DAVOR GJENERO

Još je početkom ožujka, kad je kriza izazvana pandemijom kovida-19 tek počinjala, društvenim mrežama u Hrvatskoj kružila karikatura na kojoj dva stara cinika, lutka iz lože kazališta u kome se odvija Muppet show, komentiraju novonastalo stanje. Waldorf kaže: „Otkad su Hrvati preuzeli predsjedanje EU, sve je otišlo k vragu: migranti, korona virus, pad burze i cijene nafte, upitan je Euro, turistička sezona, pa čak i Eurosong!”, a Statler dodaje: „A tek su na polovini mandata!”.

Piše: Davor Gjenero

NADANJA

Hrvatska Vlada polagala je velike nade u prvo hrvatsko predsjedanje Unijom. Svi su potiho strepili hoće li Hrvatska imati dovoljno kapaciteta da korektno usklađuje rad Europskog vijeća, Vijeća ministara, hoće li hrvatski veleposlanici diljem EU, ali i u svijetu, uspjeti koordinirati odnose europskih diplomatskih predstavništava i zemlje primateljice…

Postavljalo se i pitanje hoće li Hrvatska biti sposobna tijekom svog predsjedanja doprinijeti osnaženju procesa proširenja EU na takozvani „Zapadni Balkan”, a u zemlji se nagađalo hoće li premijeru Plenkoviću poći za rukom staviti u prvi plan europskih procesa neke vitalne interese Hrvatske. Prije svega, razmatralo se, hoće li mu uspjeti otvoriti prostor zemljama iz skupine „prijatelja kohezije” za ravnopravan razgovor o oblikovanju višegodišnjega financijskog okvira EU sa zemljama koje zagovaraju proračunsku štednju.

Bilo je jasno da je malo vjerojatno da bi proračunski okvir za razdoblje od 2021. do 2027. mogao biti definiran još u vrijeme hrvatskog predsjedanja, nego se očekivalo da to bude za njemačkoga, a premijer predsjedateljice Europskog vijeća ionako više nema ulogu kakvu je nekad imao u usvajanju tog okvira, jer je glavni pregovarač, stalni Predsjednik Europskog vijeća Čarls Mišel, koji se kao sjajan pregovarač u nemogućim uvjetima afirmirao kao premijer Belgije.

Međutim, vjerovalo se da će u toku hrvatskog predsjedništva razgovori o višegodišnjem financijskom okviru biti intenzivni, da će se dogovoriti principi i da će uglavnom biti definirano buduće značenje kohezijskih fondova, onih koji osiguravaju brži razvoj manje razvijenih članica Unije.

BAJKA O TRŽIŠTU RADA

Premijer Plenković nadao se da će u toku predsjedanja moći otvoriti i ozbiljnu raspravu unutar EU o demografskoj politici i politici tržišta rada u Uniji. Prije pandemije, naime, privreda ekonomski najsnažnijih članica snažno je privlačila radnu snagu iz siromašnijih članica i iz europskog susjedstva, pa je taj prostor ostajao ispražnjen od stanovništva i suočavao se s demografskim slomom.

Naglo ispuhavanje nekih od najvažnijih europskih privreda već je izazvao pomutnju. Pokazalo se, na primjer, da je oko 400 tisuća građana Srbije ilegalno, bez dozvola i prijave, radilo u razvijenim europskim državama, a ti neprijavljeni radnici odmah s izbijanjem krize našli su se bez posla, na ulici, bez stanova i socijalne sigurnosti, i morali su se odmah vratiti u domovinu, koja ih baš i nje primila raširenih ruku.

Druge države u regiji nisu imale tako snažan udar povratka, ali, po svemu sudeći, recesijska situacija koja će dočekati sve europske privrede izazvat će i drugi val povratka, sada onih koji su u Zapadnoj Europi imali reguliran boravak. Dakle, problem koji se činio sudbonosnim za manje razvijene države istoka i jugoistoka Europe, mogao bi biti riješen „nevidljivom rukom”.

Međutim, pitanje kakva će biti Europska unija u narednim godinama važnije je i otvorenije nego ikad. Ono se, međutim, neće rješavati raspravom o kohezijskim fondovima, a kohezijska politika, iako je utemeljena na jednom od stupova EU, načelu ravnomjernoga i održivog razvoja, više neće biti glavni iskaz solidarnosti među članicama Europske Unije.

EU I KRIZA

U prvim trenucima krize činilo se da Unija ne djeluje, a da su suverene nacionalne države superiorne Uniji. Riječ je o posve apsurdnoj pretpostavci (o superiornosti zatvorene države) budući da pandemija ne poznaje granice. Jedno od načela upravljanja unutar EU je načelo supsidijarnosti, naime, načelo da probleme valja rješavati na najnižoj razini na kojoj ih je moguće efikasno riješiti.

Zato se na razini Unije kreiraju tek neke restriktivno odabrane javne politike, a zdravstvena politika do sada nije bila jedna od njih. Zato je Unija reagirala presporo, nije imala pripremljene fondove niti zalihe medicinske opreme i zaštitnih sredstava.

U takvim okolnostima reakcija je bila zakašnjela, ali ti fondovi sada nastaju, a predsjednica Europske komisije, barem prema onome što je napisala u svom autorskom tekstu objavljenom u svim državama članicama Unije, vrlo dobro razumije ovaj deficit Unije i zna kako ga otkloniti. Unija je možda izgubila propagandnu utrku s Rusijom, koja je Italiji poslala uglavnom beskorisnu i neupotrebljivu „pomoć” tokom vrhunca pandemijske krize, a sad jednaku propagandnu akciju vodi i u Srbiji, ali solidarnost je profunkcionirala.

