NIKAD NEIZVJESNIJE

Ne postoji ni u jednom sportu mrtva trka za vječnu slavu otvorena i fascinantna kao u muškom tenisu. Imamo Mikaelu Šifrin koja sa 66 pobjeda i mladošću već žestoko drma Stenmarkov rekord od 86 star 30 godina, ili Hamilton koji sa 84 trijumfa već ove sezone može prestići legendu Šumahera koji ima 91.

Ali, ovdje imamo ne trku sadašnjeg šampiona protiv mita prošlosti već živu trku dugovječnih šampiona našeg vremena koji su oborili sve rekorde i sada do posljednjeg atoma karijere između sebe riješavaju najboljeg u epohi i ujedno svih vremena. Sve to rade poklanjajući nove i nove stranice epskih duela, i da sve bude biblijski trka nije u dvoje već čak u troje.

Normalno da je trka i dalje u punom jeku jer posljednjih 13 gren slemova otišli su svi u njihove ruke, i sada presjek od posljednjih 15 godina kaze da su osvojili 52 od mogućih 60 gren slemova, i to Nadal 19, Đoković 17 i Federer 16, a ostalo je otišlo Mareju 3, Vavrinki 3, Čiliću i Del Potru po 1! To je ogroman, nezapamćen period vladavine sa bezbroj međusobnih preplitanja, s tim što pod utiskom dramatičnog jučerašnjeg finala moramo reći da na posljednja dva slema nije bilo direktnih sudara u finalu, i da su Medvedev i Tim stravično pritisli Nadala odnosno Đokovića u pet setova pa je jasno da nova generacija pipa velike pehare, ali još niko ne zna kad će ih podići. Tim je juče od sredine prvog seta čak nadjačao i nadigrao Đokovića, ali uzalud i klasa i fizička snaga, u ovom momentu da bi osvojio protiv ovih treba da budeš 50% bolji od njih, treba čelična psiha. To je gren slem. Pogotovo za nekog ko je već preskočio planinu zvanu Nadal u najdužem i najtežem meču, iako u 4 seta. Uostalom, i Federer je 2001.godine detronizovao Samprasa na Vimbldonu 3:2 u osmini, ali je počeo da osvaja tek dvije godine kasnije. Sad ova fascinantna trka dobija zaista i novu dimenziju “next gen”, samo je pitanje koliko će još Nadal u 34.godini i Đoković u 33-oj moći da ruše njihove snove i mladost. Tim, Cicipas, Medvedev i Zverev su zreli za gren slem, ali za sad uspjevaju samo na ATP finalu.

Povratak vječnoj trci. Federer 20, Nadal 19, Đoković 17. Kao jedan dugačak film u kojem se pravi zaplet prije nego što se desi neminovno, da Nadal nakon 15 godina besomučne potjere konačno stigne i potom prestigne Federera, i cijeli svijet koji je beskrajno glorifikovao Švajcarca mu se pokloni. Već bi bilo dovoljno holivudski, ali kakav će biti kraj filma niko ne zna, jer Đoković može da produži scenario do neslućenih granica i raspleta. Federer igra u 39.godini, do kad će igrati preostala dvojica sada je teško prognozirati, iako su svi tvrdili da neće moći ni blizu toliko. Ali i ne treba im, da bi ga pretekli dosta je još godinu-dvije. Zato će Nadal dati sve da osvoji i nestvarni 13.Rolan Garos i tako dođe na vječni tron već u junu, a kako je dobro posljednjih par godina igrao na Vimbldonu i US openu došle bi odmah nove šanse za pomjeranje letvice. Đoković će napadati svaki slem kao uvijek, a Federer posljednje karte baciti na Vimbldonu- ono što je ovdje prikazao povrijeđen protiv Đokovića svakako jeste recept s kojim na svojoj travi i dalje može da sanja taj pehar koji mu je za milimetar izmakao prošlog ljeta.

Sada da točak istorije vratimo dvije godine unazad. Aus open 2018 i 20.gren slem Federera. Takvih hvalospjeva i blagoslova nije bilo u istoriji. Ni kad je Rafa već u 24.godini kompletirao životni slem, ni kad je Federer 2009 prešao Samprasa, ni kad je Đoković 2016 nanizao sva 4. Nikad tako. Moram da kažem da mi je iz par razloga to tada zvučalo ne samo istorijski pogrešno nego i strašno iritantno. Već godinu ranije je bilo slično kad je u velikom meču iščupao 3:2 protiv Nadala, ali tada je zaista bila istorija- osvojio je slem nakon čak 4 ipo godine kad su knjige istorije bile već zapečaćene, preporodio se u 36-oj, potom i osvojio Vimbldon bez izgubljenog seta. Sjajno. Ali nakon što je Nadal te iste godine osvojio Pariz i US open upravo ovdje sam pisao da ne treba žuriti da se Federer 150 hiljaditi put proglasi najvećim svih vremena jer je ta trka živa i otvorena, tada je bilo 19-16-12. Ipak, već u januaru se opet desilo, nakon njegove 20.titule izgledalo je da tenis više ne mora da se igra, ne samo ova generacija nego uopšte, da mu treba dati krunu i zatvoriti igricu.

