DAVOR ĐENERO

Ako će nešto doći glave Europsku uniju i euro-atlantske strukture općenito, to neće biti niti azijska zemlja trećega svijeta, Rusija, niti Kina koja ne mari za ljudska prava, zaštitu intelektualnog vlasništva, a pogotovo se ne obazire na zaštitu okoliša i načela održivog razvoja.

Piše: Davor Đenero

Ne, uzrok pada će biti – fokusiranost političara na vremenski okvir od četiri godine, bez velikog interesa za održive dugoročne politike te površnost i šlamperaj javne uprave, i one na razini nacionalnih država, a i one na razini Europske unije.

Bez liderstva

Regresija, koja se može primijetiti u gotovo svim novim europskim demokracijama unutar EU, u većini je država europske jezgre jedan od razloga „zamora proširenjem” i nestanka entuzijazma za širenje vala demokratizacije na jugoistok.

Europi kronično manjka liderstvo, a kad bi ga bilo, stvorila bi se kritična masa sposobna unutar EU zaustaviti regresivne procese u takozvanoj Novoj Europi, a to bi mogla biti i pretpostavka za širenje vala demokratizacije, pa i integracije jugoistoka Europe.

Umjesto liderstva, unutar EU u političkom smislu prevladava pragmatizam. S jedne strane, najprije se stidljivo govorilo o Europi više brzina, a sad je ona postala praksom. Glavna pojavna vrlina europske integracije sustavom Šengena regulirana sloboda kretanja unutar Europskog ekonomskog prostora, tijekom pandemije kovid-19 došla je u pitanje, a očito je da će nakon završetka krize biti ograničenija nego dosad, da je širenje Šengenske zone vrlo upitno, a da bi u europskom središtu vrlo rado i reducirali današnji opseg zone.

Umjesto jasnog usmjerenja koje bi vodilo prema „sve više Europe”, počinje dominirati koncepcija zatvaranja i ograničavanja.

Razlog tome je, prije svega, to što političke elite u cijeloj Europi razmišljaju isključivo u okviru mandatnog razdoblja, dakle, na nacionalnoj su razini uokvirene razdobljem od četiri, do maksimalno osam godina, a na europskoj na razdoblje od pet godina, koliko traje mandat EU, ili na sedam, koliko traje Višegodišnji financijski okvir – višegodišnji proračun Unije.

Kako sada stvari stoje, malo je vjerojatno da će do proširenja doći i u ovom mandatu Europske komisije, a jedino Crna Gora ima kakve-takve šanse da dovede u pitanje ovu zloguku prognozu.

Dvostruki standardi

Ipak, površnost administracije, zanemarivanje ključnih vrijednosnih razlika među državama koje su obuhvaćene procesom proširenja i umjetno izjednačavanje pozicija svih, čemu su i administracija i policy planeri u EU vrlo često skloni, ne ide na ruku Crnoj Gori.

Devijantno ponašanje administracije u Beogradu, paradoksalno, ne šteti toliko položaju same Srbije, nego svim zemljama u procesu. Činjenica da je Bosna i Hercegovina još daleko od otvaranja pregovora u dobroj je mjeri izazvana opstrukcijom političke frakcije Milorada Dodika u BiH, a ta je frakcija pod dominantnim političkim utjecajem Srbije i Rusije.

Srbija je, vjerojatno u dogovoru sa ruskom „dubokom državom”, posredstvom svojih tajnih službi, opstruirala smjenu vlasti u Makedoniji, kako bi se spriječila koncentracija makedonskih političkih snaga na pristupanje EU i NATO savezu. U Srbiji je pokušan državni udar, a u njega su izravno bili uključeni i ruska obavještajna mreža i „duboka država” Srbije, povijesno zasnovana na komplotima, konspiracijama i zloupotrebi vojske i policije u političke svrhe.

Sve to nije rezultiralo upozorenjem Srbiji od strane EU da je takvo ponašanje neprihvatljivo i da bi ono za konzekvencu moglo imati prekid institucionalnoga dijaloga s EU.

