IRINEJ PORUČIO

Srpska pravoslavna crkva (SPC) apsolutno ostaje na stanovištu da je Kosovo neotuđivi dio bez kojeg Srbija nije Srbija, poručio je za Nova.rs patrijarh Irinej.

“Tamo je početak svega. Mi se moramo boriti za tu teritoriju i moramo pronaći put da ono ostane u okviru naše zemlje. Sila otima zemlje i gradove, ali ono što se njome otme jednog dana se može i povratiti. Upravo je Kosovo najbolji dokaz za to, jer je mnogo vremena bilo pod Turcima, pa je ipak oslobođeno”, naveo je Irinej.

On je naglasio da Kosovo i Metohija čine temelja, bez kojih “Srbija nije Srbija”.

“Tamo je počela naša kultura. Na tom prostoru se nalaze naše najveće svetinje i prolivena ogromna krv od Vidovdana do danas”, rekao je on, opisujući Kosovo kao “svetu zemlji za koju se vezuje sva istorija srpskog naroda”.

BALKANSKA RASKRŠĆA

Dejtonski sporazum jeste prekinuo rat u kome je stradalo skoro sto hiljada ljudi (64.000 Bošnjaka, 24.900 Srba, 7.700 Hrvata i oko 500 ,,ostalih“) ali nije od Bosne i Hercegovine napravio funkcionalnu državu: štaviše, ostvario je i zacementirao ratne ciljeve sve tri strane, a ovu malu zemlju uveo u kontinuiranu agoniju, navodi Slaviša Lekić u autorskom tekstu za Pobjedu.

Piše: Slaviša Lekić

Zato je Bosna zemlja koja još uvek nije izašla iz poslijeratnog vremena, zemlja posvađana sa samom sobom, zemlja koju je Makron proglasio za tempiranu bombu.

Zato je Bosna zemlja u kojoj su šanse da se slomi dominacija nacionalističkih partija Srba, Bošnjaka i Hrvata – nikakve!

Zato je Bosna zemlja sa četiri predsjednika, zemlja sa četrnaest vlada, zemlja sa 173 ministra.

Samo u takvoj zemlji predsjednik može biti neko ko Bosnu i Hercegovinu doživljava kao prisilno i privremeno boravište za Srbe; neko koga najveći dio građana koje predstavlja u svijetu, otvoreno nazivaju ,,državnim neprijateljem br. 1“; neko ko za fudbalsku reprezentaciju BiH navija isključivo kad igraju protiv Turske; neko ko poriče da je u identitetskom smislu Bosanac ili bosanski Srbin, već je, kaže, samo Srbin i neko ko ne krije da se u Sarajevu osjeća ,,kao krme u Teheranu“.

LAKTAŠ IZ LAKTAŠA

Milorad Dodik je rođen 12. marta 1959. godine u Laktašima.

Otac Bogoljub i majka Mira bili su zemljoradnici: na imanju od 70 dunuma (dunum = 1.000 kvadratnih metara) proizvodili su, uglavnom, krompir i živjeli skromno.

U Laktašima je završio osnovnu školu, a u Banjluci je 1978. godine završio srednju Poljoprivrednu. Školovao se za mesara.

Iako je dugo igrao košarku (u klubu „Potkozarje“) na pobjedničko postolje prvi put se popeo kad je pobijedio na lokalnom takmičenju u oranju traktorom.

Fakultet političkih nauka u Beogradu završio je 1983. godine.

Njegov meteorski uspon ka političkom vrhu započeo je tri godine kasnije, izborom za presjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Laktaši: tad je od gradića sa tridesetak hiljada stanovnika, zahvaljujući poreskim olakšicama i potenciranju malih i srednjih preduzetnika, napravio republički preduzetnički centar.

Na prvim višestranačkim izborima, održanim 1990. godine, kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića izabran je u Parlament BiH. Kad su izbili sukobi, sa ostalim srpskim parlamentarcima napustio je bosanskohercegovačku skupštinu i do kraja rata djelovao kao nezavisni poslanik u Narodnoj skupštini RS.

Iako je bio pripadnik Vojske RS, koliko god se time hvalisao, Dodik nikad nije video front: njega su generali Momir Talić i Boško Kelečević rasporedili u jedinicu Vojne policije, stacioniranu na Aerodromu „Mahovljani“ kod Banjaluke, ali Dodika čak ni tamo niko nikad nije vidio.

Kad je 1994. godine, na prostor koji je kontrolisala Republika Srpska, upala diverzantska jedinica iz Hrvatske i ubila 14 Srba, Dodik je, po sopstvenom svjedočenju, ,,neke pripadnike muslimanske i hvatske zajednice koji su se prepali eventualne odmazde“, smjestio u Laktaše, u svoju kuću.

Bez obzira na nesporni politički talenat, Dodikov politički uspeh temelji se na ekonomskom prosperitetu firme „Igokea“ koju je osnovao juna 1991. godine: registrovana za proizvodnju tapaciranog namještaja (izlagao je čak na Beogradskom sajmu namještaja) i dekorativnih artikala, inžinjering poslove na izgradnji i opremanju poslovnih zgrada, izvoz i uvoz neprehrambene robe, te usluge prometa i reklama, ,,Igokea“ je glavni prihod bilježila od trgovine naftnim derivatima, cigaretama i alkoholom. Dodik je bio povlašteni distributer te robe iz Srbije u Republiku Srpsku, Republiku Srpsku Krajinu i teritoriju koja je bila pod kontrolom Fikreta Abdića.

MOĆNI ZAŠTITNICI

Ključni zaštitinik u tom poslu bio mu Borislav Mikelić, šef takozvane Republike Srpske Krajine, mentor Željka Ražnatovića Arkana i čovek od povjerenja Slobodana Miloševića kojim je Dodik, kažu, bio fasciniran. Prvi susret Miloševića i Dodika odigrao se 1994. baš pod pokroviteljstvom Mikelića.

