SKRIVEN U ZELENOJ SALATI

Francuska carina zaplijenila je prošle nedjelje 373 kilograma kanabisa sakrivenog u gajbama sa zelenom salatom u kamionu hladnjači, saopštio je danas sud u Poatjeu, gradu na zapadu zemlje, gdje su vozači saslušani.

Droga je procijenjena na oko 3,7 miliona eura, navela je carina i dodala da su privedena dva vozača, Španac i Rumun.

Oni su na sudu rekli da nijesu znali da prevoze kanabis. Njihovo suđenje je zakazano za februar, a dotle će biti u pritvoru.

MINISTARSTVO RADA

Za zaposlene rimokatoličke vjeroispovijesti, povodom obilježavanja Božića, neradni dani biće utorak, srijeda i četvrtak, saopšteno je iz Ministarstva rada i socijalnog staranja.

Iz tog Vladinog resora su objasnili da na osnovu Zakona o svetkovanju vjerskih praznika, vjernici rimokatoličke vjeroispovjesti imaju pravo na plaćeno odsustvo na Badnji dan i Božić a to su utorak 24. srijeda 25. i četvrtak 26. decembar.

“Državni i organi lokalne samouprave, javne ustanove i preduzeća i drugi subjekti koji obavljaju djelatnosti od javnog interesa dužni su da u praznične dane obezbijede vršenje poslova čijim bi prekidom mogle nastupiti štetne posljedice po građane ili državu”, navodi se u saopštenju.

JAPANSKA VLADA PREDLOŽILA

Japansko ministarstvo privrede i industrije predložilo je danas da se ogromna količine radioaktivne vode koja se nalazi u havarisanoj nuklearnoj centrali Fukušima odstrani ili postepenim ispuštanjem u okean ili isparavanjem.

Predlog je dat u pokušaju da se riješi veliki problem za operatora nuklearne centrale tokijske elektro kompanije TEPCO pošto nestaje raspoloživog prostora za skladištenje, uprkos strahovanju od ljutite reakcije javnosti.

Ovo je prvi put da je ministarstvo suzilo opcije za tu vodu. Gotovo devet godina od havarije centrale Fukušima Daiči 2011. godine, kao posljedica zemljotresa i cunamija, radioaktivna voda se i dalje akumulira pošto je potrebna voda za hlađenje jezgra i smanjenje na minimum curenja iz oštećenih reaktora.

Vladin tim godinama razmatra kako da se riješi ta kriza. U danas podnijetom nacrtu ministarstvo predlaže kontrolisano oslobađanje vode u Tihi okean, dozvoljavanje vodi da ispari ili kombinaciju te dvije metode.

Minstarstvo je saopštilo da je kontrolisano oslobađanje kontaminirane vode u more najbolja opcija zato što bi se tako razvodnjila i raspršila voda iz centrale koristeći metod koji je odobrilo relevantno tijelo UN. Time bi se takođe olakšalo nadziranje nivoa radijacije u okolini.

Kada bi se cijela količina vode ispustila u periodu od godinu dana nivoi radijacije bi se povećali hiljadu puta manje od nivoa koje ljudi obično dobiju iz prirodne okoline, navela je vlada.

Ministarstvo je ukazalo da je isparavanje kontaminirane vode testiran i dokazan metod poslije topljenja jezgra 1979. u nuklearnoj centrali “Tri majl ajlend” (Three Mile Island) u američkoj državi Pensilvaniji, kada je trebalo dvije godine da se oslobodi 87.000 tona vode kontaminirane tricijumom.

Japanska vlada i operator nuklearne centrale Tokijska elektro kompanija (TEPCO) nijesu mogli da se riješe više od milion tona radioaktivne vode koja je procesuirana i uskladištena zbog protivljenja lokalnih ribara i stanovnika koji strahuju da bi to dalje naškodilo ugledu Fukušime i obnovi centrale.

Kompanija je uspjela da smanji obim vode ispumpavanje podzemne vode uzvodno i postavljanjem skupog podzemnog “ledenog zida” oko zgrada sa reaktorima da se spriječi curenje vode u more.

TEPCO navodi da ima prostora da uskladišti do 1,37 miliona tona i samo do ljeta 2022. godine što je podstaklo spekulacije da bi voda mogla da bude ispuštena poslije Olimpijade u Tokiju idućeg ljeta.

