ŠTETA I DO MILIJARDU EURA

Procjena vlasti u Albaniji da će šteta katastrofalnog zemljotresa koji je tu državu pogodio 26. novembra iznositi između pola milijarde i milijardu eura. Odmah nakon potresa, 20 hiljada osoba moralo je napustiti svoje domove, a mnogi se ni danas nijesu vratili. Za njih je vlada obezbijedila alternativni smještaj i kiriju će im plaćati najmanje godinu. Život se u toj zemlji, kako se uvjerila ekipa TVCG, normalizuje, a istražitelji traže odgovorne za 52 žrtve.

Kad zatrese tlo, ledi se krv u žilama, priča Agim Ceka, ugostitelj iz Drača dok gleda svoj porušen hotel uz samu plažu. Prvu noć nakon katastrofalonog potresa prespavao je u automobilu, nakon toga par dana je proveo kod rođaka u Gusinju. Vratio se i sada je vrijeme da se utvrdi šteta.

“Štete ima puno. Sve do trećeg i četvrtog sparata padali su svi zidovi, ali Bogu hvala da smo zdravo”, kaže Ceka.

Istražitelji utvrđuju odgovornost graditelja u Draču i medji u toj zemlji najavljuju hapšenja. U Tirani je druga priča. Stradale su zgrade iz doba kasnog komunizma u Albaniji, dok novogradnja nije pretrpjela oštećenja.

“Ukupno u Tirani imao 1600 stanova u kojima se više ne može živjeti. A u ruralnim djelovima imamo takbih nešto preko 2 hiljade kuća. Tako da će vjerovatno trošak u cijeloj državi iznositi između 500 miliona i milijardu eura. Ali, oporavićemo se”, kaže gradonačelnik Tirane Erion Veliaj.

Kako bi se izbjegao i ekonomski potres koji obično prati prirodnu katastrofu, gradske vlasti uradile su sve da se život što prije vrati u normalne tokove. Ponovo rade škole i vrtići, ulčice su okićene i božićni bazar je postavljen na glavnom gradskom trgu. Cilj je da se podstakne potrošnja građana.

“Ono što želimo na početku vraćanja života u normalne tokove je da podstaknemo građane da troše kao i što je normalno za vrijeme praznika. Zato kažemo, ako želite da pomognete Tiranu, Drač ili Ljež, ili ako neko u Crnoj Gori želi da nam pomogne, neka dođe za vikend i potroši novac ovdje. Jer to je najbolji način pomoći, umjesto slanja garderobe koju niko više ne nosi. Dođite, potrošite malo novca ovdje i pomozite ovoj ekonomiji da ne doživi i ekonomski zemljotres”, poručio je Veliaj.

A kada je u pitanju pomoć, albanski zvaničnici, ali i građani naročito ističu pomoć susjeda, odmah nakon potresa, kada je bila i najpotrebnija.

GORAN SEKULOVIĆ

Povodom tri decenije od smrti Danila Kiša

U jednom od svojih intervjua Danilo Kiš je rekao da se u malograđanskim krugovima izbjegava razgovor o smrti. Tema smrti je jedna od onih Kišovih tema, odnosno pečata različitosti koje je nosio od đetinjstva kao „podmuklo dejstvo biografije“, kao ono što će mu, pored ostalog, nužno predodrediti budući poziv pisca. Jer, pisac se ne postaje jedino iz želje za pisanjem. Potrebno je i ono posebno obilježje, kako je to Kiš, opet u jednom od razgovora rekao: „Pisac se postaje slučajno: podmuklo dejstvo biografije jeste prvi i najveći podsticaj. A u jednoj biografiji preovladavajuće osećanje različitosti, „sramni pečat“ različitosti je detonator mašte.

