SEKULOVIĆ

Naslov ovog eseja upućuje da se o književnim djelima Njegoša i Andrića govori sa aspekta filozofije. I to ne odvojeno, već u pokušaju da se nađu ključne sličnosti i osnove njihovog (zajedničkog) filozofskog pogleda na svijet. Svaki mislilac ima svoju jedinstvenu integralnu filozofiju i sva njegova djela (bilo filozofska ili književna) su njeni autentični produkti. Filozofija i književnost (poezija, proza, eseji, drame, putopisi…), nijesu dva zasebna svijeta, jedan suvoparnog, hladnog, racionalnog, a drugi koloritnog, toplog, osjećajnog diskursa. Poezija i metafizika čine srž i filozofije i književnosti. Filozofija ili pak književnost, bit i istina pogleda na svijet jednog autora ne može se tražiti samo u jednom djelu-ostvarenju, već u čitavom njegovom opusu.

Filozofski i književni bitak i Njegoša i Andrića je sloboda, kako individualnog-pojedinca i duha, ideje, uma, tako i kolektivnog značenja – zajednice, naroda, zemlje… Kod Njegoša je sloboda naroda, kolektiva, srž ’’Gorskog vijenca’’, a u ’’Luči mikrokozma’’ je u pitanju sloboda duha, ideje, uma, božestvene iskre, besamrtne svijetle čestice. Kod Andrića, pak, ova prva sloboda je u suštini njegovih velikih romana ’’Na Drini ćuprija’’ i ’’Travnička hronika’’, a ova druga sloboda je u nekim njegovim manjim pripovjedačkim formama. Njegošu je Crna Gora, a Andriću Bosna u prvom planu. U želji i potrebi da transcendira ograničenja, bijednu ljudsku sudbu, zemaljski sajam nesmisleni, koji gospodare ’’Gorskim vijencem’’, Njegoš ispisuje suprotno ovom antiutopijskom svijetu, pravi, srećni, radosni, savršeni svijet utopije u ’’Luči mikrokozma’’. Naravno, obrisi ove savršenosti se nalaze i u ’’Gorskom vijencu’’, kao što se i Andrićeva utopija tu i tamo nađe u proplamsjajima njegova dva velika romana. Uostalom ova borba dobra i zla, mraka i svjetlosti, pravde i nepravde, savršenstva, ideala, uzora, nebeskih horizonata i nesavršenstva i svakojakih ograničenja na zemaljskom materijalnom tlu, prisutna je i u Njegoševim i u Andrićevim glavnim djelima, ali i u drugim izuzetno značajnim i specifičnim njihovim djelima, među kojima kod Njegoša spada i ’’Luča mikrokozma’’ kao i jedan broj pjesama, a kod Andrića veliki broj pripovjedaka, priča, eseja. Oba ova glavna toka literature i kod jednog i kod drugog čine neraskidivo jedinstvo njihovog ukupnog djela kao kontrapunkti istog.