No, kad je postalo evidentno da je međunarodna zajednica digla ruke od Miloševića, nije mu ni Dodik ostao dužan: ,,Milošević je tragična srpska figura u posljednjih 12 godina, koji je, htio ili ne, produkovao sistem beznađa u samoj Srbiji i dugo vremena držao RS u potpunoj zavisnosti od njegove politike i uticaja“, rekao je 1999. Dodik.

Stranku nezavisnih socijaldemokrata, osnovao je 1996. godine (ime je promijenjeno u Savez nezavisnih socijaldemokrata nakon što se 2002. godine ujedinila sa Demokratskom socijalističkom partijom, nastalom cijepanjem Socijalističke partije RS).

Kad je Biljana Plavšić (kao vršilac dužnosti, sve do izbora na tu funkciju, septembra 1996.) naslijedila Radovana Karadžića na mjestu predsjednika Republike Srpske, nakon što se ovaj početkom 1996. pod međunarodnim pritiskom morao odreći funkcije i povući iz politike, odigrala je igru po meraku međunarodne zajednice.

Uz pomoć odmetnuth djelova policije koje je predvodio Dragan Lukač, komandant Specijalne jedinice policije, današnji ministar unutrašnjih poslova, zahvaljujući logističkoj pomoći stranih službi ali i transporterima SFOR-a ali i uz politički blagoslov Biljane Plavšić, koja je Dodiku, čija stranka je tada imala samo dva poslanika, povjerila mandat za sastav Vlade, Mile iz Laktaša je prvi put okusio vlast. Na sednici Skupštine u Bijeljini, 18. januara 1998. kojoj je prisustvovao i američki ambasador, poslanici SDS i SRS RS su napustili parlament, a u sali je ostao 41 poslanik, među njima značajan broj Bošnjaka i Hrvata – SFOR je helikopterom prevezao još jednog poslanika (Franjo Majdandžić) čime je omogućen kvorum za izbor novog premijera.

PODRŠKA ZAPADA

,,Za međunarodnu zajednicu je prihvatljiva samo ona vlada na čijem čelu je Milorad Dodik“, rekao je tada visoki predstavnik Karlos Vestendorp.

Nikola Poplašen, novoizabrani predsjednik RS, po preuzimanju dužnosti na jesen iste godine odbio je da da novi mandat za sastav Vlade Miloradu Dodiku, ali nije uspio naći ni većinu koja bi izabrala neku drugu vladu, pa je Dodik ostao premijer u tehničkom mandatu.

Čim je Vojislav Šešelj ocenio da je RS ,,pod američkom okupacijom i da to ne bi bilo moguce da nije srpske nesloge, odnosno sluga“, aludirajući na Dodika i Biljanu Plavšić, Dodik je uzvratio: ,,Bolje nam je pod američkom okupacijom nego da nam Šešelj kroji politiku“.

A kad je Nikola Poplašen, novoizabrani predsjednik RS, pozvao Šešelja na inauguracioni prijem, Dodik je taj poziv okarakterisao na sljedeći način: ,,To što gospodin Poplašen ignoriše preporuku Kancelarije visokog predstavnika za Bosnu, stvar je njegove procjene i rekao bih sada političke budućnosti“.

Karlos Vestendorp je početkom marta 1999. smenio Nikolu Poplašena (njegovo urgentno izbacivanje iz Banskih dvora lično je naredio Milorad Dodik) RS je ostala i bez predsjednika, a Dodik je nastavio obavljati dužnost premijera, čak i kad je nakon raskola sa Socijalističkom partijom ostao bez skupštinske većine.

Dodik je krajem devedesetih bio istinski ljubimac Zapada. Čak je i stroga i prema Srbima poslovično netrpeljiva Medlin Olbrajt njegov politički uspon opisivala kao ,,dah svježeg vjetra“. U martu 2000. u Banjaluci će ga nazvati – „šampionom međunarodne zajednice“, što mu nije bilo od velike pomoći: te godine gubi u trci za predsednika RS od kandidata SDS Mirka Šarovića i odlazi u opoziciju.

,,Prvo ću se odmarati uz intenzivno učenje engleskog jezika, a potom ću izvršiti reformu SNSD-a i stranku pripremati za naredne predsjedničke i parlamentarne izbore“.

STABILOKRAT

Nije naučio engleski ali jeste reformisao svoju partiju i prije Vučića patentirao stabilokratiju na ovim prostorima. Šest godina kasnije, tadašnji predsednik RS i SDS Dragan Čavić daće mandat Dodiku da sastavi novu Vladu. Čavić će iste godine u predsjedničkoj trci izgubiti od Milana Jelića, kandidata SNSD a ubrzo će biti zbačen sa čela SDS: stranačke kolege su najviše zamjerale što je mandat poverio Dodiku koji je ostao na čelu Vlade RS do izbora 2010, kada njegov SNSD osvaja uverljivu pobjedu na parlamentarnim izvorima, a Dodik u trci za predsjednika RS.

I drugo Dodikovo stupanje na prijesto Republike Srpske obilježilo je obećanje da će povesti odlučnu borbu protiv korupcije i pohapsiti one koji prednjače. Odmah su se javili neki zajedljivci sa idejom kako se ta ideja ekstremno lako da realizovati: s obzirom na strukturu korupcionaške piramide u RS-u, predložili su da se Dodik sam zaključa i ključ baci kroz prozor.

Novi period njegove vladavine obilježila je drastična transformacija: od Dodikove socijaldemokratije, ostala su slova u nazivu stranke. Jugoslovenski reformista i jedan od aduta Ante Markovića u redovima Srba u Bosni i Hercegovini, Dodik je poslije raspada zemlje Jugoslaviju optuživao za prikrivanje razmjera zločina počinjenih nad Srbima, nazivajući prethodnu državu najvećom zabludom srpskog naroda.

Bio je jedan od retkih viđenijih Srba koji se zalagao da Karadžić i Mladić budu izručeni Hagu. Sve dok nije postao neko i nešto u Republici Srpskoj, tačnije – sve i sja!

