ARGENTINKE NA CETINJU

Dvije mlade Argentinke, Vanesa i Sara Tatar, su u februaru stige u Crnu Goru, zemlju svojih predaka, kako bi na fakultetu na Cetinju učile crnogorski jezik. Tu ih je zadesila korona kriza, pa umjesto da uče i upoznaju ljude i svoje korijene, morale su da se, uz pomoć dobrih ljudi, bore da prežive i nađu načina da se vrate u Argentinu. Crna Gora im je kažu, zauvijek u srcu, uz želju da se tu vrate.

Sara i Vanesa Tatar sačuvali su crnogorsko prezime, uspomenu na svog pradjeda, kapetana crnogorske vojske, Čevljanina Marka Tatara, koji je sa bratom Đurom, nakon 1918, završio na jugu Argentine, u gradu Rio Grande, 3.000 km od Buenos Airesa. Živa porodična priča o Crnoj Gori prenosila sa kroz generacije, pa su dvije mlade Argentinke sa oduševljenjem dočekale priliku da upoznaju zemlju svojih predaka. Dobile su stipendiju da uče crnogorski jezik.

“Ostvario sam naš san da dođemo u Crnu Goru. Federico Tomašević nam je pomogao da počnemo da učimo jezik na fakultetu na Cetinju”, kaže Vanesa.

“Obje smo imale jaku želju da upoznamo zemlju naših predaka, kao i da počnemo da učimo crnogorski jezik. Došle smo u februaru i stvarno smo se osjećale kao kod kuće”, dodaje Tara.

Prešle su samo deset lekcija kada se desila Korona i lijepi boravak pretvorio se u nešto sasvim suprotno. Bez znanja jezika i bilo koga svog, izolacija je bila još teža.

“To je bila za sve nas nepoznata i neočekivana situacija. Iako smo se na Cetinju osjećale sigurnima brinule smo o porodici u Argentini. Nijesmo znale šta da radimo same daleko od kuće”, priča Vanesa.

Ljudi koji se bave našom dijasporom čuli su za njihovu priču, pa su Sara i Vanesa našli utočište u porodici Miša Krivokapića u Kotoru. Iako su videle tek ponešto od ljepote Crne Gore, to je bilo dovoljno da požele da tu jednom žive.

“Volim Crnu Goru, u mom srcu je i dalje želja da dođem ovdje da živim, jer sam zaljubljena u ove predjele i kulturu, sve mi se sviđa”, poručuje Vanesa.

“Za mene je Crna Gora predivna zemlja, a naše porijeklo je čini još privlačnijom, nadam se da ću se jednog dana vratiti”, kaže Tara.

Vrijeme je za povratak u Argentinu – već trećeg juna ako uspiju da plate skupu kartu, vratiće se kući, gdje Saru čeka sin Diego Vargas Tatar, koji će sigurno nakon svega slušati mnogo lijepih priča, kojima će se dopuniti porodično predanje o dalekoj Crnoj Gori.