BALKANSKA RASKRŠĆA

Zanimljiv su detalj kolege sa portala Slobodna Bosna primijetile na slikama sa sijela u Mostaru na kojem su šefovi Stranke demokratske akcije Bakir Iztbegović i Hrvatske demokratske zajednice BiH Dragan Čović objavili da su se dogovorili o sudbini tog grada. Iza njih dvojice, naime, viri Dario Krezić, čovjek koji je Čoviću bio savjetnik u Predsjedništvu BiH. Šira bh. javnost upoznala ga je prije tri godine kad je portal Žurnal objavio njegov telefonski razgovor sa mostarskim kriminalcem Oliverom Marjanovićem, navodi Saša Rukavina, u autorskom tekstu za “Pobjedu”.

Piše: Saša Rukavina

Policija je prisluškivala Marjanovića, a Krezića ulovila u nezgodnom trenutku. Oba su pričali iz auta, Knezović iz službenog, čiji je vlasnik Predsjedništvo BiH (ili, kako se to kod nas kaže Ureda hrvatskog člana Predsjedništva), Marjanović iz svog, u kojem je u tom trenutku bio i Mario Markota iz Posušja.

Ne svojom voljom – nešto prije toga Marjanović ga je oteo, a Knezović je Marjanoviću javio da ,,ništa ne radi bez njega“: ,,Nakon što su se sreli na dogovorenom mjestu, Marjanović ‘ništa nije radio bez Krezića’, pa su ga udruženim snagama teško pretukli i zaprijetili Markoti da drži jezik za zubima”, piše Slobodna Bosna.

BIĆE IZBORA, A MOŽDA I NEĆE

Markota je pretučen jer je prijavio uzimanje mita za zapošljavanje u državnoj policiji: ,,Policija je dokumentirala ovaj zločin, zbog kojeg je Oliver Marjanović osuđen na osam mjeseci zatvora. Dario Krezić nije odgovarao kao saučesnik u krivičnom djelu. Nije odgovarao ni 1999, kada je sudjelovao u teškoj krađi”, podsjeća Slobodna Bosna na Žurnalov tekst iz maja 2017. o događaju koji se zbio u novembru 2015.

Ima tu još detalja tipa da je Krezić u tom trenutku bio najozbiljniji kandidat za šefa mostarske ispostave obavještajne službe BiH ili da su signal Marjanoviću koji je Krezovića čekao u mraku bili ,,blinker” sa službenog auta, ali ti detalji nisu bitni. Bitno je da je to jedna od bh. afera koje nikad nisu dovedene do kraja jer ih se pravosuđe nije hvatalo, a nove su ih potiskivale. Naprosto, u pravu je šef Delegacije EU u BiH Johan Satler kad za magazin Dane kaže da kad se ujutro probudi ne zna koju će novu krizu zateći.

Mostarska afera, koju su Izetbegović i Čović rješavali tog 18. juna kad je Krezović izronio iza leđa svog svemoćnog političkog zaštitnika – nije nova. U ovom obliku traje od 2010. kad je Ustavni sud BiH ukinuo nekoliko odredbi Izbornog zakona BiH koje su definisale izbore u gradu Mostaru.

Od tada, zato što Parlamentarna skupština BiH nije provela presudu Ustavnog suda iako je to u BiH krivično djelo za koje se može u zatvor, Mostarci nisu birali gradsku vlast. Jedna od bh. uzrečica, usput, jeste i da su nepromjenjivi samo rodni list i Ljubo Bešlić. Inače, Bešlić je za gradonačelnika izabran na zadnjim lokalnim izborima u tom gradu – 2008 godine.

Hoće li Mostar konačno birati novog gradonačelnika u novembru kad bi u BiH trebali biti održani lokalni izbori, ne zna više niko. Čović i Izetbegović jesu nešto dogovorili, ali bi sad to trebao ozvaničiti parlament u kojem ga, opet, opozicija, može srušiti. Naročito ako im pomogne i vladajuća SNSD, čiji je šef Milorad Dodik jedva dočekao da vrisne kako je dogovor Čovića i Izetbegovića novo brisanje Srba sa etničke mape Mostara i da to ne može tako.

No, ako opozicija ojačana SNSD-om i ne sruši dogovor, opet je pitanje hoće li izbora biti. I ne samo u Mostaru, već i u cijeloj BiH. Upozorila je na to 21. juna i predsjednica Centralne izborne komisije BiH Vanja Bjelica Prutina.

TRI VLASNIKA BiH STVARNOSTI

Centralna izborna komisija je izbore raspisala, rokovi teku, ali… Para nema. Lokalne izbore popola finansiraju opštine i država. Opštine su svoj dio para već obezbijedile, ali država nije. Nema budžeta i niko ne zna kad bi ga moglo biti. Vijeće ministara BiH isti dan kad su se Izetbegović i Čović (kao) dogovorili oko Mostara, konačno je usvojilo i budžet i poslalo ga Predsjedništvu BiH.

Nije nevažno reći da je zakonska obaveza Vijeća ministara bila da to uradi još u novembru prošle godine. Osim što se za kršenje tog Zakona ne ide u zatvor, pobjednici na opštim izborima 2018. i novo Vijeće ministara imenovali su tek u decembru 2019. Nove ministre, među njima i ministra finansija Vjekoslava Bevandu (HDZ BiH), dočekao je budžet kojeg je pripremio stari ministar Vjekoslav Bevanda (HDZ BiH), pa ga je trebalo pretresti.