Pisac, ili budući pisac pita se o sopstvenom postojanju, pokušava da objasni poreklo te različitosti i njenu vezu sa svetom. Smrt je jedna od najvećih metafizičkih tačaka – oslonaca svijeta i čovjeka. Literatura nam pomaže da budemo svjesni ovog ključa naše egzistencije. Šta više, literatura daje i smisao smrti, daje joj ljudsku težinu, i time je ublažava, osmišljuje i, u dalekoj perspektivi, pobeđuje smrt. Sjetimo se Njegoševih riječi upućenih Hristu u „Luči mikrokozmi“ – „Voskresenjem smrt si pobijedio“. Literatura je neka vrsta vaskrsenja, pobjede nad smrću, samoiluzije, dobrovoljnog izgona u metafizičke prostore, za koju se, svakako, mora platiti kazna. Jer, samo Bog i Hrist, kao njegov izaslanik na Zemlji i posrednik sa ljudima, mogu se usuditi na pomisao da pobijede smrt. Još samo jedno lice na Zemlji može na sebe preuzeti taj đavolji posao (đavolji, jer je veoma rizičan i nezahvalan), a to je umjetnik, pisac. Nikako ne naučnik, o tome je Kiš nešto rekao kada je govorio da se može desiti u budućnosti da svi ljudi rokću sa presađenim svinjskim srcima, a da će samo pjesnici gledati i dalje ljudskim očima. Dakle, pisac je konkurent Bogu.

Na pitanje zašto pisca sljeduje kazna, Kiš odgovara: „Zato što sam izigravao tvorca, zato što sam konkurisao Bogu.“

Kada je Kiš počeo da konkuriše Bogu, kada se počeo uobličavati pisac u njemu? U njemu i u svijetu? Kada je mali Andi (Andreas Sam),
saznao za činjenicu postojanja smrti, činilo mu se da je shvatio „tajnu smrti“ (to je za njega bilo jedno te isto – činjenica i tajna) i čak i „tajnu besmrtnosti“. Zadatak đetinjstva je bio da se nadmudri smrt, da ne dozvoli svojoj misli o smrti da se odvije do kraja. Dječak je rešio da se izmigolji smrti planom koji će biti smišljan i domišljan tokom jednog ljudskog života. Ova misao – da se treba izmigoljiti smrti – to je već početak tog plana o potrebi njenog nadmudrivanja. Pisac se začeo. Pisac i pisanje, čitanje.

Pisanje kao novo čitanje i čitanje kao novo pisanje, kako kaže Basara. Pisanje kao bijeg od sive stvarnosti, uškopljena duha, ludila, smrti. Ali i pisanje koje pomaže, omogućava da se čovjek suoči sa smrću, i da je prozre. Dječak je odlučio da prozre neuhvatljive,tajne stvari ljudskog života. Da prozre smrt i „bar samo jednom“– san. Ali, nije samo u pitanju bijeg, odbrana od smrti, radi se i o pripremanju, uobličavanju vlastite smrti. Time smo ušli u kontekst odnosa pisanja i života, stvarnosti i literature, sna i jave. O tome će biti nešto riječi kasnije. Smrti se, dakle, Kiš približava već kao dječak. Ova elementarna činjenica za svakog čovjeka, nije u slučaju Kiša zdravorazumski shvatljiva i prihvatljiva. Preko fenomena smrti Kiš od „ranih jada“ iskazuje svoju fatalističku vezu sa pozivom pisca. Pečat različitosti“, „sramni pečat“ je već tu, i proces otpočet „podmuklim dejstvom biografije“ se nastavlja. U tzv. ciklusu „porodičnih romana“ („Rani jadi“, „Bašta,pepeo“, „Pješčanik“, koje je Kiš slikovito uporedio sa skicom, crtežom i slikom jedne te iste teme), smrt je data iz ugla đetinjstva, ali i iz ugla odraslog naratora, pisca, objektivnog, spoljašnjeg, sveznajućeg pripovjedača. U đetinjstvu, po sopstvenom iskazu, dva osnovna Kišova osjećanja su bila: strah i glad. U elementarnoj životnoj ugroženosti od mađarskih fašista u toku Drugog svjetskog rata, strah od smrti je bio jedan od najprimarnijih strahova. Strah od smrti se identifikovao sa strahom od nestanka.