Kompanija i stručnjaci navode da rezervoari sa vodom blokiraju rad na gašenju centrale i da treba da oslobode prostor za izgradnju skladišta za uklonjen otpad i druge radioaktivne materijale.

Rezervoari bi takođe mogli da ispuste svoj radioaktivni sadržaj u slučaju većeg zemljotresa, cunamija ili poplave.

Stručnjaci, uključujući i stručnjake Međunarodne agencije za atomsku energiju koji su pregledali centralu Fukušima smatraju da je kontrolisano oslobađanje vode u okean jedina realistična opcija, mada bi po njima ona trajala decenijama.

SEKULOVIĆ

Naslov ovog eseja upućuje da se o književnim djelima Njegoša i Andrića govori sa aspekta filozofije. I to ne odvojeno, već u pokušaju da se nađu ključne sličnosti i osnove njihovog (zajedničkog) filozofskog pogleda na svijet. Svaki mislilac ima svoju jedinstvenu integralnu filozofiju i sva njegova djela (bilo filozofska ili književna) su njeni autentični produkti. Filozofija i književnost (poezija, proza, eseji, drame, putopisi…), nijesu dva zasebna svijeta, jedan suvoparnog, hladnog, racionalnog, a drugi koloritnog, toplog, osjećajnog diskursa. Poezija i metafizika čine srž i filozofije i književnosti. Filozofija ili pak književnost, bit i istina pogleda na svijet jednog autora ne može se tražiti samo u jednom djelu-ostvarenju, već u čitavom njegovom opusu.

Filozofski i književni bitak i Njegoša i Andrića je sloboda, kako individualnog-pojedinca i duha, ideje, uma, tako i kolektivnog značenja – zajednice, naroda, zemlje… Kod Njegoša je sloboda naroda, kolektiva, srž ’’Gorskog vijenca’’, a u ’’Luči mikrokozma’’ je u pitanju sloboda duha, ideje, uma, božestvene iskre, besamrtne svijetle čestice. Kod Andrića, pak, ova prva sloboda je u suštini njegovih velikih romana ’’Na Drini ćuprija’’ i ’’Travnička hronika’’, a ova druga sloboda je u nekim njegovim manjim pripovjedačkim formama. Njegošu je Crna Gora, a Andriću Bosna u prvom planu. U želji i potrebi da transcendira ograničenja, bijednu ljudsku sudbu, zemaljski sajam nesmisleni, koji gospodare ’’Gorskim vijencem’’, Njegoš ispisuje suprotno ovom antiutopijskom svijetu, pravi, srećni, radosni, savršeni svijet utopije u ’’Luči mikrokozma’’. Naravno, obrisi ove savršenosti se nalaze i u ’’Gorskom vijencu’’, kao što se i Andrićeva utopija tu i tamo nađe u proplamsjajima njegova dva velika romana. Uostalom ova borba dobra i zla, mraka i svjetlosti, pravde i nepravde, savršenstva, ideala, uzora, nebeskih horizonata i nesavršenstva i svakojakih ograničenja na zemaljskom materijalnom tlu, prisutna je i u Njegoševim i u Andrićevim glavnim djelima, ali i u drugim izuzetno značajnim i specifičnim njihovim djelima, među kojima kod Njegoša spada i ’’Luča mikrokozma’’ kao i jedan broj pjesama, a kod Andrića veliki broj pripovjedaka, priča, eseja. Oba ova glavna toka literature i kod jednog i kod drugog čine neraskidivo jedinstvo njihovog ukupnog djela kao kontrapunkti istog.

