GLASA 30 MILIONA

Preko 30 miliona Poljaka na biralištima ili na daljinu poštom bira danas novog predsjednika Poljske, među 11 kandidata nakon odlaganja od mjesec i po dana.

Prema predizbornim anketama izbori su presudni izbor između dva lica Poljske – konzervativne, zbog reformi pravosudja i medija u sukobu sa Evropskom unijom, sa osloncem na SAD oličene u sadašnjem predsjedniku Andžeju Dudi (48) i liberalne, proevropske čije lice je Rafal Tšaskovski (48), gradonačelnik Varšave iz najjače opozicione stranke – Građanske platforme.

Žestoka kampanja se zbog pandemije Kovid-19 otegla na gotovo pola godine, jer je vladajuća stranka pokušala sve da se izbori održe 10. maja u jeku epidemije i restrikcija, kada je njen kandidat Andžej Duda imao sve šanse da pobijedi u prvom krugu, dok su pandemija i ekonomske posljedice restrikcija smanjile podršku kandidatu vladajuće stranke sa 60 na sadašnjih oko 40 odsto.

Forsiranje izbora što prije, uprkos apelima uticajne Poljske katoličke crkve da bi tjeranje Poljaka na birališta u jeku epidemije značilo da se političari igraju njihovim životima i zdravljem, i lider vladajućih konzervativaca Jaroslav Kačinjski i premijer Mateuš Moravjecki i sam kandidat, predsjednik Duda pravdaju potrebom da u vrijeme krize cijeli državni vrh bude isključivo iz jedne političke stranke, jer bi predsjednik iz redova opozicije značio za Poljsku haos.

“Šta bi bilo? Paraliza. Paraliza koja bi za građane značila da nema pomoći ili da je pomoć ograničena. Predsjednik koji sarađuje sa vladom to je nužni uslov da se dijela efikasno. Štit protiv krize je od početka zamišljen elastično, uzimali smo u obzir dalju razradu i prilagođavanje novim okolnostima i potrebama”, kazao je tokom kampanje premijer Moravjecki u intervjuu za provladin nedjeljnik Gazeta polska.

Zahvaljujući protestima opozicije i pobuni lidera manje stranke u vladajućoj kolaiciji Ujedinjena desnica, izbori 10. maja ipak nijesu održani, odnosno jesu, ali kao fantomski jer birališta nijesu otvorena i nije se glasalo, a opozicija je iskoristila šansu da poslije toga promeni kandidata na popularnog liberalnog gradonačelnika Varšave, Rafala Tšaskovskog.

Sve predizborne ankete očekuju da će izbore riješiti nakon još žešće kampanje tek drugi krug 12. jula u koji po svim anketama ulaze Duda i Tšaskovski, a da je sasvim neizvjesno koji od njih dvojice će osvojiti mandat.

Prve procjene ishoda ovog prvog kruga predsjedničkih izbora na osnovu anketa na biralištima biće poznate večeras, a konačne rezultate Državna izborna komisija saopštiće u ponedeljak uveče.

IRINEJ PORUČIO

Srpska pravoslavna crkva (SPC) apsolutno ostaje na stanovištu da je Kosovo neotuđivi dio bez kojeg Srbija nije Srbija, poručio je za Nova.rs patrijarh Irinej.

“Tamo je početak svega. Mi se moramo boriti za tu teritoriju i moramo pronaći put da ono ostane u okviru naše zemlje. Sila otima zemlje i gradove, ali ono što se njome otme jednog dana se može i povratiti. Upravo je Kosovo najbolji dokaz za to, jer je mnogo vremena bilo pod Turcima, pa je ipak oslobođeno”, naveo je Irinej.

On je naglasio da Kosovo i Metohija čine temelja, bez kojih “Srbija nije Srbija”.

“Tamo je počela naša kultura. Na tom prostoru se nalaze naše najveće svetinje i prolivena ogromna krv od Vidovdana do danas”, rekao je on, opisujući Kosovo kao “svetu zemlji za koju se vezuje sva istorija srpskog naroda”.

BALKANSKA RASKRŠĆA

Dejtonski sporazum jeste prekinuo rat u kome je stradalo skoro sto hiljada ljudi (64.000 Bošnjaka, 24.900 Srba, 7.700 Hrvata i oko 500 ,,ostalih“) ali nije od Bosne i Hercegovine napravio funkcionalnu državu: štaviše, ostvario je i zacementirao ratne ciljeve sve tri strane, a ovu malu zemlju uveo u kontinuiranu agoniju, navodi Slaviša Lekić u autorskom tekstu za Pobjedu.

Piše: Slaviša Lekić

Zato je Bosna zemlja koja još uvek nije izašla iz poslijeratnog vremena, zemlja posvađana sa samom sobom, zemlja koju je Makron proglasio za tempiranu bombu.

