BORO KONTIĆ

Dva događaja koja su se desila na udaljenosti od par stotina sarajevskih metara – Misa za Blajburg u Katedrali Srca Isusova za dvadesetak osoba i protest nekoliko hiljada Sarajlija koji su učinili mimohod od mjesta na kom je u samo jednoj noći obješeno 55 građana do spomenika ulasku partizana u Sarajevo – podijelili su bh. javnost na način koji ćemo vjerovatno tek naknadno potpuno shvatiti. I posljedice snositi.

Piše: Boro Kontić

Već kao sarajevski gimnazijalac Ivo Andrić se iskušao u prevodilačkom poslu za koji će reći da se graniči sa nemogućim. Ipak, uporno je prevodio potvrđujući da skepsa ne prelazi obavezno u defetizam. U jednom tekstu prevođenje je imenovao školom skromnosti, i vjerovatno je u tome ključ istrajavanja u ovom poslu.

Andrić je, koliko znamo, skromnost cijenio kao temeljnu vrlinu. Sve je prevode objavio. Ali, autor kojem je posvetio najviše prevodilačkog vremena ostao je u fasciklama, što navodi na dilemu da li ga je uopšte kanio objaviti ili ga je prevodio za vlastitu korist.

GVIČARDINIJEVI SAVJETI
Franćesko Gvičardini (1483 – 1540). Advokat, ambasador, guverner, papski komesar i pisac. Andrić je preveo njegovu knjigu „Političke i društvene napomene“. To je svojevrsna društvena analiza, zbir razmišljanja o spletkama, pritvornosti, prostom puku, zavjerama, mudrosti , mržnji i osveti.

Omiljena mu je poslovica: „Sudbina vodi onoga ko joj se podvrgne a vuče onoga koji se otima“. U smjelom maniru renesansnog mislioca izriče drastične sudove kakve bi u ovdašnjoj novonastaloj klimi nedodirljivosti religije i sveštenstva neko proglasio diranjem u svetinje.

Navedimo ovaj, kakav je prošao kroz Andrićevu prevodilačku radionicu, i ostao da leži u fascikli: „Nemojte se nikad upuštati u borbu protiv religije ni protiv stvari koje izgledaju kao da su u vezi sa Bogom, jer su isuviše ukorenjene u duhovima glupaka.“

Šta je Andrić prihvatio od Gvičardinijevih savjeta, upitno je. Ono što znamo jeste da je njegova proza pozornica na kojoj su postavljeni i likovi „u vezi“ ili ,,kao da su u vezi sa Bogom“. Budući je pozornica Andrićeve proze Bosna, to su: popovi, mule, hodže …i u Andrićevoj interpretaciji naročito fratri.

Potonjima je posvećen zaseban ciklus koji mnogi vrednuju kao vrh majstorstva. Možda nije slučajno da je glavni lik „Proklete avlije“, jedinog romana bez pukotine kako zbori jedan od junaka Mirka Kovača, upravo fratar. Fra Petar. Niti u jednom korpusu Andrićevih duhovnjaka ne manjka likova koje krase mudrost i dostojanstvo. Od višegradskog popa Nikole, preko Mula Ibrahima, do rečenog fra Petra.

Ali, ne čini se da su ovi likovi autoru dragi zato što su sveštenici, nego zato što su dobri sveštenici, tačnije dobri ljudi. Jer, moglo bi se kod Andrića naći i oprečnih, kao što kod Mirka Kovača u pripovijesti „Dan i noć“ imate fratra koji danju evanđeoski djeluje, a noću kamom presuđuje.

LJUDI U TEŠKIM VREMENIMA
Bosna i Hercegovina i danas ima svoje fratre, pa i fra Petra. Jedan je prezimenom Jelec, profesor na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji. Između ostalog, autor je znanstvenog rada o nadbiskupu Ivanu Evanđelisti Šariću. Ovaj je stolovao u Sarajevu, drugoj po veličini nadbiskupiji u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. (Najveća je bila zagrebačka, nadbiskupa Alojzija Stepinca).

Da je po zvaničnom stavu Katoličke crkve, pa i online dostupnoj leksikografskoj jedinici, kao uglednog nadbiskupa bi ga valjalo pamtiti. Međutim, kad se život zvaničnika poklapa sa turbulentnim historijskim intervalom, neminovno je pitanje: kako je prošao taj test? Na čijoj je strani bio u vremenu kad su polarizacije strašne i sa krvavim posljedicama.