Onoliko koliko je Njegoš u metafizičkoj ’’Luči’’ pokušao sa prikazivanjem slobode, stvaralaštva, nade, svijetlih i ogromnih prostora začinjanja, rasta i djelovanja planete Zemlje, kosmosa i ljudskog svijeta po svom bitku upućenog višim sferama duha i kreacije, da se ’’spasi’’ od ograničenja i egzistencijalne muke i muka Crne Gore u ’’Gorskom Vijencu’’ kao oličenja i paradigme narodno-nacionalne ugroženosti i praktično dolaska do praga istorijskog, vjerskog i nacionalnog raspeća (ali i u isto vrijeme i da ga objasni, ’’opravda’’ sa stanovišta višeg reda i zakona ljudske sudbine, ulije mu snagu da istraje, nadu i vjeru u konačnu pobjedu dobra i svjetlosti nad zlom i tamom), tako je i Andrić od muke i muka Bosne kao simbola jednog nesrećnog i tragičnog dijela zemaljskog šara – Levanta (kome pripada i Crna Gora, ali samo u onoj mjeri u kojoj nije uspijevala ili je samo djelimično uspijevala u određenim vremenima u svojim stalnim težnjama i nakanama ka održanju nezavisne i samostalne državne, političke, nacionalne i vjerske pozicije i stalnim viševjekovnim naporima i borbama za krst časni i slobodu zlatnu), na kome je čovjek, kako piše Andrić, na dvostrukom gubitku (i kao čovjek, tj. kao i svako drugo ljudsko biće na Zemlji, ali i kao pojedinac koji na Levantu osjeća da ne pripada niđe, ni na Istoku ni na Zapadu, što udvostručuje njegovu tragiku i nemoć) – pokušao da pobjegne u sfere vrlo slične onim Njegoševim: u utopijske prostore okupane svjetlošću, razumom, smislom, redom i harmonijom, koji se pojavljuju kao rezultanta na kraju teške, tragične, ali i veličanstvene borbe između Duha i Materije, Neba i Zemlje, Boga i Đavola, Hrista i Satane.

Andrić je napisao da je čak i ’’Luča Mikrokozma’’ nastavak Njegoševe tragične kosovske misli. U ovom smislu se može reći da su čak i Andrićeve priče, pripovjetke i eseji koji nemaju direktno za tematiku onu iz njegovih velikih istorijskih romana ’’Na Drini ćuprija’’ i ’’Travnička hronika’’, u biti nastavak njegove tragične bosanske (kod Njegoša tragične crnogorske u onoj mjeri u kojoj su morali bilo koji i bilo koliki dio svoje etničke, nacionalne, istorijske i državne teritorije prepustiti Turcima), a u posrednom, prenesenom i simboličkom značenju tragične kosovske misli, kao paradigme (doduše ne do kraja i ne-istinski istorijske, već mitske, izmaštane) pada u tursko ropstvo dotad slobodnih južnoslovensko-balkanskih zemalja, iako će Crna Gora potpasti pod tursku moć i silu tek više od stotinu godina poslije Kosovske bitke i to praktično odmah nakon toga počinjući borbe i ustanke koji nijesu nikada prestajali za oslobođenjem. I jednom i drugom, i Njegošu i Andriću, bitan je izlazak iz balkanske uskosti, podložnosti, ograničenosti, zavisnosti i sapetosti u svijetlosni i radosni predio slobode, nezavisnosti, pravde, duhovnosti, istine, sreće, ideala utopijskog apsolutnog dobra i savršenstva. Da bi to ostvarili, morali su posegnuti za djelima čiji sadržaj utopijski prevazilazi distopijski ’’zemaljski sajam nesmislenosti’’ i upućuje se i dostiže nebeske metafizičke sfere.

Ni Andrić ni Njegoš nijesu filozofi sistema već pjesnici-filozofi. I jednom i drugom je metafizika i metafizička ideja srž mišljenja, samo drugačije iskazana i notirana nego kod klasičnih filozofa sistematičara. Iz istorije filozofije znamo da su razum i um dosta slični i da imaju dosta toga zajedničkog, ali da se nikada ne smiju u potpunosti identifikovati. Kant je pokazao da misao pripada razumu, a ideja umu. ”Između misli i ideje ima dosta zajedničkog ali se ta dva pojma ne smiju nikada identifikovati. Kod pjesnika je glavno ideja, kod filozofa misao, kod pjesnika filozofa obje naizmjenično”, piše Milan Rakočević, prvi akademski doktorand iz filozofije na Njegoševom djelu.

