KAZAHSTAN

Državne centre za djecu s posebnim potrebama u Kazahstanu aktivisti opisuju kao “mjesto u kojem niko ne bi ostao” da ima izbora, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku (RFE/RL).

Oko 1.700 djece s mentalnim poteškoćama koji žive u takvim objektima u Kazahstanu imaju ograničen kontakt s vanjskim svijetom.

Nakon što je obišla nekoliko državnih ustanova, kazahstanska aktivistkinja i advokatica Ajgulj Šakibaeva izjavila je za RFE / RL kako su djeca dehumanizirana užasnim uslovima života.

“Umjesto vlastitih imena, djeca imaju brojeve na svojim krevetima i odjeći”, kazala je Šakibaeva, pravnica neprofitne Komisije za odbranu prava osoba sa posebnim potrebama.

“Osjećaj je kao da ste u koncentracionom logoru, gdje se čovjeku oduzima identitet i sveden je na puki broj”, rekla je Šakibaeva.

Kaže da djeca koju je vidjela u prostorijama nemaju gotovo ništa svoje i moraju da dijele sve, “uključujući čak i svoj donji veš”.

Šakibaeva je bila članica grupe koja je tokom 2019. godine posjetila oko 20 objekata za osobe s posebnim potrebama u sklopu projekta koji su organizovali kancelarija Nur-sultana Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) i ombudsman za ljudska prava u Kazahstanu.

“Onog trenutka kada uđete u odjeljenja za djecu s mentalnim poteškoćama u bilo kojoj kazahstanskoj provinciji, vidite zastrašujuću situaciju”, kaže ona. “Djeca su liječena psihoaktivnim lijekovima. Jezici su im isplaženi, a pogled bez fokusa.”

Njene opise objekata ponovili su istraživači organizacije Hjuman rajts voč (Human Rights Watch).

Kazahstanske vlasti u međuvremenu insistiraju na tome da vlada ozbiljno shvati pitanje dobrobiti i zaštite djece u takvim institucijama.

Iz Ministarstva rada i socijalne zaštite izjavili su 18. juna za RFE/RL da je vlada posljednjih godina preduzela konkretne mjere za podizanje kvaliteta medicinske i socijalne zaštite u ustanovama za osobe s invaliditetom, zaposlila kvalifikovano osoblje i povećala plate socijalnim radnicima.

‘Neželjene’ bebe

U Kazahstanu, mnoga djeca rođena s invaliditetom odbačena su vrlo rano u životu.

Roditelji se često odlučuju da napuste bebe s invaliditetom prije odlaska iz bolničkih porodilišta, potpisujući da se odriču svojih roditeljskih prava.

Zapravo, u Kazahstanu postoji velika potražnja za usvajanjem zdravih beba. Ali djeca s posebnim potrebama rijetko se usvajaju.

Iz porodilišta ta novorođenčad bivaju prebačena u takozvane dječije kuće – državna sirotišta za djecu ne stariju od četiri godine. U dobi od četiri godine ponovo se premještaju u centre za osobe s posebnim potrebama.

Mnogi doktori i roditelji u Kazahstanu kažu da mogućnost podizanja djeteta s invaliditetom plaši porodice i opterećuje mnoge brakove.

Prisjetivši se vlastitog iskustva, Šakibaeva je rekla da se suočila s teškim izborom kada je prije 10 godina rodila dječaka sa Dounovim sindromom.

Šakibajeva je odlučila da svoju bebu odvede kući. Ali to je mladu majku koštalo njenog braka.

Nezadovoljan odlukom da odgaja dijete, suprug ju je napustio u roku od nekoliko mjeseci.

Šakibaeva odgaja svog sina sama, dok zagovara prava hiljada druge djece koji su ostali na milosti državnih institucija.

Aktivistkinja poziva državu i društvo da pruže veću podršku roditeljima kako ne bi odustali od djece s posebnim potrebama.

“U Kazahstanu, kada se rodi dijete s invaliditetom, niko ne govori majci: ‘Čekaj, ne odustaj, dozvoli nam da ti pomognemo’”, rekla je Šakibaeva.