Onoliko koliko je Njegoš u metafizičkoj ’’Luči’’ pokušao sa prikazivanjem slobode, stvaralaštva, nade, svijetlih i ogromnih prostora začinjanja, rasta i djelovanja planete Zemlje, kosmosa i ljudskog svijeta po svom bitku upućenog višim sferama duha i kreacije, da se ’’spasi’’ od ograničenja i egzistencijalne muke i muka Crne Gore u ’’Gorskom Vijencu’’ kao oličenja i paradigme narodno-nacionalne ugroženosti i praktično dolaska do praga istorijskog, vjerskog i nacionalnog raspeća (ali i u isto vrijeme i da ga objasni, ’’opravda’’ sa stanovišta višeg reda i zakona ljudske sudbine, ulije mu snagu da istraje, nadu i vjeru u konačnu pobjedu dobra i svjetlosti nad zlom i tamom), tako je i Andrić od muke i muka Bosne kao simbola jednog nesrećnog i tragičnog dijela zemaljskog šara – Levanta (kome pripada i Crna Gora, ali samo u onoj mjeri u kojoj nije uspijevala ili je samo djelimično uspijevala u određenim vremenima u svojim stalnim težnjama i nakanama ka održanju nezavisne i samostalne državne, političke, nacionalne i vjerske pozicije i stalnim viševjekovnim naporima i borbama za krst časni i slobodu zlatnu), na kome je čovjek, kako piše Andrić, na dvostrukom gubitku (i kao čovjek, tj. kao i svako drugo ljudsko biće na Zemlji, ali i kao pojedinac koji na Levantu osjeća da ne pripada niđe, ni na Istoku ni na Zapadu, što udvostručuje njegovu tragiku i nemoć) – pokušao da pobjegne u sfere vrlo slične onim Njegoševim: u utopijske prostore okupane svjetlošću, razumom, smislom, redom i harmonijom, koji se pojavljuju kao rezultanta na kraju teške, tragične, ali i veličanstvene borbe između Duha i Materije, Neba i Zemlje, Boga i Đavola, Hrista i Satane.

Andrić je napisao da je čak i ’’Luča Mikrokozma’’ nastavak Njegoševe tragične kosovske misli. U ovom smislu se može reći da su čak i Andrićeve priče, pripovjetke i eseji koji nemaju direktno za tematiku onu iz njegovih velikih istorijskih romana ’’Na Drini ćuprija’’ i ’’Travnička hronika’’, u biti nastavak njegove tragične bosanske (kod Njegoša tragične crnogorske u onoj mjeri u kojoj su morali bilo koji i bilo koliki dio svoje etničke, nacionalne, istorijske i državne teritorije prepustiti Turcima), a u posrednom, prenesenom i simboličkom značenju tragične kosovske misli, kao paradigme (doduše ne do kraja i ne-istinski istorijske, već mitske, izmaštane) pada u tursko ropstvo dotad slobodnih južnoslovensko-balkanskih zemalja, iako će Crna Gora potpasti pod tursku moć i silu tek više od stotinu godina poslije Kosovske bitke i to praktično odmah nakon toga počinjući borbe i ustanke koji nijesu nikada prestajali za oslobođenjem. I jednom i drugom, i Njegošu i Andriću, bitan je izlazak iz balkanske uskosti, podložnosti, ograničenosti, zavisnosti i sapetosti u svijetlosni i radosni predio slobode, nezavisnosti, pravde, duhovnosti, istine, sreće, ideala utopijskog apsolutnog dobra i savršenstva. Da bi to ostvarili, morali su posegnuti za djelima čiji sadržaj utopijski prevazilazi distopijski ’’zemaljski sajam nesmislenosti’’ i upućuje se i dostiže nebeske metafizičke sfere.

Ni Andrić ni Njegoš nijesu filozofi sistema već pjesnici-filozofi. I jednom i drugom je metafizika i metafizička ideja srž mišljenja, samo drugačije iskazana i notirana nego kod klasičnih filozofa sistematičara. Iz istorije filozofije znamo da su razum i um dosta slični i da imaju dosta toga zajedničkog, ali da se nikada ne smiju u potpunosti identifikovati. Kant je pokazao da misao pripada razumu, a ideja umu. ”Između misli i ideje ima dosta zajedničkog ali se ta dva pojma ne smiju nikada identifikovati. Kod pjesnika je glavno ideja, kod filozofa misao, kod pjesnika filozofa obje naizmjenično”, piše Milan Rakočević, prvi akademski doktorand iz filozofije na Njegoševom djelu.

Ono što filozof sistema povezuje logičko-diskurzivnim putem u cjelovitom prikazu i shematu prvog uzroka, najvišeg načela, vrhovnog bića, i svih njegovih emanacija, pjesnik-filozof radi na drugačiji način dovođenjem u direktnu vezu svog pjesničkog bića i samoga Tvorca. Njegoš je ”duhom genija”, kako ga karakteriše sam Andrić, ovo saopštio na sljedeći način: ”Svemogućstvo svetom tajnom šapti/samo duši vatrena poete.” Ili, kako Rakočević kaže podvlačeći u suštini razliku između filozofa-sistematičara i filozofa-pjesnika: ”Ne samo misao i ne misao suhoparnih mudraca već pjesnička misao spojena s plamtećim entuzijazmom osjećanja može povesti čovjeka do saznanja prave, svete tajne svemogućnosti.” I Andrić je dakako bio vatreni, svjetlosni, plameni, zažižeći pjesnik. I njemu je kao i Njegošu vođa bila metafizička ideja.