,,Tipično je kod Srba da od gubitnika prave mitske tipove. Teret Karadžića i Mladića mora se skinuti sa srpskog naroda“ – rekao je svojevremeno Dodik.

U opširnom intervjuu sarajevskom magazinu Slobodna Bosna gdje je, između ostalog, rekao kako BiH smatra svojom domovinom, Milorad Dodik, predsednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata je 22. marta 1996. godine saradnju sa Haškim tribunalom smatrao – neophodnom: ,,Potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred sud“, a na preciziranje intervjuera ,,I Karadžić i Mladić?“, Dodik je odgovorio:,,I njih dvojica. Neka sud utvrdi da li su krivi ili ne, a ne da svoju odgovornost svaljuju na leđa cijelog srpskog naroda.“

U londonskom političkom magazinu ,,War Report“ (WR) Republiku Srpsku je 1997. nazvao ,,Republikom šumskom“.

I nakon rata Dodik je u medijima nazivao Ratka Mladića i Radovana Karadžića zlotvorima i štetočinama i optuživao ih da su počinili genocid u Srebrenici. Početkom 2001. u intervjuu za ,,Dnevni avaz“ Dodik je izjavio da su pod političkim vođstvom SDS-a počinjeni brojni ratni zločini.

U OBRUČU NACIONALIZMA

Kad je ponovo postao vlast, promijenio se i odnos prema ratnim zločincima. U Manastiru Moštanica kod Kozarske Dubice, poslije liturgije i parastosa za sve stradale srpske vojnike od Kosovskog boja do danas, i slavskog obreda povodom obilježavanja Vidovdana – krsne slave Vojske Republike Srpske, Dodik je u obraćanju naglasio da je to obilježavanje dokaz da VRS nije otišla u istoriju:

,,Slaveći njenu krsnu slavu pokazujemo naše opredjeljenje i zahvalnost ljudima koji su formirali Republiku Srpsku, a to je tadašnje političko rukovodstvo – predsjednik Radovan Karadžić i general Ratko Mladić“.

Od kooperativnog pulena međunarodnih krugova koji su ga transporterima i helikopterom doveli na vlast, nastao je kruti ultranacionalista.

Kad je tek postao predsjednik Vlade RS na pitanje o posljedicama kosovskog problema na Republiku Srpsku rekao je: ,,Ja sam samo ipak predsjednik Vlade RS. Delokrug i domen mog rada je Srpska.“

Deset godina kasnije, Kosovo je vezao za status Republike Srpske, lansirajući i referendum Republike Srpske o otcjepljenju, argumentujući tu ideju pritiscima iz Sarajeva o centralizaciji BiH.

U međuvremenu su mediji prenijeli sadržaje nekih od 251.287 američkih dokumenata iz državne arhive (,,Vikiliks“) tada premijer Republike Srpske Milorad Dodik podržao je Ahtisarijev plan za Kosovo i američkim diplomatama najavio priznanje Kosova poslije takve odluke Savjeta bezbjednosti UN. To je potvrdio pomoćnik američkog državnog sekretara za Evropu i Aziju Denijelu Fridu u Zagrebu, dok je Dodik lakonski odgovorio: ,,Što se tiče tog famoznog Frida, on se i pokazao kao jedan petljanac i lažov koji je na mnogim mjestima pokušavao da progura nezavisnost Kosova. Nikada ne može da nađe svjedoke o tome“.

Na skupštini Srpskog nacionalnog veća u Zagrebu 2008. premijer Republike Srpske Milorad Dodik osuo je paljbu po Hrvatskoj, pojasnivši usred Zagreba kako je ta država nastala na ,,najvećem etničkom čišćenju nakon Drugog svjetskog rata“. Poentirao je pozivom Srbima iz Hrvatske da se presele u Republiku Srpsku.

Ovacije svesrpskog puka zbog patriotski oštre retorike Dodika u Zagrebu nisu utihle ni kad je HTV, u emisiji o odnosima Zagreba, Beograda i Banjaluke, emitovao amaterski video-zapis na kojem se vidi i čuje kako Dodik, glavom i bradom, uz pomoć ostalih delova tela, na nekoj bini pjeva nostalgičarski ustaški hit gde se pominju izvjesni Jure (Francetić) i (Rafael) Boban.

Privrženost cjelovitoj Bosni i Hercegovini Dodik je možda najbolje demonstrirao u sad već čuvenom razgovoru za Dojče vele, kad je na novinarsko pitanje „Hoće li karta Balkana da opstane u narednih deset godina?“, predsednik Republike Srpske na mapi Balkana flomasterom šrafirao Republiku Srpsku i sjever Kosova tako da budu pripojeni Srbiji: a onda je za svaki slučaj šrafirao i Vojvodinu uz reči: „I ovo, i ovo… nemoj mi to…“

„Šta fali? Baš je ovo lijepo“, rekao je Dodik.

IMUN NA AFERE

Da je Dodik praktično neuništiv pokazalo se i kad su redakcije Špigla i Zidojče cajtunga onomad objavile tajni snimak zabilježen na Ibici, na kome se vide bivši vicekancelar i predsjednik desničarske Slobodarske stranke Austrije Hajnc Kristijan Štrahe i njegova desna ruka i šef poslaničke grupe Johan Gudenus kako se u pijanom razgovoru sa tobožnjom izaslanicom neimenovanog ruskog oligaraha razmeću namještenim tenderima, izbjegavanje poreza i raznim još nepodopštinama koji su praksa u mutnim radnjama.

Štrahe je redovno primao Dodika koji je u Beču tražio (i dobio) podršku kad je riječ o članstvu BiH u NATO-u: na zajedničkoj konferenciji za medije Štrahe je izjavio da austrijske vlasti imaju ,,puno razumijevanje za stav da BiH treba da ostane vojno neutralna“.

