u Kongu nego na fejsbuku. Ali, imam vajber. Jer, ono malo Grka u meni nije moglo odoljeti ponudi da besplatno telefonira. Što kaže narodna: “Što je džabe, i Bogu je drago…”

Piše Andrej Nikolaidis

Elem… Stiže mi vajberom fotografija. Tito u plavom, radničkom odijelu, nešto radi na, čini mi se, strugu. Uz sliku ide i tekst: “Druže Tito, šta to radiš?” “Respiratore, m… vam Božju nesposobnu!” Što bi rekao Emir Imamović: “1989. smo razvijali nadzvučni avion. 2020. uvozimo gumene rukavice. Mi ne znamo ni čačkalicu napraviti.” Ali se trudimo: Ovdašnje vlade poduzimaju očajničke mjere ne bi li, nekako, za šivenje pamučnih maski osposobile nešto što je ostalo od negdašnjih tvorničkih pogona. Ali, hajde, nađi ti mašinu za šivenje…

Nismo jedini. Ispostavilo se da maski fali u čitavoj Evropi i Americi. Šta ćete, sve tekstilne pogone premjestilo u Aziju, da im tamo za dva dolara mjesečno šiju šestogodišnja djeca, pa sad, kad se zakuhalo, nema na čitavom Zapadu niti jedne tvornice koja bi mogla opšiti komad platna. Prave vještačku inteligenciju, robote i letjelice za Mars, ali nisu u stanju zakrpiti gaće.

A nije valjala socijalistička privreda?

Pa Njemačka, pored sve svoje moćne privrede, maske uvozi. Za nabavku maski zadužena je njemačka vojska. Koja ih, šest miliona komada, uspije izgubiti na nekom aerodromu u Africi. Da je Tito ratovao protiv takve njemačke vojske, pobijedio bi ih do kraja juna četresprve – djeca bi regularno krenula u školu 1. septembra. Sad, kad fali maski, odjednom više nije smiješna socijalistička planska privreda, a? Sad, kad valja deverati sa ovim virusom, odjednom više nije smiješna civilna zaštita?

Nego, da se vratimo na respiratore. Donald Trump je naredio da se fabrike automobila pretvore u pogone za proizvodnju havamata. Ostali se tuku za njih i moljakaju Kineze da im ih pošalju. Prava diplomatska tragikomedija, u čijem središtu su bili respiratori, desila se između Crne Gore i Srbije. Dozvolite da vas, štono kažu, uvedem u priču…

Aleksandar Vučić je ostvario dječiji san. Legenda kaže da je još za sedmi rođendan rekao da neće biciklo i, umjesto toga, poželio “jafa keks” i da proglasi vanredno stanje. Vučić sada vlada slobodan od Skupštine i Ustava, bori se protiv korone, čak je naredio i ofanzivu na virus (“Noćas virus mora pasti!”), ali veći dio onoga što je prošlo od 2020. godine proveo je u pokušajima da sruši vlast u Crnoj Gori. Ne bi li u tome uspio, naredio je – od ratova devedesetih neviđenu – medijsku paljbu po zvaničnoj Podgorici. U sklopu akcije “Srpski Lovćen 2020”, mediji pod njegovom direktnom kontrolom ispalili su nekih pedesetak hiljada eksplozivnih “medijskih sadržaja” po Crnoj Gori.

Kratak i jasan odgovor: Mrš!

To ostavlja posljedice. Poslije takve zaglušujuće paljbe, čak i Vučićeve patetične izjave – zapravo: naročito one – o bratskim narodima i dobrim namjerama zvuče kao prijetnja. Kupi Crna Gora od skandinavske firme, koja ima predstavništva u Zagrebu i Beogradu, pet respiratora. Dva, kupljena u Hrvatskoj, stignu u Podgoricu. Tri, kupljena u Beogradu, ne stignu. Vučić ih zadrži, pa ih on kupi. Crnogorska strana to objavi.

Vučić se na konferenciji za novinare požali kako to nije tačno. Evo, kaže, spreman sam dva respiratora pokloniti Crnoj Gori. Onda Crna Gora Vučiću poruči kako ne želi da joj on pokloni dva od tri respiratora koja joj je ukrao. Crnogorska strana izda opširno saopštenje, čija poenta staje u samo jednu riječ: mrš!