Ono što filozof sistema povezuje logičko-diskurzivnim putem u cjelovitom prikazu i shematu prvog uzroka, najvišeg načela, vrhovnog bića, i svih njegovih emanacija, pjesnik-filozof radi na drugačiji način dovođenjem u direktnu vezu svog pjesničkog bića i samoga Tvorca. Njegoš je ”duhom genija”, kako ga karakteriše sam Andrić, ovo saopštio na sljedeći način: ”Svemogućstvo svetom tajnom šapti/samo duši vatrena poete.” Ili, kako Rakočević kaže podvlačeći u suštini razliku između filozofa-sistematičara i filozofa-pjesnika: ”Ne samo misao i ne misao suhoparnih mudraca već pjesnička misao spojena s plamtećim entuzijazmom osjećanja može povesti čovjeka do saznanja prave, svete tajne svemogućnosti.” I Andrić je dakako bio vatreni, svjetlosni, plameni, zažižeći pjesnik. I njemu je kao i Njegošu vođa bila metafizička ideja.

Čitavo Andrićevo djelo se može plastično predstaviti kao svjetlost i sjenka, kao sveopšta ’’povezanost’’ i ’’skladnost’’, sreća, radost i savršenstvo, na jednoj, i ’’neskladnost’’, ’’haos’’, ’’izlomljenost’’ i ’’nered’’, na drugoj strani, pri čemu bi sjenka, tama, oličavala njegov prvi svijet, uslovno rečeno, svijet Bosne, svijet, dakle, nereda i haosa, a svjetlost njegov drugi svijet, svijet poetske metafizike u užem smislu (jer i Bosna kao metafora i sublimacija svih tema tzv. velikih romana-hronika pripada svijetu poetske metafizike u širem smislu), svijet utopije, svijet savršenosti i pune ljepote i radosti čovjekove. Naravno, i u svakom od ova dva svijeta imamo posebne svjetlosti i sjenke. Ali, generalno uzevši, podjela na svjetlost i sjenke, paradigma je podjele i cjelokupnog Andrićevog djela, opet uslovno rečeno, na svijet antiutopije, svijet Bosne, i svijet utopije, svijet sveopšte nebeske i zemaljske, kosmičke harmonije i vječne ravnoteže.

Svoj san o harmoniji kosmosa, svih zemaljskih i nebeskih stvari Andrić je prosanjao na, u isti mah, i strastven i smiren način, i škrt i bogat, odnosno kako to kaže Borislav Mihajlović svojom „diskretnom metafizikom“. Sljedeće Andrićeve misli o Njegošu zapravo govore u isto vrijeme sa podjednakim važenjem i o njemu samome. „On je duhom genija, kakav je nesumnjivo bio, obuhvaćao ne samo ‘zemaljski sajam nesmisleni’, nego sve vidimo i nevidimo, proničući u tajnu postanka i smisao sveta i sudbine svih stvorenja. On je za najsitnije stvorenje kao i za najudaljeniju planetu bio vezan čvrstom vezom ‘Svete simpatije’, koja u stvari i drži vasionu i ravnotežu u njoj. On je istoriju vasione voleo da zamišlja kao trajnu borbu svjetlosti i mraka u kojoj Bog, tj. svjetlost, neprestano pobjeđuje i napreduje, dok jednom ne dođe čas kad će mraka potpuno nestati, kad će sve, sve bez izuzetka, biti svetlosno i srećno jednom zauvek. Karakteristika je svih velikih duhova da bar jednim delom svoga duha i bar u jednom delu svog života neminovno prosanjaju san o vasioni kao harmoniji, sudbini sveta kao velikoj drami na čijoj nas krajnjoj tačci pozdravlja potpuno blaženstvo“.

Andrić takođe traga za istinom jednog trenutka, trenutkom blaženstva, vaskolike harmonije i sreće. I Andrić, kao i Njegoš, „kao čovek koji se guši“, vapi: „Pustite me da viđu nebesa“. Obojica su umorni od zemlje i željni neba. I kao što kod Njegoša čak i „Luča mikrokozma“ na izvjestan način nastavlja borbu i dramu slobode iz ’’Gorskog Vijenca’’, tako i Andrićeva poetska ili „diskretna“ metafizika na neki čudan način produžava njegovu misao o Bosni.