Slično je bilo i sa Dodikovim stavovima u vezi migrantske krize: ,,Zajednički interes nam je da štitimo granice i migrante vratimo odakle su došli. Austrijanci njeguju, pogotovo sada kada predsjedavamo Evropskoj uniji, saradnju sa balkanskim zemljama i želimo da produbljujemo naše odnose“, rekao je vicekancelar Štrahe.

Čudan alhemijski spoj prvog čovjeka RS sa Austrijancima bio je povod da neki analitičari Dodika proglase za političkog inovatora, koji pomjera granice političke teorije: ideje koje Slobodarskoj partiji nisu strane, one koje su progonile rasne neprijatelje, a Srbi su bili rasni neprijatelji ideoloških prethodnika Slobodarske partije, otjerale su u smrt više stotina hiljada pripadnika naroda iz kojeg dolazi Milorad Dodik – uprkos tome, Dodik je pozivao Srbe iz Austrije da listom glasaju za Slobodarsku partiju.

IGRA UZ VUČIĆA

Stojeći sa desne strane od Aleksandra Vučića koji u posljednjem ,,sporu“ Crne Gore i Srbije nije pucao iz svih oružja već samo davao koordinate, Dodik nije propustio šansu da socijaldemokratski odgovori na ,,velikocrnogorsku agresiju“.

Iako je upravo on još prije godinu dana tadašnjem ambasadoru Crne Gore u Bosni i Hercegovini uručio zvaničan poziv za crnogorskog predsjednika da dođe u posjetu BiH, Predsedništvo BiH dva puta ,,nije postiglo potpunu saglasnost za poziv predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću da dođe u službenu posjetu Bosni i Hercegovini (BiH)“: oba puta protiv je bio član Predsjedništva iz reda srpskog naroda – Milorad Dodik, koji je iskoristio ustavom predviđeno pravo i zaključak ostale dvojice proglasio destruktivnim po vitalni entitetski interes (Republike Srpske).

I ne samo to: u intervjuu vazda za takve stvari otvorenim ,,Večernjim novostima“, izdominirao je izjavom kako ideja o novoj crkvi u Crnoj Gori i nije nova, niti je to ni ekskluziva ni umotvorina Mila Đukanovića, niti dokaz njegovog političkog talenta: ,,To je rehabilitacija loših projekata iz prošlosti koje možemo videti i kod Anta Pavelića i mnogih drugih koji su hteli da na ovaj način kao Đukanović što sada radi, razjedine srpski narod“, rekao je Dodik.

Gostujući na sarajevskoj Fejs televiziji Dodik je tek uzgred pomenuo i kako ga je Đukanović klevetao: ,,Rekao je Bajdenu da je Dodik trojanski konj ruske politike na Balkanu. Ja njega nikada nisam komentarisao do večeras“.

Cijena Dodikove prosrpske nacionalističke platforme, kojom je osvajao izbore u RS i simpatije u Beogradu, bila je višegodišnja totalna diplomatska izolacija, ako izuzmemo rijetke susrete sa Putinom i drugim ruskim zvaničnicima i gotovo svakodnevni radni doručak sa Vučićem i Aleksandrovom lijevom rukom – Andrijom Mandićem, crnogorskim četničkim vojvodom.

BRANA ZA JEDINSTVENU BiH

Za razliku od Aleksandra Vučića od koga ćete danas uvek dobiti odgovor da on (kao i Srbija) poštuje BiH, njen suverenitet i teritorijalni integritet, te dejtonski ustav, ali Republiku Srpsku – voli, Dodik je neskrivena brana Bosni i Hercegovini na putu NATO i jedino on sprječava da BiH prizna Kosovo.

I dok Vučić, pomirljivo ali nevješto prikriva pijemontske ambicije ujedinjavanja Srba (mada ne treba zaboraviti da je Srbija usvojila Strategiju odbrane, u kojoj se navodi da je jedan od zadataka očuvanje Republike Srpske), Dodik uz pomoć nekih Vučećevih vazala nema problema sa tim. Nema tome dugo, uostalom, kako se igrao Tarabića ili bosanskog Nostradamusa: ,,Goodbye BiH, welcome RS-exit“ šaljivo je Dodik najavio secesiju.

Zbog svega ovoga, Dodik godinama uživa podršku među građanima, ravnu povjerenju koju je na tim prostorima imao Radovan Karadžić.

Prema jednoj školi mišljenja Dodik će svoju posljednju funkciju iskoristiti da sebi vrati politički kredibilitet na međunarodnom planu koji je imao na početku političke karijere, čak i po cijenu postepenog skretanja s kursa beskompromisnog borca za interese RS. Ukoliko, međutim, u tom tihom zaokretu Zapad ne prepozna Dodikovu kooperativnost, on će i po cijenu konflikta, kao posljednjeg stepenika nestabilnosti, Bosnu vratiti u sferu krize a Republiku Srpsku u zagrljaj ruskog medveda.

Ima još jedna stvar: impulsivan, temperamentan, bahat, energičan, neformalan, čovjek koji hoće da popije ali i da zapjeva na svadbi, Milorad Dodik je prekodrinski ideal svemogućeg čovjeka koji može sve: da u pratnji Ćamila Durakovića, načelnika opštine Srebrenica, prolazi kroz kapiju Memorijalnog centra Potočari, na kojoj piše „Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine“, a onda u Banjaluci organizuje pseudo-naučnu konferenciju gdje negira genocide, glumi bosansku Vesnu Pešić i svoju zemljakinju Biljanu Plavšić naziva ,,senilnom babom“, a onda je redovno posjećuje u zatvoru posle presude u Hagu, ponaša se kao da mu je međunarodna zajednica testamentom u amanet ostavila da se brine o nepovredivosti dejtonskog dogovora, a onda se zalaže za treći entitet – što je moguće samo uz promenu Dejtona, miljenik je Zapada dok mu to odgovara ali umije da im tresne šakom o sto, da bude istovremeno i sa Koštunicom ali i Tadićem, da pred Tadićem, Vučića i SNS nazove ,,političkim pobačajem“ a onda paktira sa Vučićem, da se predstavlja socijaldemokratom, a da bude jedan od najbogatijih Srba…!