Zato je Bosna zemlja u kojoj su šanse da se slomi dominacija nacionalističkih partija Srba, Bošnjaka i Hrvata – nikakve!

Zato je Bosna zemlja sa četiri predsjednika, zemlja sa četrnaest vlada, zemlja sa 173 ministra.

Samo u takvoj zemlji predsjednik može biti neko ko Bosnu i Hercegovinu doživljava kao prisilno i privremeno boravište za Srbe; neko koga najveći dio građana koje predstavlja u svijetu, otvoreno nazivaju ,,državnim neprijateljem br. 1“; neko ko za fudbalsku reprezentaciju BiH navija isključivo kad igraju protiv Turske; neko ko poriče da je u identitetskom smislu Bosanac ili bosanski Srbin, već je, kaže, samo Srbin i neko ko ne krije da se u Sarajevu osjeća ,,kao krme u Teheranu“.

LAKTAŠ IZ LAKTAŠA

Milorad Dodik je rođen 12. marta 1959. godine u Laktašima.

Otac Bogoljub i majka Mira bili su zemljoradnici: na imanju od 70 dunuma (dunum = 1.000 kvadratnih metara) proizvodili su, uglavnom, krompir i živjeli skromno.

U Laktašima je završio osnovnu školu, a u Banjluci je 1978. godine završio srednju Poljoprivrednu. Školovao se za mesara.

Iako je dugo igrao košarku (u klubu „Potkozarje“) na pobjedničko postolje prvi put se popeo kad je pobijedio na lokalnom takmičenju u oranju traktorom.

Fakultet političkih nauka u Beogradu završio je 1983. godine.

Njegov meteorski uspon ka političkom vrhu započeo je tri godine kasnije, izborom za presjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Laktaši: tad je od gradića sa tridesetak hiljada stanovnika, zahvaljujući poreskim olakšicama i potenciranju malih i srednjih preduzetnika, napravio republički preduzetnički centar.

Na prvim višestranačkim izborima, održanim 1990. godine, kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića izabran je u Parlament BiH. Kad su izbili sukobi, sa ostalim srpskim parlamentarcima napustio je bosanskohercegovačku skupštinu i do kraja rata djelovao kao nezavisni poslanik u Narodnoj skupštini RS.

Iako je bio pripadnik Vojske RS, koliko god se time hvalisao, Dodik nikad nije video front: njega su generali Momir Talić i Boško Kelečević rasporedili u jedinicu Vojne policije, stacioniranu na Aerodromu „Mahovljani“ kod Banjaluke, ali Dodika čak ni tamo niko nikad nije vidio.

Kad je 1994. godine, na prostor koji je kontrolisala Republika Srpska, upala diverzantska jedinica iz Hrvatske i ubila 14 Srba, Dodik je, po sopstvenom svjedočenju, ,,neke pripadnike muslimanske i hvatske zajednice koji su se prepali eventualne odmazde“, smjestio u Laktaše, u svoju kuću.

Bez obzira na nesporni politički talenat, Dodikov politički uspeh temelji se na ekonomskom prosperitetu firme „Igokea“ koju je osnovao juna 1991. godine: registrovana za proizvodnju tapaciranog namještaja (izlagao je čak na Beogradskom sajmu namještaja) i dekorativnih artikala, inžinjering poslove na izgradnji i opremanju poslovnih zgrada, izvoz i uvoz neprehrambene robe, te usluge prometa i reklama, ,,Igokea“ je glavni prihod bilježila od trgovine naftnim derivatima, cigaretama i alkoholom. Dodik je bio povlašteni distributer te robe iz Srbije u Republiku Srpsku, Republiku Srpsku Krajinu i teritoriju koja je bila pod kontrolom Fikreta Abdića.

MOĆNI ZAŠTITNICI

Ključni zaštitinik u tom poslu bio mu Borislav Mikelić, šef takozvane Republike Srpske Krajine, mentor Željka Ražnatovića Arkana i čovek od povjerenja Slobodana Miloševića kojim je Dodik, kažu, bio fasciniran. Prvi susret Miloševića i Dodika odigrao se 1994. baš pod pokroviteljstvom Mikelića.

No, kad je postalo evidentno da je međunarodna zajednica digla ruke od Miloševića, nije mu ni Dodik ostao dužan: ,,Milošević je tragična srpska figura u posljednjih 12 godina, koji je, htio ili ne, produkovao sistem beznađa u samoj Srbiji i dugo vremena držao RS u potpunoj zavisnosti od njegove politike i uticaja“, rekao je 1999. Dodik.