Kišov otac je nestao, ne poginuo, ubijen ili umro, već nestao – u Aušvicu. Kasnije će to biti jedna od Kišovih dominatnih tema u romanu „Grobnica za Borisa Davidoviča“. Fenomen nestanka, odnosno smrti, je u ovoj knjizi dobio istorijsku, da kažem objektivnu, društvenu, bolje rečeno apstraktnu dimenziju (dok je u „Enciklopediji smrti“ riječ o čisto metafizičkim pojmovima ljubavi i smrti). Iz ove dimenzije Kiš je svojom literaturom, ispravljajući istoriju, konkretizovao nestanke, zapravo individualne sudbine udružene sa istorijskim znanjem i moralnom odgovornošću, pribjegavajući dokumentarističkom postupku. Aleksandar Jerkov piše: „Čitalac je taj kome je prepušteno iskustvo života, pripovedačev zadatak je da iz raspoloživih izvora izvede priču koja će u sklopu opštih načela i principa pokazivati neumitnost pojedinačnog slučaja. Otuda Kišovu prozu ne može čuti subjekat izolovan od istorije i ograničen na svoju subjektivnost, kao što se u njoj ne može pročitati ni istorijski društveni subjekt odvojen od individualne egzistencije.“

U đetinjstvu se javljaju drugi svjetovi , izvan našeg „ja“. Jedan od najdubljih, „iznad okvira naše kuće, izvan granica mog saznanja, iznad sfere naše ugodne svakidašnjice“, jedan od najopasnijih i najizazovnijih je, svakako, svijet smrti. „Umro ti je ujak“ –majka se obraća dječaku Andiju – „Ti ga nisi poznavao …“ Šta ostaje iza ljudi, od ljudi, kad odu, nestanu? Ostaje, literarno govoreći, metafora svih individualnih sudbina – čerga našeg lutalaštva. Na kraju životnog puta, čerga je malo čega puna i ispunjena, samo malo fali da sve ne naliči na san, na dim i maglu, na nešto što više nije ni sigurno da je nekad u bilo kojem obliku i postojalo. Neka fotografija, neki dragi predmet, pokoji dokument – i to je sve. Andreas Sam, alias Danilo Kiš je rano sazrio u ovom smislu, u smislu naklonosti za ovakav logičan, fatalistički, pesimistički, apsolutistički ishod svakog pojedinačnog življenja, fenomena života uopšte. U sljedećim pasusima iz romana „Rani jadi“ lijepo se vidi ta rano probuđena svijest o tragici svake egzistencije i tračku nade koje ipak ima, makar ona bila i u tako nepostojanoj stvari, kao što je literatura.

U ovim Kišovim sljedećim rečenicama osvjedočavamo se i značenja metafore, u smislu koji je dao J. M. Mjuri, da „nije samo ukras niti je samo čin uspoređivanja, u kreativnoj književnosti najviše vrste ona je gotovo način poimanja.“ Kiš piše: „Naš istorijski kofer, sad već oguljen i s kopčama koje svaki čas popuštaju sa zarđalim praskom, kao stari pištolji-kremenjače, isplovio je iz potopa sam i pust, kao u krvi pepeo: njegove fotografije i dokumenta. Tu su još i njegova krštenica i školska svedočanstva, te neverovatne tore ispisane kaligrafskim rukopisom neke daleke prošlosti, skoro mitske…“ 

„Kakvom sam tada bio mišlju vođen kad sam tu čudesnu arhivu prokrijumčario u naš kofer, krišom od svoje majke? To beše, bez sumnje, rana svest o tome da će to biti jedina prćija mog detinjstva, jedini materijalni dokaz da sam nekad bio i da je nekad bio moj otac. Jer bez svega toga, bez tih rukopisa i bez tih fotografija, ja bih danas zacelo bio uveren da sve to nije postojalo da je sve to jedna naknadna, sanjana priča, koju sam izmislio sebi za utehu. Lik mog oca bi se izbrisao iz sećanja, kao i toliki drugi, i kad bih pružio ruku, dohvatio bih prazninu. Mislio bih da sanjam.“

Kiš je ulagao napor da biografsko, odnosno autobiografsko maksimalno oneobičava, a da ostane samo naklonost, senzibilitet, individualni kod, koji čitalac i kritičar treba kasnije da prepoznaju, osjete i dožive. Za njega je veoma bitna tematska sklonost. Često je govorio da nije mogao čitati knjige, sa čijih prvih stranica nije mogao osjetiti da ih je njihov pisac morao napisati. Na dvostrukom planu, u Kišovim romanima, sazrijevali su i njegovi literarni junaci i on sam. Rana svijest da će čudesna očeva i porodična arhiva biti jedina prćija đetinjstva, pretočila se u poznu, zrelu svijest da će literatura biti jedina prćija njegovog cjelokupnog života.