Onda Vučić kaže: Evo, sad vam poklanjam pet respiratora, a njegov ambasador u Podgorici, ne štedeći riječi hvale o veličanstvenom činu “Vođe”, u saopštenju kojim bi bio zadovoljan i Kim Jong-un, pozove da respiratori budu začetak nove bratske ljubavi između dvije zemlje. Da misli ozbiljno, Vučić je dokazao naslovnom stranom svog tabloida Alo, kojom je dominirala lažna vijest da je brat Mila Đukanovića na samrti.

Tako se to radi – kad nekoga želiš uvjeriti u svoje dobre namjere, udariš mu na familiju. Evo još jednog odabranog naslova “bratske ljubavi” iz srpskih tabloida: “Crna Gora se izgubila u paklu smrtonosnog virusa korona! Tim doktora mora javno da kaže na šta ih tera diktator Milo”. I, napokon, Vučićeva topla poruka Đukanoviću: “Srbija Milu treba poslati mišomor, a ne brašno…” Crna Gora je, na ljubaznu Vučićevu ponudu, odgovorila: Hvala, nećemo, Srbiji su respiratori potrebniji. Što se, opet, može reći i nešto kraće: mrš!

Biti čovjek znači – cjenkati se

Vučićev “poklon”, dakako, nije bio poklon. Njegova je namjera bila da, sa jedne strane, ponizi onoga kome poklanja (a koga je, neposredno prije toga, opljačkao) te da, sa druge strane, demonstrira “veličinu” onoga koji poklanja – dakle sebe. “Poklon“ je bio garniran laži o 40 tona hrane koje je on “poslao” u Crnu Goru. Ništa nije “poslao” – Crna Gora je sve kupila i platila.

U Kopolinoj Apokalipsi danas pukovnik Kurc, tokom epskog monologa na kraju filma, govori o trenutu kada je shvatio da će američka vojska izgubiti rat. On i drugi vojnici ušli su u vijetnamsko selo i vakcinisali tamošnju djecu. Kada su se sutradan vratili u selo, zatekli su gomilu bačenih dječijih ruku: seljani su odsjekli svaku ruku u koju je ubrizgana američka vakcina.

Razumijem taj koncept, no ja bih drugačije. Možda je to zato što meni svijet, prije nego na poprište bitke između dobra i zla, liči na golemu pijacu. A na pijaci, kao što je poznato, nema boljih od nas Grka i komšija Turaka.

Život se ne sastoji od pobjeda i poraza, nego od kompromisa i zaborava, tvrdila je Margerit Jursenar. Biti čovjek, živjeti, znači – cjenkati se. Oni doista nepokolebljivi, oni koji na kompromise ne pristaju, ovim svijetom ne upravljaju, nego sa njega rano odlaze – najkasnije onda kada je to učinio i Isus.

Evo ti zauzvrat par tona knjiga…

Budući da Vučić ono što ti navodno daje ne daje zbog tebe, nego zbog sebe, ti, zapravo, od njega ne dobijaš poklon, nego od njega kupuješ. On ti respiratore, zapravo, prodaje. Njegovu cijenu objavila je njegova ambasada u Podgorici: da prihvatiš da učestvuješ u igrokazu o njegovoj “veličini”. Budući da je tako, kada Vučić ponudi dva respiratora, to, naravno, valja odbiti. Svaki grčki i turski trgovac zna da samo budala prihvata prvu cijenu.

Vučić potom nudi više: pet respiratora. Sad je momenat da procijeniš koliko je on spreman dati. I ja bih odbio pet respiratora, jer sam siguran da je on za iluziju o svojoj veličini spreman platiti više – tim prije što se ne gađa svojim, nego narodnim parama. Ali, ako ponudi deset respiratora – to bih uzeo.

Ako će ti respiratori ne spasiti nečiji život, nego omogućiti da samo jedan građanin Crne Gore pet minuta lakše diše – pustio bih Vučića da misli da je pobijedio u poremećenoj igri koju je nametnuo. A onda bih mu, u ime novog početka u odnosima dvije države – a bolji donosi znače bolje razumijevanje – poslao par tona knjiga za biblioteke u Srbiji, za vrijeme kada se i ovaj virus bude zvao juče.

Recimo, par tona Istorije Crnogorske pravoslavne crkve.