Stranku nezavisnih socijaldemokrata, osnovao je 1996. godine (ime je promijenjeno u Savez nezavisnih socijaldemokrata nakon što se 2002. godine ujedinila sa Demokratskom socijalističkom partijom, nastalom cijepanjem Socijalističke partije RS).

Kad je Biljana Plavšić (kao vršilac dužnosti, sve do izbora na tu funkciju, septembra 1996.) naslijedila Radovana Karadžića na mjestu predsjednika Republike Srpske, nakon što se ovaj početkom 1996. pod međunarodnim pritiskom morao odreći funkcije i povući iz politike, odigrala je igru po meraku međunarodne zajednice.

Uz pomoć odmetnuth djelova policije koje je predvodio Dragan Lukač, komandant Specijalne jedinice policije, današnji ministar unutrašnjih poslova, zahvaljujući logističkoj pomoći stranih službi ali i transporterima SFOR-a ali i uz politički blagoslov Biljane Plavšić, koja je Dodiku, čija stranka je tada imala samo dva poslanika, povjerila mandat za sastav Vlade, Mile iz Laktaša je prvi put okusio vlast. Na sednici Skupštine u Bijeljini, 18. januara 1998. kojoj je prisustvovao i američki ambasador, poslanici SDS i SRS RS su napustili parlament, a u sali je ostao 41 poslanik, među njima značajan broj Bošnjaka i Hrvata – SFOR je helikopterom prevezao još jednog poslanika (Franjo Majdandžić) čime je omogućen kvorum za izbor novog premijera.

PODRŠKA ZAPADA

,,Za međunarodnu zajednicu je prihvatljiva samo ona vlada na čijem čelu je Milorad Dodik“, rekao je tada visoki predstavnik Karlos Vestendorp.

Nikola Poplašen, novoizabrani predsjednik RS, po preuzimanju dužnosti na jesen iste godine odbio je da da novi mandat za sastav Vlade Miloradu Dodiku, ali nije uspio naći ni većinu koja bi izabrala neku drugu vladu, pa je Dodik ostao premijer u tehničkom mandatu.

Čim je Vojislav Šešelj ocenio da je RS ,,pod američkom okupacijom i da to ne bi bilo moguce da nije srpske nesloge, odnosno sluga“, aludirajući na Dodika i Biljanu Plavšić, Dodik je uzvratio: ,,Bolje nam je pod američkom okupacijom nego da nam Šešelj kroji politiku“.

A kad je Nikola Poplašen, novoizabrani predsjednik RS, pozvao Šešelja na inauguracioni prijem, Dodik je taj poziv okarakterisao na sljedeći način: ,,To što gospodin Poplašen ignoriše preporuku Kancelarije visokog predstavnika za Bosnu, stvar je njegove procjene i rekao bih sada političke budućnosti“.

Karlos Vestendorp je početkom marta 1999. smenio Nikolu Poplašena (njegovo urgentno izbacivanje iz Banskih dvora lično je naredio Milorad Dodik) RS je ostala i bez predsjednika, a Dodik je nastavio obavljati dužnost premijera, čak i kad je nakon raskola sa Socijalističkom partijom ostao bez skupštinske većine.

Dodik je krajem devedesetih bio istinski ljubimac Zapada. Čak je i stroga i prema Srbima poslovično netrpeljiva Medlin Olbrajt njegov politički uspon opisivala kao ,,dah svježeg vjetra“. U martu 2000. u Banjaluci će ga nazvati – „šampionom međunarodne zajednice“, što mu nije bilo od velike pomoći: te godine gubi u trci za predsednika RS od kandidata SDS Mirka Šarovića i odlazi u opoziciju.

,,Prvo ću se odmarati uz intenzivno učenje engleskog jezika, a potom ću izvršiti reformu SNSD-a i stranku pripremati za naredne predsjedničke i parlamentarne izbore“.

STABILOKRAT

Nije naučio engleski ali jeste reformisao svoju partiju i prije Vučića patentirao stabilokratiju na ovim prostorima. Šest godina kasnije, tadašnji predsednik RS i SDS Dragan Čavić daće mandat Dodiku da sastavi novu Vladu. Čavić će iste godine u predsjedničkoj trci izgubiti od Milana Jelića, kandidata SNSD a ubrzo će biti zbačen sa čela SDS: stranačke kolege su najviše zamjerale što je mandat poverio Dodiku koji je ostao na čelu Vlade RS do izbora 2010, kada njegov SNSD osvaja uverljivu pobjedu na parlamentarnim izvorima, a Dodik u trci za predsjednika RS.

I drugo Dodikovo stupanje na prijesto Republike Srpske obilježilo je obećanje da će povesti odlučnu borbu protiv korupcije i pohapsiti one koji prednjače. Odmah su se javili neki zajedljivci sa idejom kako se ta ideja ekstremno lako da realizovati: s obzirom na strukturu korupcionaške piramide u RS-u, predložili su da se Dodik sam zaključa i ključ baci kroz prozor.