U dvije reči – hodajući oksimoron.

„Nemam vremena za dangubu. Ako zajedno s drugim kolegama u Predsjedništvu najduže za godinu ne uspijem da vratim Bosnu i Hercegovinu sa sadašnjeg puta samouništenja na pravi put, ja napuštam Predsjedništvo, vraćam se u Banjaluku, pa neka sve propadne“, rekao je Milorad Dodik saradniku Al Džazire Zekerijahu Smajiću u Briselu.

Prošlo je od tada više od godinu dana, za BiH se može reći štošta, samo ne da je ,,na pravom putu“. Što se ne bi moglo reći za predsjedavajućeg BiH, koji se u Sarajevu osjeća ,,kao krme u Teheranu“!

A u Beogradu kao ,,svoj na svome“.

Otac nacije, kako su ne bez razloga zvali pokojnog Dobricu Ćosića, Republiku Srpsku nazvao je „preskupom, ali jedinom političkom i ratnom pobjedom srpskog naroda u drugoj polovini 20. veka“.

Nasledni vlasnik te ,,preskupe pobjede“ nije Aleksandar Vučić, kome je hobi ulazak u istorije, već Milorad Dodik. Što je kosmička prednost pri eventualnom izboru za srpskog političkog patrijarha ili ,,predsjednika svih Srba svijeta“.

Taj dan je bliži nego što Vučić pomišlja.

Živi bili pa vidjeli!

OSJEĆA SE DOBRO

Ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin pozitivan je na virus korona, nema nikakve simptome i nalazi se u samoizolaciji, saopštilo je Ministarstvo odbrane.

Kako su rekli, on se osjeća dobro.

“Ministar Vulin nastavlja sa redovnim obavljanjem dužnosti pridržavajući se svih propisanih mjera tokom samoizolacije”, navodi se u saopštenju Ministarstva.

Još se dodaje da je Vulin apelovao na sve građane da se pridržavaju mjera koje su Republički krizni štab i Vlada donijeli u cilju sprečavanja širenja, suzbijanja i gašenja virusne infekcije Kovid-19.

Takođe, i predsjednici Narodne skupštine Srbije Maji Gojković danas je potvrđen pozitivan test na Kovid-19, a ona se nalazi u bolnici i prima neophodnu terapiju, potvrđeno je Tanjugu u njenom kabinetu.

Gojković ima upalu pluća, ali se dobro osjeća.

Pored Gojković i ministar odbrane Aleksandar Vulin, pozitivan je na virus korona, a mediji su prenijeli da je Kovidom 19 zaražen i direktor Kancelarije za KiM Marko Ðurić.

BALKANSKA RASKRŠĆA

Zanimljiv su detalj kolege sa portala Slobodna Bosna primijetile na slikama sa sijela u Mostaru na kojem su šefovi Stranke demokratske akcije Bakir Iztbegović i Hrvatske demokratske zajednice BiH Dragan Čović objavili da su se dogovorili o sudbini tog grada. Iza njih dvojice, naime, viri Dario Krezić, čovjek koji je Čoviću bio savjetnik u Predsjedništvu BiH. Šira bh. javnost upoznala ga je prije tri godine kad je portal Žurnal objavio njegov telefonski razgovor sa mostarskim kriminalcem Oliverom Marjanovićem, navodi Saša Rukavina, u autorskom tekstu za “Pobjedu”.

Piše: Saša Rukavina

Policija je prisluškivala Marjanovića, a Krezića ulovila u nezgodnom trenutku. Oba su pričali iz auta, Knezović iz službenog, čiji je vlasnik Predsjedništvo BiH (ili, kako se to kod nas kaže Ureda hrvatskog člana Predsjedništva), Marjanović iz svog, u kojem je u tom trenutku bio i Mario Markota iz Posušja.

Ne svojom voljom – nešto prije toga Marjanović ga je oteo, a Knezović je Marjanoviću javio da ,,ništa ne radi bez njega“: ,,Nakon što su se sreli na dogovorenom mjestu, Marjanović ‘ništa nije radio bez Krezića’, pa su ga udruženim snagama teško pretukli i zaprijetili Markoti da drži jezik za zubima”, piše Slobodna Bosna.

BIĆE IZBORA, A MOŽDA I NEĆE

Markota je pretučen jer je prijavio uzimanje mita za zapošljavanje u državnoj policiji: ,,Policija je dokumentirala ovaj zločin, zbog kojeg je Oliver Marjanović osuđen na osam mjeseci zatvora. Dario Krezić nije odgovarao kao saučesnik u krivičnom djelu. Nije odgovarao ni 1999, kada je sudjelovao u teškoj krađi”, podsjeća Slobodna Bosna na Žurnalov tekst iz maja 2017. o događaju koji se zbio u novembru 2015.

Ima tu još detalja tipa da je Krezić u tom trenutku bio najozbiljniji kandidat za šefa mostarske ispostave obavještajne službe BiH ili da su signal Marjanoviću koji je Krezovića čekao u mraku bili ,,blinker” sa službenog auta, ali ti detalji nisu bitni. Bitno je da je to jedna od bh. afera koje nikad nisu dovedene do kraja jer ih se pravosuđe nije hvatalo, a nove su ih potiskivale. Naprosto, u pravu je šef Delegacije EU u BiH Johan Satler kad za magazin Dane kaže da kad se ujutro probudi ne zna koju će novu krizu zateći.

Mostarska afera, koju su Izetbegović i Čović rješavali tog 18. juna kad je Krezović izronio iza leđa svog svemoćnog političkog zaštitnika – nije nova. U ovom obliku traje od 2010. kad je Ustavni sud BiH ukinuo nekoliko odredbi Izbornog zakona BiH koje su definisale izbore u gradu Mostaru.