Konkretno tada je to peklo oči zato što je u finalu imao jednu igricu s organizatorima- pošto mu je bilo prevruće izborio se da zatvore krov iako je bila noć, pa se igralo na 17 stepeni pod klimom, a Čiliću to nisu ni rekli pa se zagrijavao na 39 stepeni, u prvom setu bio smrznut i odsutan, a na kraju izgubio 3:2. Jedna ružna igrica, nakon što je u finalu Vimbldona igrao s otvorenim ranama, ovdje je svakako imao šansu. A još veću je imao Nadal koji je protiv Čilića vodio 2:1, kada je stradao mišić. Đoković je tada bio u krizi, eliminisan rano od Čunga i dvije godine bez većih uspjeha, uz muke sa laktom ali i Pepe Imasom, čudnim stvarima. I tako se opet, 150 hiljada prvi put požurilo sa zatvaranjem trke i istorije. U korist Rodžera.
Pažnja sada na ove brojke. U posljednjih 10 godina, a to znači okruglo 40 gren slemova lista osvajača izgleda ovako: Đoković 16, Nadal 13, Federer 4, Marej 3, Vavrinka 3, Čilić 1. U tih deset godina Đoković je pet puta bio br1, Nadal 4, i Marej jednom, Federer nijednom. Ako dodamo da je Marej prije operacije kuka bio dva puta za redom olimpijski šampion i igrač godine 2016, jasno je da u ovih deset godina Federer stoji u rangu njega i Vavrinke, a Nadal i Đoković su druga planeta. Radi se o ogromnom vremenskom intervalu i deceniji koja je proslavila ovaj sport sa najviše međusobnih duela mega asova, a onaj koji je propustio najviše slemova zbog povrede bio je Nadal, čak 6.

Po titulama Masters 1000 odavno su ga ostavili za sobom, Nadal sa 35 i Đoković sa 34 su daleko ispred svih na vječnoj listi i pomjeraće je još prilično. Nadal ima na svojoj strani i čak 5 pehara Dejvis kupa gdje je neporažen od 2004.godine i dva olimpijska zlata. Osim što su obojica jasno bolji od Federera u međusobnom skoru, pažnja i na gren slem duele- Nadal vodi 10:4 protiv njega i oduvijek je u prednosti, a sad i Đoković ima glatkih 11:6, iako je gubio 5:6 nakon poraza na Vimbldonu 2012. Dakle, protiv dvojice arhi rivala Federer ima 10/31 na gren slemovima, što najbolje ilustruje koliko su ga nadvladali i zaustavili. To su brojke koje ne lažu, prejasne.
I dok su njih dvojica morali praktično sve titule osvojiti preko njega i međusobnim bitkama, nekad i od 6 sati, evo prvih 10 gren slem titula Federera i protiv koga ih je osvojio: Filipuzis(Vimbldon), Safin(Aus open), Rodik(Vimbldon), Hjuit(US open), Rodik(Vimbldon), Agasi(u 36.godini,US open), Bagdatis(Aus open), Nadal(Vimbldon), Rodik(US open), Gonzales(Aus open). Kao što se vidi dobijao je redom igrače međugeneracije koje su Nadal i Đoković potom bukvalno uništili kad su stupili na scenu, a tek u osmoj tituli mu se pojavljuje kao rival Nadal, na Vimbldonu 2006, kad je već bio kralj šljake ali još zelen za travu, koju će kasnije pokoriti. I ne samo to, u jedinom osvajanju Rolan Garosa rival mu je bio Soderling, a ne Nadal zbog povrede zgloba, inače bi to ostao vječni san, izgubio je od njega svih 6 mečeva na Šatrijeu, pa onda još jednom Rodik na Vimbldonu. Tako je stvorio veliku zalihu prije nego što su Nadal i Đoković krenuli u svoju seriju i počeli da ga redovno dobijaju. Prije deset godina je bilo 16-6-1, a sada je 20-19-17, a shvata se napokon i zašto. Samo što je očigledno i dalje pet godina stariji od jednog a šest od drugog.