Novi period njegove vladavine obilježila je drastična transformacija: od Dodikove socijaldemokratije, ostala su slova u nazivu stranke. Jugoslovenski reformista i jedan od aduta Ante Markovića u redovima Srba u Bosni i Hercegovini, Dodik je poslije raspada zemlje Jugoslaviju optuživao za prikrivanje razmjera zločina počinjenih nad Srbima, nazivajući prethodnu državu najvećom zabludom srpskog naroda.

Bio je jedan od retkih viđenijih Srba koji se zalagao da Karadžić i Mladić budu izručeni Hagu. Sve dok nije postao neko i nešto u Republici Srpskoj, tačnije – sve i sja!

,,Tipično je kod Srba da od gubitnika prave mitske tipove. Teret Karadžića i Mladića mora se skinuti sa srpskog naroda“ – rekao je svojevremeno Dodik.

U opširnom intervjuu sarajevskom magazinu Slobodna Bosna gdje je, između ostalog, rekao kako BiH smatra svojom domovinom, Milorad Dodik, predsednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata je 22. marta 1996. godine saradnju sa Haškim tribunalom smatrao – neophodnom: ,,Potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred sud“, a na preciziranje intervjuera ,,I Karadžić i Mladić?“, Dodik je odgovorio:,,I njih dvojica. Neka sud utvrdi da li su krivi ili ne, a ne da svoju odgovornost svaljuju na leđa cijelog srpskog naroda.“

U londonskom političkom magazinu ,,War Report“ (WR) Republiku Srpsku je 1997. nazvao ,,Republikom šumskom“.

I nakon rata Dodik je u medijima nazivao Ratka Mladića i Radovana Karadžića zlotvorima i štetočinama i optuživao ih da su počinili genocid u Srebrenici. Početkom 2001. u intervjuu za ,,Dnevni avaz“ Dodik je izjavio da su pod političkim vođstvom SDS-a počinjeni brojni ratni zločini.

U OBRUČU NACIONALIZMA

Kad je ponovo postao vlast, promijenio se i odnos prema ratnim zločincima. U Manastiru Moštanica kod Kozarske Dubice, poslije liturgije i parastosa za sve stradale srpske vojnike od Kosovskog boja do danas, i slavskog obreda povodom obilježavanja Vidovdana – krsne slave Vojske Republike Srpske, Dodik je u obraćanju naglasio da je to obilježavanje dokaz da VRS nije otišla u istoriju:

,,Slaveći njenu krsnu slavu pokazujemo naše opredjeljenje i zahvalnost ljudima koji su formirali Republiku Srpsku, a to je tadašnje političko rukovodstvo – predsjednik Radovan Karadžić i general Ratko Mladić“.

Od kooperativnog pulena međunarodnih krugova koji su ga transporterima i helikopterom doveli na vlast, nastao je kruti ultranacionalista.

Kad je tek postao predsjednik Vlade RS na pitanje o posljedicama kosovskog problema na Republiku Srpsku rekao je: ,,Ja sam samo ipak predsjednik Vlade RS. Delokrug i domen mog rada je Srpska.“

Deset godina kasnije, Kosovo je vezao za status Republike Srpske, lansirajući i referendum Republike Srpske o otcjepljenju, argumentujući tu ideju pritiscima iz Sarajeva o centralizaciji BiH.

U međuvremenu su mediji prenijeli sadržaje nekih od 251.287 američkih dokumenata iz državne arhive (,,Vikiliks“) tada premijer Republike Srpske Milorad Dodik podržao je Ahtisarijev plan za Kosovo i američkim diplomatama najavio priznanje Kosova poslije takve odluke Savjeta bezbjednosti UN. To je potvrdio pomoćnik američkog državnog sekretara za Evropu i Aziju Denijelu Fridu u Zagrebu, dok je Dodik lakonski odgovorio: ,,Što se tiče tog famoznog Frida, on se i pokazao kao jedan petljanac i lažov koji je na mnogim mjestima pokušavao da progura nezavisnost Kosova. Nikada ne može da nađe svjedoke o tome“.

Na skupštini Srpskog nacionalnog veća u Zagrebu 2008. premijer Republike Srpske Milorad Dodik osuo je paljbu po Hrvatskoj, pojasnivši usred Zagreba kako je ta država nastala na ,,najvećem etničkom čišćenju nakon Drugog svjetskog rata“. Poentirao je pozivom Srbima iz Hrvatske da se presele u Republiku Srpsku.