Od tada, zato što Parlamentarna skupština BiH nije provela presudu Ustavnog suda iako je to u BiH krivično djelo za koje se može u zatvor, Mostarci nisu birali gradsku vlast. Jedna od bh. uzrečica, usput, jeste i da su nepromjenjivi samo rodni list i Ljubo Bešlić. Inače, Bešlić je za gradonačelnika izabran na zadnjim lokalnim izborima u tom gradu – 2008 godine.

Hoće li Mostar konačno birati novog gradonačelnika u novembru kad bi u BiH trebali biti održani lokalni izbori, ne zna više niko. Čović i Izetbegović jesu nešto dogovorili, ali bi sad to trebao ozvaničiti parlament u kojem ga, opet, opozicija, može srušiti. Naročito ako im pomogne i vladajuća SNSD, čiji je šef Milorad Dodik jedva dočekao da vrisne kako je dogovor Čovića i Izetbegovića novo brisanje Srba sa etničke mape Mostara i da to ne može tako.

No, ako opozicija ojačana SNSD-om i ne sruši dogovor, opet je pitanje hoće li izbora biti. I ne samo u Mostaru, već i u cijeloj BiH. Upozorila je na to 21. juna i predsjednica Centralne izborne komisije BiH Vanja Bjelica Prutina.

TRI VLASNIKA BiH STVARNOSTI

Centralna izborna komisija je izbore raspisala, rokovi teku, ali… Para nema. Lokalne izbore popola finansiraju opštine i država. Opštine su svoj dio para već obezbijedile, ali država nije. Nema budžeta i niko ne zna kad bi ga moglo biti. Vijeće ministara BiH isti dan kad su se Izetbegović i Čović (kao) dogovorili oko Mostara, konačno je usvojilo i budžet i poslalo ga Predsjedništvu BiH.

Nije nevažno reći da je zakonska obaveza Vijeća ministara bila da to uradi još u novembru prošle godine. Osim što se za kršenje tog Zakona ne ide u zatvor, pobjednici na opštim izborima 2018. i novo Vijeće ministara imenovali su tek u decembru 2019. Nove ministre, među njima i ministra finansija Vjekoslava Bevandu (HDZ BiH), dočekao je budžet kojeg je pripremio stari ministar Vjekoslav Bevanda (HDZ BiH), pa ga je trebalo pretresti.

Taman su ga popravili, kad je stigla korona, pa se krenulo ispočetka. Imali su političari čak i neko ozbiljno objašnjenje za vraćanje na start, no nimalo prikriveno ipak je sve zaustavio Bevandin stranački šef jer je s koronom došao i kredit MMF-a od 330 miliona eura. Čović je skontao da kantonima koje kontroliše (kako se to u BiH kaže s hrvatskom većinom) pokloni pare koje će vraćati Federacija. Što, opet, SDA nije dozvoljavala, zbog čega je najviše bjesnio Dodik, treći vlasnik bh. stvarnosti. Kojem i te i sve druge pare trebaju k›o hljeb. Koliko? Valjda je to najbolje objasnio predsjednik Srbije Alesandar Vučić kad je rekao da se ,,divi njima u RS kako uopšte isplaćuju plate”.

RS je svoj dio dobila (i potrošila) još početkom juna, FBiH je tek sad blizu dogovora kako će svojih 50 posto razdijeliti entiteti i kantonima. Valjda će Čović i Izetbegović na nekom sjelu dogovoriti i to. Kao i sve ostalo što bi trebale rješavati institucije države, dakle za to čak i preplaćeni ministri i poslanici. I tu dođemo do krize koju će Satler tek shvatiti jedno jutro. Nije riječ o parama, dogovoriće se oni kad im zafali. Usvojiće oni i budžet. Možda će sad u Predsjdništvu BiH malo zatezati Željko Komšić.

Predsjedništvo, naime, prihvata dokument Vijeća ministara i šalje ga na potvrdu Parlamentu. Ministar odbrane Sifet Podžić, član Komšićeve Demokratke fronte, jedini je u Vijeću ministara bio protiv Bevandinog prijedloga jer nema para ni za obećano povećanja plata u vojsci, a kamo li za NATO put koji je Komšiću jedini izgovor za koaliranje sa nacionalistima, ali to će, ako ga uopšte bude, biti tek kratko odlaganje.

DVA I PO INTERESA

S krizom koju će Satler tek otkrivati, Bosanci i Hercegovci žive već nekih petnaestak godina otkad je završavanje državnih poslova iz institucija preselilo u kafane u kojima su se sastajali stranački šefovi. Naprosto, u ovom trenutku o svemu u BiH odlučuju Čović, Izetbegović i Dodik. Da ne bude zabune, ta vrsta uzurpacije vlasti nije bh. specifičnost.

Nisu njih trojica ništa drugačiji od, recimo, Aleksandra Vučića u Srbiji, niti je Dodik, recimo, išta kraće na političkoj sceni od Mila Đukanovića u Crnoj Gori. Problem je, međutim, kako ih mijenjati. A mora se, rezultati njihove vladavine su katastrofalni. Prema nedavno objavljenim podacima iz istraživanja Westminster fondacija za demokratiju u BiH o tome koliko košta iseljavanje mladih iz BiH i sa zapadnog Balkana, država godišnje gubi između 650 i 800 miliona eura samo na obrazovanju onih koji napuštaju zemlju i idu van za poslom.

Osim toga, zbog smanjenja potrošnje zato što oni odlaze, kao i zato što ti mladi ne dobivaju radna mjesta, pa ne zarađuju i povećavaju domaću potrošnju, država gubi još oko 750 miliona eura godišnje. Kada se zbir ova dva gubitka preračuna u konvertibilne marke, dođe se do oko tri milijarde godišnje u BiH, državi čiji je državni budžet zakonom ograničen na nešto manje od milijarde godišnje.