Italija, koja je bila u najgoroj krizi nije više sama, a solidarnost su pokazale i najbogatije i najsiromašnije članice Unije, i njene osnivačice i posljednje pristupnice.

Predsjednica Europske komisije Ursula van der Linden u svom programskom tekstu kaže ključnu rečenicu za razumijevanje smisla Europske unije: „…prava se Europa vratila u igru: Europa koja surađuje u ostvarenju onoga što nitko od nas ne bi mogao ostvariti sam”.

SOLIDARNOST

A izlaz iz krize nakon pandemije ono je što niti jedna država ne bi mogla sama. Samo iz zajedničkog budžeta bit će moguće financirati taj novi „Maršalov plan za Europu”. Snažno političko otrežnjenje, koje se događa u državama članicama, otrežnjenje koje je na margine, kamo i spadaju, potisnula populističke i radikalske pokrete, za koje se donedavno činilo da postaju sve snažnijima.

Brza prilagodba europskih monetarnih vlasti novim okolnostima već se vidi u daleko fleksibilnijem odnosu prema javnoj potrošnji i omogućavanju financiranja protukriznih politika zemalja članica. Otvorene su i prve financijske tranše za države u procesu proširenja. Javna potrošnja u Uniji nakon krize će se bitno reformirati, a vjerojatno je izrazito dobro to što racionalna Njemačka, s Angelom Merkel koja je snažnija nego ikad, preuzima od Hrvatske predsjedanje Europskim vijećem.

Autoritet njemačke kancelarke mogao bi pomoći da se uspostavi konsenzus o višegodišnjem financijskom okviru, koji neće biti niti pobjeda zagovornika štednje, a niti „prijatelja kohezije”. Umjesto investicija u infrastrukturu, koje prevladavaju među onim što se financira iz kohezijskih fondova, slijedi, po svemu sudeći, investiranje u restrukturiranje privrede, „resetiranje” onih privreda koje su bile temeljito pogrešno koncipirane, ali i odustajanje od nekih elemenata globalizacije.

Prije svega, seljenja sve proizvodnje u Aziju, zbog čega se u krizi u zemljama članicama često mnoge jednostavne stvari nisu mogle proizvesti.

Javna se uprava u ovoj krizi našla pod neočekivanim udarom, pokazalo se koji su njeni dijelovi suvišni, pokazala se potreba za temeljitom digitalizacijom, čime se otvara prostor za smanjenje broja ljudi zaposlenih u javnoj upravi.

U svim zemljama članicama pokazalo se koje su privredne grane otporne, koje su u krizi poslovale bolje nego ikad, a koje su ugrožene. Određeno ispuhivanje najjačih gospodarstava, posebno onih koja su privlačila velik broj radnika iz siromašnih članica Unije i iz europskog susjedstva, može i za te države biti korisno, a načelo održivoga i ravnomjernog razvoja mora se odraziti na politiku jačanja slabijih privreda unutar Unije.

BRISEL IPAK POSMATRA

Činjenica da je u jeku krize Sjeverna Makedonija postala članicom NATO, ključne euroatlantske organizacije, a da je donesena i dugo odgađana odluka o otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom o članstvu u Uniji, može biti puka podudarnost, ali može govoriti i o svijesti o potrebi jačanja europskih bokova. U ovoj situaciji proširenje neće biti prioritet, ali neće biti ni na margini europskog interesa, a novi principi će se morati uspostaviti, između ostaloga, i zbog unutarnjih odnosa u Uniji.

Odnos prema „iliberalnim demokracijama” problem je koji se zaoštrio tijekom krize, posebno zbog politike ograničavanja temeljnih ljudskih prava i potiskivanja institucija kontrole u nekim državama članicama.

U takvim uvjetima, autoritarni režim Aleksandra Vučića, koji protuustavno uvodi izvanredno stanje, raspušta parlament i onemogućuje kontrolu, progoni novinare, dakle, gazi temeljna zajednička načela Unije – načelo vladavine prava i načelo zaštite ljudskih prava i sloboda – neće moći imati šansu za napredak u institucionalnom dijalogu.

Pitanje sjedenja na dvije ili tri stolice, s ulizivanjem Kini i Rusiji, sada postaje tek groteskni cirkus, a ne više privid politike ostvarivanja maksimalnih dobiti. U novim okolnostima činjenica da Crna Gora vodi vanjsku politiku posve usklađenu s EU mora postati argument za ubrzanje pristupnog procesa, dok god ta država poštuje temeljna europska načela i dok harmonizira svoje zakonodavstvo i unutarnji poredak sa zajedničkom baštinom Europskih zajednica.

Jednako je i sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Novi pristupni okvir bit će tegoban i zahtjevan, ali po svemu sudeći od članica EU shvaćen kao ambiciozniji nego što je bio nakon pristupanja Bugarske i Rumunjske 2007.

Hrvatsko presjedanje Vijećem EU neće ostaviti onakav trag kakvom su se u Zagrebu nadali, neće čak biti niti pravi test kapaciteta hrvatske diplomacije i javne uprave, jer se tijekom hrvatskog predsjedanja nisu odvijali uobičajeni politički procesi i procesi oblikovanja javnih politika unutar EU, ali paradoksalno, unatoč nepovoljnim okolnostima, na kraju tog predsjedanja, mimo hrvatskih zasluga, Europska će unija, čini se, ostati zrelija, reaktivnija asocijacija, spremnija na dijalog sa susjedima i na ozbiljno promišljanje o proširenju.