Taman su ga popravili, kad je stigla korona, pa se krenulo ispočetka. Imali su političari čak i neko ozbiljno objašnjenje za vraćanje na start, no nimalo prikriveno ipak je sve zaustavio Bevandin stranački šef jer je s koronom došao i kredit MMF-a od 330 miliona eura. Čović je skontao da kantonima koje kontroliše (kako se to u BiH kaže s hrvatskom većinom) pokloni pare koje će vraćati Federacija. Što, opet, SDA nije dozvoljavala, zbog čega je najviše bjesnio Dodik, treći vlasnik bh. stvarnosti. Kojem i te i sve druge pare trebaju k›o hljeb. Koliko? Valjda je to najbolje objasnio predsjednik Srbije Alesandar Vučić kad je rekao da se ,,divi njima u RS kako uopšte isplaćuju plate”.

RS je svoj dio dobila (i potrošila) još početkom juna, FBiH je tek sad blizu dogovora kako će svojih 50 posto razdijeliti entiteti i kantonima. Valjda će Čović i Izetbegović na nekom sjelu dogovoriti i to. Kao i sve ostalo što bi trebale rješavati institucije države, dakle za to čak i preplaćeni ministri i poslanici. I tu dođemo do krize koju će Satler tek shvatiti jedno jutro. Nije riječ o parama, dogovoriće se oni kad im zafali. Usvojiće oni i budžet. Možda će sad u Predsjdništvu BiH malo zatezati Željko Komšić.

Predsjedništvo, naime, prihvata dokument Vijeća ministara i šalje ga na potvrdu Parlamentu. Ministar odbrane Sifet Podžić, član Komšićeve Demokratke fronte, jedini je u Vijeću ministara bio protiv Bevandinog prijedloga jer nema para ni za obećano povećanja plata u vojsci, a kamo li za NATO put koji je Komšiću jedini izgovor za koaliranje sa nacionalistima, ali to će, ako ga uopšte bude, biti tek kratko odlaganje.

DVA I PO INTERESA

S krizom koju će Satler tek otkrivati, Bosanci i Hercegovci žive već nekih petnaestak godina otkad je završavanje državnih poslova iz institucija preselilo u kafane u kojima su se sastajali stranački šefovi. Naprosto, u ovom trenutku o svemu u BiH odlučuju Čović, Izetbegović i Dodik. Da ne bude zabune, ta vrsta uzurpacije vlasti nije bh. specifičnost.

Nisu njih trojica ništa drugačiji od, recimo, Aleksandra Vučića u Srbiji, niti je Dodik, recimo, išta kraće na političkoj sceni od Mila Đukanovića u Crnoj Gori. Problem je, međutim, kako ih mijenjati. A mora se, rezultati njihove vladavine su katastrofalni. Prema nedavno objavljenim podacima iz istraživanja Westminster fondacija za demokratiju u BiH o tome koliko košta iseljavanje mladih iz BiH i sa zapadnog Balkana, država godišnje gubi između 650 i 800 miliona eura samo na obrazovanju onih koji napuštaju zemlju i idu van za poslom.

Osim toga, zbog smanjenja potrošnje zato što oni odlaze, kao i zato što ti mladi ne dobivaju radna mjesta, pa ne zarađuju i povećavaju domaću potrošnju, država gubi još oko 750 miliona eura godišnje. Kada se zbir ova dva gubitka preračuna u konvertibilne marke, dođe se do oko tri milijarde godišnje u BiH, državi čiji je državni budžet zakonom ograničen na nešto manje od milijarde godišnje.

A ti mladi odlaze upravo zbog okruženja koje stvara politike ovog trojica u zadnjih 20 godina. U principu, najlakše bi sad bilo stvari svesti na tri različita interesa. Ili, dva i po: dok Dodik ne krije da hoće nezavisnu, od BiH otcijepljenu RS, dok Čović krije (ne previše) da se bori za famozni treći entitet, Izetbegović uspješno krije ne zna šta bi i kako, pa pokušava održati stanje u kojem će, kao, stranci završavati posao za njega.

Ali, njih trojica su posljedica. Oni su proizvod apatije tri stvarna postratna bh. društva, tri bh. javnosti koje vjeruju u ublehu i pristaju da leže zakopane u blatu njihovih vlastitih interesa zamaskiranih u nacionalne. Jer, nakon što su nas naučili da je jedino oružje protiv kriminalaca na vlasti ,,olovka na izborima”, nakon što su nam objasnili da motke nisu ,,demokratko oružje”, Bosancima i Hercegovcima koji više u to ne vjeruju i ne pristaju, ostaje samo da se hvataju granice. I dok njih trojica pričaju o putu u EU, dvojica od njih i o putu u NATO, mi svi ostali lagano klizimo prema onom parkingu propale firme kod Mostara gdje jedan kriminalac čeka da dođe ,,precjednikov” savjetnik da nas “teško pretuku”. Ili smo već na njemu, pretučeni, ali nema ko da nam kaže?

Autor je glavni i odgovorni urednik magazina DANI