Osim toga, Europska unija na neki je način „pustila niz vodu” administraciju Borisa Tadića, koja je bila svojevrsna pogodbena administracija, kompromisna suradnja mekog krila demokratskih snaga s navodno „mekšim krilom” prethodnoga autoritarnog režima (Dačić). Ta administracija zamijenjena je administracijom što je čine isključivo akteri iz staroga autoritarnog/totalitarnog režima Slobodana Miloševića, a od dolaska takozvanih Naprednjaka na vlast sustavno su razgrađene sve institucije građanskog društva. koje su se opirale autoritarnom monopolu vlasti, a destruirane su sve institucije ograničenja i kontrole vlasti, što su u prethodnom razdoblju bile uspostavljene u suradnji s Vijećem Europe i Europskom komisijom.

Problem: Srbija

Srbija Aeksandra Vučića u manjoj je mjeri uskladila svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s politikom EU, nego što je ta politika bila harmonizirana u vrijeme Tadićeve administracije. Pritom je manje važno birokratsko nabrajanje dokumenata Europskih institucija, koje Srbija nije usvojila i ugradila u svoju politiku, a daleko je važnije to da Srbija otvoreno ne provodi temelje zajedničke europske politike prema Rusiji, a sada sve više i prema Kini.

Uništavanje slobodnih medija u Srbiji i njihovo svođenje na jedne dnevne novine, jednu televiziju, koja ima nacionalno značenje, i poneku web stranicu, otvoreni progon novinara, progon zviždača, onih koji upozoravaju na kriminal javnih vlasti, stvaranje partijske države, zloupotreba izvanrednog stanja koje je uvedeno protuustavno… sve to nije dovelo ni do kakve oštre reakcije europskih institucija. Naravno, moralo je rezultirati barem blagom reakcijom međunarodnih institucija koje se bave zaštitom ljudskih prava i razvojem demokratskih institucija.

Vrlo umjereno i odmjereno izvješće organizacije Freedom House, kojim se konstatira notorna činjenica da Srbiju više nije moguće promatrati kao nesavršenu demokraciju, nego isključivo kao hibridni poredak, dakle. autoritarnu vlast, izazvalo je sasvim nerazmjernu reakciju režima u Beogradu, ali je pokazalo i to da se mentalitet izjednačavanja, bez promatranja dubinskih, strukturnih razlika i razlika u perceptivnoj udešenosti administracija i javnosti u pojedinim državama, iz europske administracije i dijela političke klase prelio i na međunarodne nevladine organizacije, i to ne nužno samo one europske.

Vještačko jednačenje

Naime, i u izvješću Freedom Housea nalazimo niveliranje Srbije i Crne Gore, kao dva hibridna poretka.

Na putu za punopravno članstvo u EU Crna Gora objektivno ima jednu ozbiljnu manu: u Crnoj Gori nije proveden drugi prijenos vlasti, nisu ispitane performanse javne uprave i državnih institucija da se u njima zamijeni ekipa na vlasti, a da država pritom nastavi normalno funkcionirati. Ta država ima i strukturni problem, što njena opozicija u velikom dijelu nije opozicija aktualnim vlastima, nego samoj ideji crnogorske državnosti.

Objektivno, teško je u današnjim prilikama zamisliti smjenu vlasti u Crnoj Gori, a zapravo je nemoguće unutar ustavnoga luka formirati alternativu koja bi iz vlasti isključila predsjednika Đukanovića i njegov DPS.

Međutim, osim tog problema, Crna Gora funkcionira kao država koja već sad vodi vanjsku politiku posve harmonizirano s EU, koja poštuje temeljna europska načela. Možda ima problema s korupcijom, medijskim slobodama, vladavinom prava, ali po tome se ne razlikuje bitno od drugih novih demokracija.

Premda je dugo uživao otvorenu naklonost Europskih institucija, predsjednik Srbije (prije premijer) Aleksandar Vučić sustavno proizvodi nestabilnost u regiji: nastoji je izvoziti u BiH (vrlo uspješno), u Hrvatsku, na Kosovo, u Crnu Goru, a kao što smo vidjeli i Sjeverna Makedonija je bila na njegovu nišanu. Pritom zloupotrebljava i organizaciju vrlo skromne i upitne duhovnosti – Srpsku pravoslavnu crkvu.