Ovacije svesrpskog puka zbog patriotski oštre retorike Dodika u Zagrebu nisu utihle ni kad je HTV, u emisiji o odnosima Zagreba, Beograda i Banjaluke, emitovao amaterski video-zapis na kojem se vidi i čuje kako Dodik, glavom i bradom, uz pomoć ostalih delova tela, na nekoj bini pjeva nostalgičarski ustaški hit gde se pominju izvjesni Jure (Francetić) i (Rafael) Boban.

Privrženost cjelovitoj Bosni i Hercegovini Dodik je možda najbolje demonstrirao u sad već čuvenom razgovoru za Dojče vele, kad je na novinarsko pitanje „Hoće li karta Balkana da opstane u narednih deset godina?“, predsednik Republike Srpske na mapi Balkana flomasterom šrafirao Republiku Srpsku i sjever Kosova tako da budu pripojeni Srbiji: a onda je za svaki slučaj šrafirao i Vojvodinu uz reči: „I ovo, i ovo… nemoj mi to…“

„Šta fali? Baš je ovo lijepo“, rekao je Dodik.

IMUN NA AFERE

Da je Dodik praktično neuništiv pokazalo se i kad su redakcije Špigla i Zidojče cajtunga onomad objavile tajni snimak zabilježen na Ibici, na kome se vide bivši vicekancelar i predsjednik desničarske Slobodarske stranke Austrije Hajnc Kristijan Štrahe i njegova desna ruka i šef poslaničke grupe Johan Gudenus kako se u pijanom razgovoru sa tobožnjom izaslanicom neimenovanog ruskog oligaraha razmeću namještenim tenderima, izbjegavanje poreza i raznim još nepodopštinama koji su praksa u mutnim radnjama.

Štrahe je redovno primao Dodika koji je u Beču tražio (i dobio) podršku kad je riječ o članstvu BiH u NATO-u: na zajedničkoj konferenciji za medije Štrahe je izjavio da austrijske vlasti imaju ,,puno razumijevanje za stav da BiH treba da ostane vojno neutralna“.

Slično je bilo i sa Dodikovim stavovima u vezi migrantske krize: ,,Zajednički interes nam je da štitimo granice i migrante vratimo odakle su došli. Austrijanci njeguju, pogotovo sada kada predsjedavamo Evropskoj uniji, saradnju sa balkanskim zemljama i želimo da produbljujemo naše odnose“, rekao je vicekancelar Štrahe.

Čudan alhemijski spoj prvog čovjeka RS sa Austrijancima bio je povod da neki analitičari Dodika proglase za političkog inovatora, koji pomjera granice političke teorije: ideje koje Slobodarskoj partiji nisu strane, one koje su progonile rasne neprijatelje, a Srbi su bili rasni neprijatelji ideoloških prethodnika Slobodarske partije, otjerale su u smrt više stotina hiljada pripadnika naroda iz kojeg dolazi Milorad Dodik – uprkos tome, Dodik je pozivao Srbe iz Austrije da listom glasaju za Slobodarsku partiju.

IGRA UZ VUČIĆA

Stojeći sa desne strane od Aleksandra Vučića koji u posljednjem ,,sporu“ Crne Gore i Srbije nije pucao iz svih oružja već samo davao koordinate, Dodik nije propustio šansu da socijaldemokratski odgovori na ,,velikocrnogorsku agresiju“.

Iako je upravo on još prije godinu dana tadašnjem ambasadoru Crne Gore u Bosni i Hercegovini uručio zvaničan poziv za crnogorskog predsjednika da dođe u posjetu BiH, Predsedništvo BiH dva puta ,,nije postiglo potpunu saglasnost za poziv predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću da dođe u službenu posjetu Bosni i Hercegovini (BiH)“: oba puta protiv je bio član Predsjedništva iz reda srpskog naroda – Milorad Dodik, koji je iskoristio ustavom predviđeno pravo i zaključak ostale dvojice proglasio destruktivnim po vitalni entitetski interes (Republike Srpske).

I ne samo to: u intervjuu vazda za takve stvari otvorenim ,,Večernjim novostima“, izdominirao je izjavom kako ideja o novoj crkvi u Crnoj Gori i nije nova, niti je to ni ekskluziva ni umotvorina Mila Đukanovića, niti dokaz njegovog političkog talenta: ,,To je rehabilitacija loših projekata iz prošlosti koje možemo videti i kod Anta Pavelića i mnogih drugih koji su hteli da na ovaj način kao Đukanović što sada radi, razjedine srpski narod“, rekao je Dodik.

Gostujući na sarajevskoj Fejs televiziji Dodik je tek uzgred pomenuo i kako ga je Đukanović klevetao: ,,Rekao je Bajdenu da je Dodik trojanski konj ruske politike na Balkanu. Ja njega nikada nisam komentarisao do večeras“.