A ti mladi odlaze upravo zbog okruženja koje stvara politike ovog trojica u zadnjih 20 godina. U principu, najlakše bi sad bilo stvari svesti na tri različita interesa. Ili, dva i po: dok Dodik ne krije da hoće nezavisnu, od BiH otcijepljenu RS, dok Čović krije (ne previše) da se bori za famozni treći entitet, Izetbegović uspješno krije ne zna šta bi i kako, pa pokušava održati stanje u kojem će, kao, stranci završavati posao za njega.

Ali, njih trojica su posljedica. Oni su proizvod apatije tri stvarna postratna bh. društva, tri bh. javnosti koje vjeruju u ublehu i pristaju da leže zakopane u blatu njihovih vlastitih interesa zamaskiranih u nacionalne. Jer, nakon što su nas naučili da je jedino oružje protiv kriminalaca na vlasti ,,olovka na izborima”, nakon što su nam objasnili da motke nisu ,,demokratko oružje”, Bosancima i Hercegovcima koji više u to ne vjeruju i ne pristaju, ostaje samo da se hvataju granice. I dok njih trojica pričaju o putu u EU, dvojica od njih i o putu u NATO, mi svi ostali lagano klizimo prema onom parkingu propale firme kod Mostara gdje jedan kriminalac čeka da dođe ,,precjednikov” savjetnik da nas “teško pretuku”. Ili smo već na njemu, pretučeni, ali nema ko da nam kaže?

Autor je glavni i odgovorni urednik magazina DANI

RTS JAVLJA

Iako je bilo očekivano da Srbija prije ljetnje pauze otvori pregovaračko poglavlje 2 koje se odnosi na slobodu kretanja radnika, o tome nije postignut neophodni konsenzus zemalja članica Evropske unije, javio je danas RTS.

Pozivajući se na diplomatske izvore, RTS navodi da Holandija, Belgija, Danska, Švedska, Finska, Njemačka i Bugarska nijesu dale zeleno svjetlo za otvaranje poglavlja 2 pozivajući se na nedostatke i kašnjenja u reformama vladavine prava i nedavni izvještaj o Evropske komisije o ovoj oblasti.

Ova odluka znači da Srbija prvi put od početka pregovora o članstvu neće otvoriti nijedno pregovaračko poglavlje tokom jednog šestomjesečnog predsjedavanja EU.

Diplomatski izvori navode da je Srbija tokom debate imala snažnu podršku Francuske, uprkos tome što se Pariz u prethodnom periodu pozicionirao kao jedan od glavnih kočnicara širenja EU na Balkan.

Francuska se založila za snažnije političko vođenje procesa i upozorila da bi odluka da se ne otvori nijedno poglavlja poslala lošu poruku regionu i mogla da ima posljedice na dijalog Beograda i Prištine, prenose izvori u Briselu.

Sedam zemalja članica ostalo je, međutim, čvrsto pri stavu da je napredak Srbije u ključnim oblastima vladavine prava već duže vrijeme nedovljan da bi omogućio pozitivnu odluku o otvaranju poglavlja.

Prema pravilima pregovora Srbije i EU, napredak u poglavljima 23 i 24 o vladavini prava određuje i tempo napretka u svim drugim poglavljima, a zemlje članice mogu da uspore ili čak suspenduju pregovore u celini ako u ovim ključnim oblastima nema napretka.

U dosadašnjem toku pregovora koji su započeli u januaru 2014. godine, Srbija je otvorila 18 poglavlja od ukupno 35.

Prošle godine su otvorena dva poglavlja, posljednji put u decembru 2019. godine poglavlje 4 o slobodnom kretanju kapitala.

VUČIĆ U BRISELU

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je danas novinarima u Briselu da smatra da bi “bilo realno da do 2026. postanemo članica Evropske unije”.

“To je moja nada i moje vjerovanje, a više od toga ne mogu da vam kažem”, rekao je Vučić poslije sastanaka sa zvaničnicima EU.

Vučič je rekao da vjeruje da će se do kraja mandata nove vlade Srbije, 2024. godine, završiti pregovori Srbije za pristupanje EU.

Suština odnosa Srbije i EU će biti kako da Srbija ubrza put i da dobije garancije za prijem u EU, ukoliko ispuni sve što se od nje traži, objasnio je on.

Rekao je i da očekuje da će se pregovori Srbije i Kosova nastaviti za dvije-tri nedelje, a da bi prije toga trebalo da se lideri regiona sastanu s čelnicima EU u Parizu.

“Uskoro očekujemo nastavak dijaloga – za dvije do tri nedjelje, prije toga nas očekuje veliki samit na kojem mislim da će biti predstavnici dvije najveće zemlje (EU) koji će se ticati dijaloga Beograda i Prištine i daljeg ubrzavanja našeg evropskog puta”, rekao je Vučić.

S predsjednicom Evropske komisije Ursulom fon der Lajen, kako je naveo, razgovarao je jedan sat o evrointegraciji Srbije, pregovorima s Kosovom i ekonomskoj pomoći zbog pandemije.

Razgovarali su i o tome kakva je situacija u Prištini, šta može da se očekuje i kakvi će biti uslovi Kosova.

“Čini mi se da postoji dobra klima u EU da se razmatra ubrzani napredak Srbije, ali i veća želja kod nas i povoljnija situacija da ubrzamo put”, procenio je Vučić.

Ekonomski paket pomoći obuhvatio bi novac iz IPA fondova EU, garancije i projekte značajne za ceo region – da se “svi glavni gradovi regiona spoje auto-putevima i prugama”, rekao je Vučić.

Predsjednik Srbije je razgovarao i s evropskim komesarom za proširenje, Oliverom Varhejijem, i sa Miroslavom Lajčakom – specijalnim predstavnikom EU za pregovore Srbije i Kosova, a predstoji mu susret s predsjednikom Evropskog saveta, Šarlom Mišelom.

DODIK

Republika Srpska neće prihvatiti da se na njenoj teritoriji formiraju sabirni centri za migrante, izjavio je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik.

On je istakao da smatra kako je jedina ispravna politika da se migranti deportuju odakle su došli.