Ivana Šarića zatičete kao autora huškačkih antisemitskih članaka. Njegova ponesenost ustaškim režimom, opčinjenost poglavnikom Pavelićem, spremnost da digne ruku na nacistički pozdrav i tome slično – dokumentovani su. Poglavniku Paveliću je znao sročiti odu, dočim je odšutio pred sudbinom „tisuća njegovih sugrađana koji se odvode i ubijaju samo zato što su druge vjere i nacije“.

Dio rečenice koji stoji pod znacima navoda preuzet je iz rada fra Petra Jeleca. Tu stoji i nedvosmislena primjedba da se na svojevremeno održanom simpoziju, koji je Katolička crkva posvetila Šariću, govorilo o svemu osim o ulozi za vrijeme NDH. Prešućivanje je uvijek intenciozna radnja.

Fra Petar Jelec nudi dovoljno elemenata za zaključak.

BLAJBURG I SARAJEVO
Interes za ovu temu nametnuo se nedavno povodom nenadane najave sarajevske mise za Blajburg, njenog dramatičnog osporavanja te konačno i održavanja. Dva događaja koji su se desila na udaljenosti od par stotina sarajevskih metara – Misa za Blajburg u katedrali Srca Isusova za dvadesetak osoba i protest nekoliko hiljada Sarajlija koji su učinili mimohod od mjesta na kom je u samo jednoj noći obješeno 55 građana do spomenika ulasku partizana u Sarajevo – podijelili su bh. javnost na način koji ćemo vjerovatno tek naknadno potpuno shvatiti. I posljedice snositi.

Do tada, sarajevska je javnost dijelom shvatila da snosi posljedice jer je već propustila reagovati kada su posmrtni ostatci Ivana Šarića diskretno a u režiji katoličke crkve preneseni u Sarajevo iz Madrida gdje je biskup našao azil kod generala Franka.

Tvrda većina Katoličke crkve na svaku osudu fašisticke NDH gotovo refleksno reagira osuđivanjem Titove Jugoslavije. U gesti neutemeljenog izjednačavanja.

Na pitanje zašto crkva nije osudila ustaški režim svojevremeno je zagrebački nadbiskup Franjo Šeper historičaru Jozi Tomasevichu odgovorio „Katolička crkva bi, kad bi se ponovo suočila sa istim problemima kao u Drugom svjetskom ratu, ponovo jednako postupila“.

Uglavnom loši odnosi socijalističke Jugoslavije i Katoličke crkve nastali su, naravno, i zbog gubljenja privilegija od prije 1941. Odvajanje Crkve od države značilo je lišavanje prihoda od držanja matica rođenih i umrlih, obaveznog krštenja i vjenčanje te ukidanje vjeronauka u školama. Zatim ukidanje državnih izdvajanja za vjerske zajednice te zabrana bilo kakvog političkog djelovanja.

CRNOGORSKI SCENARIO
Pišem o događajima i temama bosanskohercegovačkim a crnogorskom čitaocu namijenjenim. Jer je iz crnogorskog političkog prostora ovih dana odaslata sintagma „Sarajevski scenario“ kao svojevrsno strašilo u dramatičnom upozorenju šta bi se u Crnoj Gori moglo desiti kada bi se popustilo pred agresivnim zahtjevima Srpske pravoslave crkve. Cilja se, naravno, na glasovitu „ugroženost“ Srba, kojom se po Bosni i Hercegovini 1990-tih mahnitalo dok su se u isto vrijeme ti isti „ugroženi“ spremali da etnički ociste gradove.

Novina u crnogorskoj primjeni sarajevskog scenarija je u skoro somnambunalnoj upornosti crkve da se njen pogled na prošlost predstavi kao ravnopravan državnom, ili, posudicu Orvelovu frazu – i zeru ravnopravniji. A ona očito nije ekskluzivitet samo Pravoslavne crkve. Te bi se u Sarajevu nakon mise za Blajbug moglo reći da je na snazi, za sada meka, primjena crnogorskog scenarija. Isturanje crkve u politikantskim scenarijima.

Uzgred, sarajevska je misa organizovana pod pokroviteljstvom Sabora Hrvatske. Ivo Andrić je, prevodeci Gvičardinija, težio otkrivanju historijskih analogija. U tom traženju zaključuje da „između sile i pokornosti vode mnogi putevi; i upravo su to putevi dostojanstva i uspeha“. Oni kojima spočitava odsustvo pokornosti, a pripisuje posezanje za silom, je sveštenstvo.

Franćesko Gvičardini je bio osoba političke misije. No, da je bio i orlova vijeka, ne bi, citiram u Andrićevom prevodu, dočekao ostvarenje svoje ključne želje. A to je: „ sređen politički život u našoj državi, zemlju oslobođenu od varvara i svijet oslobođen od tiranije ovog opakog sveštenstva“.