Konspiracija za rastakanje Crne Gore

Vučiću je važno što Miroslav Gavrilović (Irinej) podupire svaki njegov izvoz nestabilnosti u susjedstvo, a u Crnoj se Gori u tu politiku uključio pretvarajući mrežu, što je na teritoriju Crne Gore kontroliraju Risto Radović (Amfilohije) i Jovan Mićović (Joakinije), u kralježnicu konspiracije za rastakanje crnogorske države.

Nitko se u institucijama EU nije ozbiljnije pozabavio pitanjem crnogorskog Zakona o vjerskim slobodama. Njime se bavila, doprinijela poboljšanjima i na koncu na nj dala suglasnost samo Venecijanska komisija (Europska komisija za demokraciju kroz pravo), savjetodavno tijelo Vijeća Europe, pa su tek rijetki u Uniji jasno razumjeli manipulaciju Srbije i SPC izrečene tvrdnjama o ograničavanju vjerskih sloboda i otimanju imovine.

Poruka – dogovorite se mirnim dijalogom, nađite kompromis – tipična je za takvo nepromišljeno „uspostavljanje mira”. Međunarodne institucije uvijek kreću s pozicije ekvidistance, ne zanima ih meritum spora i ne žele zauzimati stranu. U sporu ste, i morate se moći mirno dogovoriti u obostranom interesu – uvijek govore oni iz središnjih europskih zemalja, ne želeći ni pokušati vidjeti tko je u sporu u pravu.

Crna Gora je sjajno diplomatski provela jednu od važnih javnih politika oko kojih se obično razvijaju bilateralni sporovi – riješila je pitanje razgraničenja sa svim susjednim državama, osim što rješenje s Hrvatskom nije finalizirano, ali je uspostavljen takav privremeni režim da već skoro 20 godina nije bilo incidenata. Dakle, Crna Gora razumije temeljne vrijednosti vođenja politike dobrog susjedstva u EU.

Kampanja SPC
Nesretni splet okolnosti, da je danas Vatikan fokusiran na uspostavljanje ekumenskog dijaloga s Moskvom, s Ruskom pravoslavnom crkvom, pa da se ne obazire na jadnu duhovnost SPC, nego da, dapače, Miroslava Gavrilovića tretira kao da je duhovno relevantna figura, dodatno šteti Crnoj Gori u ovoj kampanji što ju SPC vodi protiv crnogorske države, a u korist Vučićeva režima.

Gavrilović je iz rojalističkih vremena dobro naučio kakva je vazalna uloga SPC u odnosu na apsolutnog vladara u Srbiji, ali takvom ne vidi ulogu svoje organizacije u Crnoj Gori, a ne vide je niti Radović, niti Mićović, koji, dapače, nude svoje usluge izvršitelja u Vučićevu projektu pokušaja udara ne legitimne crnogorske javne vlasti.

Unatoč međunarodnoj nespremnosti da ih slušaju i udubljuju se u pozadinu aktualnih događaja, crnogorski diplomati i političari moraju sustavno objašnjavati da se u Crnoj Gori ne radi o ograničavanju vjerskih sloboda, nego o sprečavanju novog oblika državnog udara.

Dio srednjoeuropskih novih demokracija lako će shvatiti o čemu je riječ, ali na Sjeverozapadu Europe bit će daleko teže. Možda će stanje lako razumjeti i francuski funkcionari, objasni li im se da je crnogorski model u Zakonu o vjerskim slobodama kreiran u duhu francuskoga modela odnosa između crkava i države.

Međutim, dok EU ne prevlada dva svoja ključna problema: problem političkog razmišljanja u kratkom vremenskom okviru i bez vizije šire slike, te uz administrativnu nespremnost za udubljivanje u probleme, prevladavat će današnja slika stanja, koja ugrožava i usporava politiku proširenja, ali i brojne druge europske politike.