Cijena Dodikove prosrpske nacionalističke platforme, kojom je osvajao izbore u RS i simpatije u Beogradu, bila je višegodišnja totalna diplomatska izolacija, ako izuzmemo rijetke susrete sa Putinom i drugim ruskim zvaničnicima i gotovo svakodnevni radni doručak sa Vučićem i Aleksandrovom lijevom rukom – Andrijom Mandićem, crnogorskim četničkim vojvodom.

BRANA ZA JEDINSTVENU BiH

Za razliku od Aleksandra Vučića od koga ćete danas uvek dobiti odgovor da on (kao i Srbija) poštuje BiH, njen suverenitet i teritorijalni integritet, te dejtonski ustav, ali Republiku Srpsku – voli, Dodik je neskrivena brana Bosni i Hercegovini na putu NATO i jedino on sprječava da BiH prizna Kosovo.

I dok Vučić, pomirljivo ali nevješto prikriva pijemontske ambicije ujedinjavanja Srba (mada ne treba zaboraviti da je Srbija usvojila Strategiju odbrane, u kojoj se navodi da je jedan od zadataka očuvanje Republike Srpske), Dodik uz pomoć nekih Vučećevih vazala nema problema sa tim. Nema tome dugo, uostalom, kako se igrao Tarabića ili bosanskog Nostradamusa: ,,Goodbye BiH, welcome RS-exit“ šaljivo je Dodik najavio secesiju.

Zbog svega ovoga, Dodik godinama uživa podršku među građanima, ravnu povjerenju koju je na tim prostorima imao Radovan Karadžić.

Prema jednoj školi mišljenja Dodik će svoju posljednju funkciju iskoristiti da sebi vrati politički kredibilitet na međunarodnom planu koji je imao na početku političke karijere, čak i po cijenu postepenog skretanja s kursa beskompromisnog borca za interese RS. Ukoliko, međutim, u tom tihom zaokretu Zapad ne prepozna Dodikovu kooperativnost, on će i po cijenu konflikta, kao posljednjeg stepenika nestabilnosti, Bosnu vratiti u sferu krize a Republiku Srpsku u zagrljaj ruskog medveda.

Ima još jedna stvar: impulsivan, temperamentan, bahat, energičan, neformalan, čovjek koji hoće da popije ali i da zapjeva na svadbi, Milorad Dodik je prekodrinski ideal svemogućeg čovjeka koji može sve: da u pratnji Ćamila Durakovića, načelnika opštine Srebrenica, prolazi kroz kapiju Memorijalnog centra Potočari, na kojoj piše „Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine“, a onda u Banjaluci organizuje pseudo-naučnu konferenciju gdje negira genocide, glumi bosansku Vesnu Pešić i svoju zemljakinju Biljanu Plavšić naziva ,,senilnom babom“, a onda je redovno posjećuje u zatvoru posle presude u Hagu, ponaša se kao da mu je međunarodna zajednica testamentom u amanet ostavila da se brine o nepovredivosti dejtonskog dogovora, a onda se zalaže za treći entitet – što je moguće samo uz promenu Dejtona, miljenik je Zapada dok mu to odgovara ali umije da im tresne šakom o sto, da bude istovremeno i sa Koštunicom ali i Tadićem, da pred Tadićem, Vučića i SNS nazove ,,političkim pobačajem“ a onda paktira sa Vučićem, da se predstavlja socijaldemokratom, a da bude jedan od najbogatijih Srba…!

U dvije reči – hodajući oksimoron.

„Nemam vremena za dangubu. Ako zajedno s drugim kolegama u Predsjedništvu najduže za godinu ne uspijem da vratim Bosnu i Hercegovinu sa sadašnjeg puta samouništenja na pravi put, ja napuštam Predsjedništvo, vraćam se u Banjaluku, pa neka sve propadne“, rekao je Milorad Dodik saradniku Al Džazire Zekerijahu Smajiću u Briselu.

Prošlo je od tada više od godinu dana, za BiH se može reći štošta, samo ne da je ,,na pravom putu“. Što se ne bi moglo reći za predsjedavajućeg BiH, koji se u Sarajevu osjeća ,,kao krme u Teheranu“!

A u Beogradu kao ,,svoj na svome“.

Otac nacije, kako su ne bez razloga zvali pokojnog Dobricu Ćosića, Republiku Srpsku nazvao je „preskupom, ali jedinom političkom i ratnom pobjedom srpskog naroda u drugoj polovini 20. veka“.

Nasledni vlasnik te ,,preskupe pobjede“ nije Aleksandar Vučić, kome je hobi ulazak u istorije, već Milorad Dodik. Što je kosmička prednost pri eventualnom izboru za srpskog političkog patrijarha ili ,,predsjednika svih Srba svijeta“.