U JUTARNJEM

Kakve su mogućnosti prognoziranja zemljotresa? Gost Jutra biće pronalazač Zoran Ilinčić. On se ne slaže sa dominantnim zaključcima o razlozima nastanka zemljotresa i vjeruje da su oni doveli do pogrešnih zaključaka u vezi sa genezom zemljotresa.

linčić smatra da se lokacija budućeg zemljotresa može vrlo uspješno prognozirati.On će u našem programu predstaviti i svoj pronalazak za zaštitu građevina od zemljotresa za koji je dobio dvije prestižne nagrade na sajmovima pronalazaka u Ženevi i Temišvaru, a njegov pronalazak prepoznala je Kancelarija Ujedinjenih Nacija za smanjenje rizika od katastrofa.

Regionom je odjeknula informacija da je bivši košarkaški reprezentativac i trener Milan Gurović počinio nasilje u porodici, nad ćerkom i suprugom. Priznao je nasilje i dobio kaznu – 10 mjeseci kućnog pritvora. Nasilno ponašanje nema opravdanje, a mnoge poznate ličnosti pokazale su i lice nasilnika.To je bio povod da u goste pozovemo direktoricu NVO Centra za ženska prava Maju Raičević.

Tema Jutra: Stigma

U Antičkoj Grčkoj, ona je označavala biljeg koji se utiskivao u kožu robova kako bi se na taj način označila njihova pripadnost robovlasniku. Određen odnos društva se podrazumijevao prema nosiocu biljega, budući da je označavao njegov vrlo nepovoljan socijalni status. Šta je stigma danas? Koliko je prisutna u našem društvu? Šta su posljedice stigmatizacije? Šta se čini u borbi protiv stigmatizacije? Naša gošća na ovu temu biće psihološkinja Radmila Stupar Đurišić.

Sjećamo se košarkaša Harisa Brkića koji je preminuo na današnji dan (15.12. 2000) od posljedica ranjavanja. Tog 12. decembra 2000. godine, još uvijek nepoznati ubica pucao je u 26-godišnjeg Harisa. I danas, nakon 19 godina ne blijedi priča o umijeću igrača koji je prerano napustio ovaj svijet. 1999. Budućnost pravi drim tim, a njegov dio bio je i Haris Brkić. Svoja sjećanja na Harisa podijeliće sa nama direktor reprezentativnih selekcija Košarkaškog saveza CG Danilo Mitrović.

Kakvu podršku grad Bar pruža preduzetništvu, ženama preduzetnicama, kao i NVO sektoru? Na koji način projekat “Generator B”, može da unese energiju i generiše razvoj grada i uređenje javnih površina na novim osnovama, uz podršku mladih, kreativnih i stručnih ljudi okupljenih u NVO “Urbar”. Gošća Jutra biće potpredsjednica Opštie Bar mr Tanja Spičanović.

Tinejdžerka Katarina Radulović snimila je spot prvijenac “Malo malo”. Premijerno ćemo ga vidjeti u našem programu.

Muzičar Zdravko Đuranović premijerno će predstaviti spot za pjesmu “Ima sa mnom ko da tuguje” i najaviti solistički koncert “Podgoričke muzičke legende i ja” koji će se održati u utorak , 17. decembra, u 20 h u okviru DEUS-a.

Danijel Alibabić osvojio je nagradu za najbolju za kompoziciju, a Komnen Vuković Grand Prix sa pjesmom “Čuvam svijet” na Međunarodnom dječjem festivalu “Razigrane note” u Zagrebu..Radosne vijesti i atmosferu sa festivala podijeliće sa nama….

Podgoričanka Ana Petrušić vratila sa takmičenja za mis ekologije “Miss Eco Teen” koje je održano u Egiptu od 24. do 9. pod pokroviteljstvom UNESCO-a. Ana će biti naša gošća.

Ekipa sa terena uživo izvještava sa nekoliko lokacija.

Putopisac Edin Krnić vodi nas u Iran u regiju Isvahan, u najpoznatije etno selo Abjane.

U redovnoj rubrici Ukusi jutra˙- novi specijalitet šefice kuhinje Slađane Šoć.