Nekoliko faktora je učinilo da oduvijek vjerujem da će ga Nadal izvjesno preteći. Prije svega što ga je uvijek pobjeđivao, počev od tvrde podloge u Majamiju 2004 kad je imao 17 godina i pokazao da ima oružje za njega, zaustavio ga kad je bio u najvećem naletu, 4 ipo godine br1 bez prekida. Potom, igra u finalu Vimbldonu 2007 raspršila je sve dileme, iako ga je osvojio tek naredne godine. Dalje, sva “prolazna vremena”, Federer je bio na vrhuncu sa 26 godina i 12 gren slemova, a Nadal je sa 26 godina ipak imao jedan više-13. A svi su uvijek upoređivali u realnom vremenu, bez obzira na pet godina razlike. I na kraju, rane godine na koje niko ne obraća pažnju. Nadal je za 19.rođendan osvojio prvi gren slem, Đoković sa 20 ipo godina, a Federer tek sa 22. Razlog je taj što su i dalje osvajali Sampras i Agasi do 2003, ali i to što je Hjuit bio uspješniji od njega u mladosti, a isto su godište. Hjuit je bio br1 u 2001 i 2002, osvojio US open, Vimbldon i dva završna Mastersa, dobijajući ga redovno u međusobnim duelima zaključno sa Dejvis kupom septembra 2003, a do tada je i Nalbandian imao 5:0 protiv njega, i takođe Tomi Has 5:2, do smrti oca i povlačenja 2002-04, a u očima mnogih budući br1 bio je Rodik, koji je to i postao krajem 2003, osvojivši US open. Federer je gravitirao oko 7-10.mjesta do 2003. Onda se naglo sve mijenja, Federer tu generaciju uništava, igrao je božanstveno, nikad viđeno prije, Rodika je dobio 16 puta za redom, Hjuita isto, u periodu 2004-2007 osvojio je čak 11 gren slemova, ali onda su se umješali momci koji su pomjerili nivoe i pokvarili mu sve.

Već krajem 2007 šuškalo se puno o povlačenju Federera, tada mu je najveća vodilja bila olimpijsko zlato, da u Pekingu osvoji ono što je propustio u Atini gdje je bio prvi nosilac i još nosio zastavu na otvaranju. Ali kako se ispriječio Blejk, onda je motiv bio 14 slemova Samprasa, a Nadal ga je dobro usporio na tom putu, toliko da je nakon finala Aus opena 2009 zaplakao na ceremoniji. Kad je u nastavku godine i to ostvario opet su te priče počele, ali porazi od dvojice rivala su ga učinili toliko gladnim da su od 2011 te priče prosto nestale i zaboravljene su. Sada smo u 2020, a kraj se još ne vidi, samo zato što želi učiniti sve da ih sprijeci, zato je prošli Vimbldon bio šokantan, neprebolan.

Ove brojke, ovi fakti su bili neophodni da se zaokruži slika, a na stranu što su fakti neoborivi, ni sam kontekst nije tipa anti-Federer, već je namjenjen onima koji zatvaraju oči godinama i manipulišu da tenis ima samo jednog kralja. Sada kada je taj kralj sve bliži trećem mjestu stvari se mijenjaju i hvata ih panika. Sa druge strane za tenis je izvanredno što je on i dalje tu i što trku čini veličanstvenom, povremenim bljeskovima u stanju da na nju utiče. 

I na kraju, ogroman iskorak Đokovića od 2011.godine, koji je od svega napravio triler. Već ono što je uradio do tada činilo ga je jednim od najvećih sportista ovih prostora, u stanju da pomrsi račune najboljima, ali bio je zakovan za br3 i jedan gren slem. Ono što je uslijedilo od Aus opena 2011 je skroz nova teniska enciklopedija protkana beskrajnim epskim duelima, neodustajanjem i trijumfima u pet setova, često i protiv meč lopti istog Federera na njegov servis(US open 2010, US open 2011, Vimbldon 2019), što je puno okrenulo tok istorije, a tek se sad dobro vidi. Da bi se ugrozila ova dva monstruma bili su potrebni organizam i psiha na maksimumu, a od 2011 su nestale predaje i porazi zbog sinusa(Rolan Garos 2005, Koria, Umag 2006, Vavrinka, Majami 2009, Marej) , žuljeva(Vimbldon 2007, Nadal), sunca(Aus open 2009, Rodik) ili brze hrane(Aus open 2010, Conga). I krenulo je sa 43 uzastopne pobjede, pa nadalje, sve do juče. Ove godine bi mogao lako srušiti i Federerov rekord od preko 300 sedmica na vrhu liste, ako Nadal ne napravi čudo u Majamiju, Monte Karlu i Madridu na proljeće. Ali, iznad svega ta mrtva trka za slemovima koja je od 2008.godine gurnuta u prvi plan i koja sad pred očima cijelog svijeta doživljava filmski rasplet. Nakon toliko godina borbe. Šteta za sve koji su je toliko puta proglasili gotovom, a to je najveća privilegija našeg vremena. I dugo dugo se neće ponoviti. Čekamo narednu epizodu..