Taj dan je bliži nego što Vučić pomišlja.

Živi bili pa vidjeli!

SITI KVART

Vlasnici i zakupci lokala u Siti kvartu nezadovoljni su inicijativom Glavnog grada da se ugostiteljskim objekima u tom dijelu grada ograniči rad do 22 sata. Kako je juče saopšteno, ta inicijativa nastala je nakon što su se stanari tog kvarta žalili na nesnosnu buku, prebukiranost postojećeg parkinga i masovno nepropisno parkiranje.

Jedan od vlasnika lokala, Nemanja Rončević, ne slaže se sa odlukom da samo kafići u dvije stambene zgrade rade do 22 časa.

“Mislim da bi radno vrijeme trebalo da ostane da se radi do 24 časa, kao što svi lokali rade u Siti kvartu, naročito, jer je ljetnje vrijeme kada mladi najviše izlaze. Trebalo je ranije voditi računa o zvučnoj izolaciji kada su građene zgrade, jer je ovo poslovno stambeni objekat”, istakao je Rončević.

Vlasnik dva ugostiteljska objekta u Siti kvartu, Petar Kuzman, ističe da bi svim lokalima u Siti kvartu trebalo ograničiti radno vrijeme do 22 sata, a ne samo ugostiteljskim objektima u ove dvije zgrade.

“U ove dvije zgrade ima 24 kafića, oni donose državi veliku dobit plaćanjem poreza i doprinosa, zapošljavaju oko 200 radnika i ovim ograničavanjem radnog vremena, egzistencija svih nas je dovedena u pitanje. Ako je nekome u interesu da ugasi sva 24 lokala, dovoljno je da nam se kaže i mi ćemo zatvoriti lokale i promijeniti lokacije i opet će se desiti isto i sve tako u krug”, navodi Kuzman.

Istiće da su vlasnici kafića više puta pokušavali da stupe u kontakt sa upravnicima ulaza kako bi našli neko kompromisno rješenje, međutim, kako kaže nikad se niko nije odazvao.

“Skupština stanara se u poslednje tri četiri godine nije sazivala, pri čemu se upravnici se godinama nijesu mijenjali. Nas o ovoj odluci niko nije obavijestio, niti konsultovao, trebali su da budu pozvani vlasnici lokala i stanari na nekom sastanku kako bi našli neki kompromis”, naveo je Kuzman.

BISERKO OCIJENILA

Beograd će teško odustati od Crne Gore. Nacionalizam je u Srbiji državni projekat od kojeg se nije odustalo i preovladavajuća ideologija, ona ne priznaje realnost u regionu i ne odustaje od svojih projekata – kaže Sonja Biserko u intervjuu ,,Pobjedi“.

Da li će se nešto promijeniti u odnosima Srbije i Crne Gore nakon izbora u Srbiji, možemo li očekivati da vlast u Srbiji još više podupre prosrpski blok u Crnoj Gori i finansijski i verbalno?

Srbija vodi veoma brutalnu ofanzivu protiv Crne Gore i uopste to ne krije. Ne samo na državnom nivou, već i kroz medije, zavisne i nezavisne. Stvorena je takva atmosfera kao da je pad crnogorske vlasti samo pitanje vremena. Napad na Crnu Goru je raspoređen između Beograda i Banjaluke, SPC i drugih nacionalističkih centara. Zakon o verskim zajednicama je samo povod koji je maksimalno instrumentalizovan. Protura se teza da su Đukanović i Vučić u dosluhu kako bi opstali na vlasti. Nije jasno kako je to Đukanović pomogao Vučiću da osvoji 62 posto glasova na ovim izborima. Gotovo da nema vesti da je Crna Gora otvorila poslednje poglavlje u pregovorima sa EU. Kako stvari stoje, Beograd će teško odustati od Crne Gore. Ponašanje Beograda mnogo će zavisiti i od međunarodnih okolnosti koje se menjaju, ali se stalno reflektuju i na Balkan.

Izborni rezultati u Srbiji pokazuju da se zakoračilo u jednopartijsku državu. U posljednjih 30 godina od uvođenja višestranačja ovoliko mandata (četiri petine) nije pripalo jednoj stranci, nema opozicije što je veoma loše za društvo. Kako će se odvijati politički život u takvoj državi?

Srbija nikad nije imala razvijen pluralizam niti je tome težila. Slobodni mediji, civilni sektor, nezavisna regulatorna tela – sve to je uvek bilo na udaru vlasti čim bi se pojavilo kritičko misljenje. Srbija nije uspela da demontira prethodni sistem, te se radi o kontinuitetu koji koči demokratske promene. Nacionalizam je još uvek prevlađujuća ideologija, kao i državni projekat od koga se nije odustalo.