U Jutarnjem i servisne informacije, aktuelnosti, priče sa terena i redovne rubrike.

Urednica i voditeljka emisije: Marija Razić

Urednica redakcije Jutarnjeg programa: Milica Babić

e-mail: jutarnjivikendom@ rtcg.org, [email protected]

Broj telefona redakcije: 020 224 991

SLAB VJETAR

Sjutra će u Crnoj Gori biti sunčano, uz povremeno malu, ili umjerenu oblačnost.

Na sjeveru ujutru ili prijepodne, magla ili povećana niska oblačnost. Vjetar uglavnom slab do umjeren, južni i istočni. Jutarnja temperatura vazduha -6 do 8, najviša dnevna 7 do 19 stepeni.

U Podgorici će biti pretežno sunčano. Vjetar slab do umjeren promjenljivog smjera. Jutarnja temperatura vazduha oko 3, najviša dnevna do 17 stepeni.

LAKŠE POVREDE

Na putu Podgorica – Kolašin, kod Smokovca, u 16 sati i 43 minuta došlo je do udesa.

Portal RTCG saznaje nezvanično da u saobraćajnoj nezgodi, srećom, nije bilo teže povrijeđenih. Udes se dogodio u 16 i 43, a saobraćaj se trenutno odvija jednom trakom naizmjenično.

OKONČANA SARADNJA

Najveći norveški operater bežične telefonije, “Telenor”, odabrao je švedsku firmu “Erikson” za isporuku dijela opreme svoje nove brze 5G mreže, okončavši deceniju saradnje s kineskim tehnološkim gigantom “Huavejem”.

Kompanija je u petak najavila da će postepeno ukloniti opremu “Huaveja” dok nadograđuje radio opremu za sljedeću generaciju mobilne mreže.

Taj potez bi vjerovatno mogao da udovolji SAD koje lobiraju kod svojih evropskih saveznika da potisnu kinesku kompaniju zbog strahovanja od “kibernetičke špijunaže”.

Kompanija “Telenor” je objavila da je “obavila opsežnu procjenu bezbjednosti” birajući patnera, uz razmatranje faktora kao što su tehnički kvalitet, komercijalni uslovi i sposobnost za inoviranje i modernizaciju, izjavio je izvršni direktor “Telenor grupe” Sigve Breke.

“Na osnovu sveobuhvatne procjene, odlučili smo da uvedemo novog partnera za ovaj važan tehnološki pomak u Norveškoj”, rekao je Breke.

“Telenor” koji se udaljava od “Huaveja” deceniju pošto su započeli saradnju, rekao je da će nastaviti da koristi opremu od kineske kompanije tokom prelaska na novu mrežu u narednih četiri do pet godina.

“Telenor” je ranije već bio odabrao “Eriksona” i finsku “Nokiju” da izgrade “jezgro” 5G mreže.

“Telenor” ima mobilne mreže u nordijskim i drugim zemljama Evrope i u Aziji.

“Huavej” je odbio da komentariše odluku o prekidu saradnje, a “Erikson” nije odgovorio na zahtjev za komentar.

Evropske kompanije mobilne telefonije su pred teškim poslovnim odlukama jer su usred geopolitičke bitke zbog “Huaveja”.

Kompanije za bežičnu telefoniju se opredjeljuju za “Huavej” koji ima reputaciju zbog jeftine, a pouzdane opreme, ali američki zvaničnici upozoravaju saveznike da vlasti komunističke Kine mogu tu kompaniju da koriste za špijuniranje, što ta kompanija uporno negira.

Superbrze 5G mreže i inovacije koje one obećavaju da će donijeti – telemedicina i automatizovane fabrike, snažno će se oslanjati na softver u “jezgru” mreže, za koji SAD kažu da je bezbjednosno ranjiviji od prethodnih.

“Huavej” je ove nedjelje postigao i jedan uspjeh jer je njemačka “Telefonika Dojčland” objavila da je odabrala tu kinesku firmu i finsku “Nokiju” da joj zajedno isporučuju opremu za verziju 5G radio mreže manje brzine.

Neačka kompanija je upozorila da je češće “Huaveja” podložno njemačkim zakonskim odredbama o tehnološkoj bezbjednosti koje Vlada Njemačke može da pooštri za buduću tehnologiju 5G.