Čitavo Andrićevo djelo se može plastično predstaviti kao svjetlost i sjenka, kao sveopšta ’’povezanost’’ i ’’skladnost’’, sreća, radost i savršenstvo, na jednoj, i ’’neskladnost’’, ’’haos’’, ’’izlomljenost’’ i ’’nered’’, na drugoj strani, pri čemu bi sjenka, tama, oličavala njegov prvi svijet, uslovno rečeno, svijet Bosne, svijet, dakle, nereda i haosa, a svjetlost njegov drugi svijet, svijet poetske metafizike u užem smislu (jer i Bosna kao metafora i sublimacija svih tema tzv. velikih romana-hronika pripada svijetu poetske metafizike u širem smislu), svijet utopije, svijet savršenosti i pune ljepote i radosti čovjekove. Naravno, i u svakom od ova dva svijeta imamo posebne svjetlosti i sjenke. Ali, generalno uzevši, podjela na svjetlost i sjenke, paradigma je podjele i cjelokupnog Andrićevog djela, opet uslovno rečeno, na svijet antiutopije, svijet Bosne, i svijet utopije, svijet sveopšte nebeske i zemaljske, kosmičke harmonije i vječne ravnoteže.

Svoj san o harmoniji kosmosa, svih zemaljskih i nebeskih stvari Andrić je prosanjao na, u isti mah, i strastven i smiren način, i škrt i bogat, odnosno kako to kaže Borislav Mihajlović svojom „diskretnom metafizikom“. Sljedeće Andrićeve misli o Njegošu zapravo govore u isto vrijeme sa podjednakim važenjem i o njemu samome. „On je duhom genija, kakav je nesumnjivo bio, obuhvaćao ne samo ‘zemaljski sajam nesmisleni’, nego sve vidimo i nevidimo, proničući u tajnu postanka i smisao sveta i sudbine svih stvorenja. On je za najsitnije stvorenje kao i za najudaljeniju planetu bio vezan čvrstom vezom ‘Svete simpatije’, koja u stvari i drži vasionu i ravnotežu u njoj. On je istoriju vasione voleo da zamišlja kao trajnu borbu svjetlosti i mraka u kojoj Bog, tj. svjetlost, neprestano pobjeđuje i napreduje, dok jednom ne dođe čas kad će mraka potpuno nestati, kad će sve, sve bez izuzetka, biti svetlosno i srećno jednom zauvek. Karakteristika je svih velikih duhova da bar jednim delom svoga duha i bar u jednom delu svog života neminovno prosanjaju san o vasioni kao harmoniji, sudbini sveta kao velikoj drami na čijoj nas krajnjoj tačci pozdravlja potpuno blaženstvo“.

Andrić takođe traga za istinom jednog trenutka, trenutkom blaženstva, vaskolike harmonije i sreće. I Andrić, kao i Njegoš, „kao čovek koji se guši“, vapi: „Pustite me da viđu nebesa“. Obojica su umorni od zemlje i željni neba. I kao što kod Njegoša čak i „Luča mikrokozma“ na izvjestan način nastavlja borbu i dramu slobode iz ’’Gorskog Vijenca’’, tako i Andrićeva poetska ili „diskretna“ metafizika na neki čudan način produžava njegovu misao o Bosni.

VUČIĆ

Crnogorska autokefalna crkva i de fakto i de jure postoji i prije uspostavljanja nezavisnosti 2006. saopštio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, komentarišući Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji treba da bude usvojen u Crnoj Gori.

“Crnogorska autokefalna crkva i de fakto i de jure postoji i prije uspostavljanja nezavisnosti 2006. godine, ali ne možete poslije sto godina da kažete, sad mi imamo druga pravila”, kazao je Vučić.

On navodi da su odnosi između dvije zemlje veoma kompleksni.

“Da li smo srećni zbog toga zakona – naravno da nijesmo, ali nijesmo mi nadležni za njihove zakone. Mi smo u teškoj poziciji, šta god da kažemo može da bude miješanje u unutrašnje stvari”, objasnio je predsjednik Srbije i dodao da je već o tome razgovarao sa predsjednikom Crne Gore.

“Ja sam na pristojan način tu temu pokrenuo sa gospodinom Đukanovićem. On ima svoj stav, ja svoj”, poručio je Vučić.