Međutim, SNS je dolaskom na vlast do kraja uništila rudimente pluralizma koji su uspostavljeni od 2000, do 2012. Obesmislila je partijski život, uništila opoziciju i njene lidere brutalnim kampanjama, što se pokazalo i na ovim izborima. Rezultati ukazuju na neke dublje aspekte političke kulture u Srbiji. Ovi izbori su zatvorili krug i vratili Srbiju na tačku od pre 30 godina kad je Slobodan Milošević uveo višepartijski sistem koji je i onda i sada u suštini bio i ostao jednopartijski.

Sve dok se ne artikuliše politička alternativa u Srbiji politički život nije moguć. Kad se pažljivo analiziraju stavovi svih partija može se zaključiti da su sve konzervativne, nacionalističke, uglavnom antievropske i da sve izbegavaju temu bliske prošlosti. U suštini, njihov fokus je samo na Vučiću što zamagljuje širu sliku. Vučić jeste problem, ali ne i jedini. Uostalom, situacija u kojoj je Srbija je rezultat svih političkih elita. Promene 2000. godine bile su moguće samo uz ugromnu podršku Zapada, ali očigledno to nije bilo dovoljno niti može biti bez određene rezonance samog društva.

Saradnja u regionu je jedan od uslova bržeg napretka svih ka EU, ali Srbija stalno ima neke ,,neprijatelje“. Može li region sa Vučićem da ide napred?

Narativ Srbije se svodi na to da je ona okružena neprijateljima i da je žrtva zbog svoje bliskosti sa Rusijom. Vučić održava stalne tenzije sa regionom i može se zaključiti da ti odnosi nisu bili nikad gori. Uzmimo primer Kosova. S jedne strane se razgovara o normalizaciji odnosa, a s druge se vodi stalna kampanja protiv mafijaške države Kosova i povlačenja priznanja. Naravno, normalizacija nije moguća u takvim okolnostima. Takav odnos prema regionu reflektuje činjenicu da Srbija u suštini ne priznaje realnost u regionu i da ne odustaje od svojih aspiracija. Srbija je uspela da ponovo stavi na dnevni red pitanje granica što u suštini, ugrožava poredak koji je na Balkanu već ustrojen na principima liberalnog međunarodnog poretka.

Prva stanica predsjednika Srbije nakon pobjede njegove stranke, odnosno njega na izborima je Rusija – koja se miješa u odnose u regionu nekada sa više nekad sa manje uspjeha. Što treba da zaključimo: da je posjeta protokolarna, da traži odstupnicu za Kosovo ili da ugovara neke poslove iz oblasti energetike? Koliko mu u kontaktu sa Putinom pomaže Srpska pravoslavna crkva?

Mislim da je u toku ozbiljno nadmetanje tri aktera SAD, EU i Rusije kad je reč o tome kako će se rešavati kosovsko pitanje. Vučić tu sada nema neku ključnu ulogu. Poseta Lavrova, kako izgleda, je bila u funkciji opomene Beogradu da kosovsko pitanje ne može da se rešava bez Rusije. S druge strane, SAD i Grenel su pokušavali da ekspresno postignu nekakav dil između Prištine i Beograda koji je već ranije dogovoren. Međutim, objavljivanje još uvek nepotvrđene optuznice protiv Tačija i Veseljia pomrsilo je konce tom scenariju. Očigledno je, ili bar sve na to ukazuje, da je EU najzad uzvratila udarac i da je sprečila sastanak u Vašingtonu.

Kako će se stvari dalje odvijati teško je predvideti. Pogotovo, što SAD sada ulaze u finalnu predizbornu fazu i teško da će Balkan imati neku relevantnost, s obzirom da je otklonjenja opasnost od postizanja nekog sporazuma. Možda je ovo momenat kad bi EU trebalo da preuzme čitav proces. Amerika, iako Tramp ne pobedi, neće se vratiti na Balkan u meri u kojoj nekad tu bila. Amerika sad ima suviše problema koje mora rešavati kako bi se održala kao jedna od vodećih sila, jer Tramp je naneo ogromnu štetu ugledu SAD.

Što destabilizuje region

“Dakle, ponašanje Beograda sada zavisi samo od međunarodnih aktera, pre svega EU. Postavlja se pitanje dokle će se još tolerisati ovakvo ponašanje Srbije. To ne samo da destabilizuje region, već sprečava i Srbiju da se reformiše i evropeizuje”, kaže Biserko.

Odgovornost

“Ovakva nadmoć Vučića i nepostojanje bilo kakve opozicije u parlamentu dovodi ili će dovesti Vučića u situaciju da će morati odgovarati za sve neuspehe i promašaje. Kako ima još puno otvorenih pitanja u regionu biće pod stalnim pritiskom različitih aktera”, kaže Biserko.