Podsjetio je da je bilo pokušaja da se naprave tri ili više sabirnih centara za migrante, od kojih je jedan trebalo da bude u Banja Luci, zatim jedan u Trnovu, kao i jedan i u okolini Bijeljine.

U intervjuu za RTRS, Dodik je rekao da smatra da to jeste pitanje i humanitarnog karaktera, ali i da su migranti postali ozbiljan problem, jer su postali značajan dio uznemiravanja i ugrožavanja života građana.

“Ono što možemo da učinimo jeste da im pomognemo da što prije prođu kroz Republiku Srpsku”, kazao je Dodik.

Prema njegovim riječima, priču u vezi sa migrantima smislila je zapadna Evropa i vodeće industrijske zemlje, koje su prihvatile migrante u pogledu humanitarnog rješavanja tog pitanja.

“A onda se pokazalo da je dominantan cilj bio da dođu do sposobne, mlade radne snage, koja im je potrebna za njihovu industriju”, rekao je Dodik.

Dodao je da je primarni cilj migrantima zapadna Evropa, a ne BiH ili Republika Srpska, te da je jedina ispravna politika hitne deportacije, odnosno izbacivanja migranata iz BiH.

“Ali, vidjeli smo da (bivši ministar bezbjednosti u Savjetu ministara Fahrudin) Radončić smatra da vladajuća partija kod Bošnjaka ima sasvim drugi plan za migrante”, ukazao je Dodik.

Naveo je da mu je plan da ponovo intenzivira to pitanje, dodajući da je evidentno da, osim u Republici Srpskoj, sve više problema ima i u Federaciji BiH, te da ni javnost u tom entitetu ne reaguje blagonaklono na ovaj problem.

FON DER LEJEN

Obnavljanje dijaloga Beograda i Prištine uz posredovanje EU je ključno za napredovanje tih zemalja ka EU, saopštila je predsjednica Evropske komsije (EK) Ursula fon der Lajen, nakon susreta sa kosovskim premijerom Avdulahom Hotijem u Briselu.

Lajenova je kosovskom premijeru kazala i da je Zapadni Balkan prioritet Komisije, i da je budućnost tog regiona u EU.

Lideri su se saglasili da je važno napredovati u reformama, posebno u oblasti korupcije i vladavine prava. Takođe, razgovarali su o posljedicama pandemije Kovid19 i podršci EU regionu. Lajenova je potvrdila da će Komisija predstaviti na jesen ekonomski i investicioni paket koji će pomoći da se podstakne dugoročni oporavak regiona i njegovo probližavanje EU.

Ona je ocijenila da je činjenica što je Hoti izabrao Brisel kao prvu inostranu posjetu dokaz posvećenosti Prištine odnosima sa EU.

Sastanku u Komisiji prisustvovao je i specijalni izaslanik za dijalog Beograda i Prištine, Miroslav Lajčak.

Varhelji: Vizna liberalizacija zajednički cilj

Tokom prve posjete Briselu Hoti se sastao i sa komesarom za proširenje Oliverom Varheljijem, koji je ocijenio da je diskusija bila pozitivna i obećavajuća.

“Podržaćemo reformske procese koji se odnose na EU i nsatavićemo da budemo uz Kosovo u suočavanju sa krizom Covid19“. Vizna liberalizacija ostaje zajednički cilj”, objavio je Varhelji na Tviteru.

On je takođe poručio da je dijalog sa Beogradom ključan za napredak.

Ivan Mijanović, dopisnik TVCG iz Brisela

USKORO NOVI DATUM

Sastanak Beograda i Prištne u Vašingtonu koji je trebalo da bude održan u subotu, 27. juna je odgođen.

Specijalni izaslanik američkog predsjednika za dijalog Ričard Grenel objavio je da će uskoro objaviti novi termin sastanka.

Grenel je na tviteru objavio da razumije odluku kosovskog premijera Avdulaha Hotija da ne dođe u Vašington na sastanak i dodao da radi na promjeni datuma sastanka.

“Hvala, premijeru Hotiju. Razumemo vašu odluku i iščekujem promijenjeni datum sastanka uskoro”, napisao je Grenel na Tviteru, uz tvit na kome je Hoti objavio da zbog novonastale situacije u Prišini nakon objavljivanja optužnica protiv predsjednika Kosova Hašima Tačija ne može da prisustvuje sastanku 27. juna u Bijeloj kući.

“Usljed novih dešavanja u Prištini, zbog optužnice koju je predložilo Specijalno tužilaštvo, moram da se vratim u svoju ”zemlju” da se bavim tom situacijom. Obavijestio sam ambasadora Grenela da ne mogu da prisustvujem sastanku 27. juna u Bijeloj kuci”, objavio je Hoti na Tviter nalogu.

Juče je put u Vašington otkazao Hašim Tači nakon što je Specijalni sud za zločine OVK objavio sadržaj prvih predloga optužnica na kojima se nalazi i on i između ostalog Kadri Veselji šefa nekadašnje tajne policije.

Specijani Izaslanik predsjednika SAD za dijalog, Ričard Grenel tada je rekao da će se u Vašingtonu sastati Vučić i Hoti.

BEOGRAD-PRIŠTINA

Evropska unija će se fokusirati na dijalog Beograda i Prištine, koji bi trebalo da bude nastavljen tokom jula u Briselu, saopšteno je iz Evropske komsije.

Na pitanje kako će odluke Specijalnog tužilaštva za Kosovo o optužnici protiv kosovskog predsjednika Hašina Tačija uticati na dijalog, kao i da prokometariše odustajanje kosovskih vlasti od posjete Vašingtonu, portparol EK Peter Stano kazao je da očekuje nastvak dijaloga uz posredovanje EU.

“Ne komentarišemo odluke Specijalnog tužilaštva za Kosovo, ali EU podržava rad te istitucije. Znate da EU nije dio tog satanka(u Vašingtonu), i da su se predstavnici Kosova povukli. Za nas je važno da se fokusiramo na dijalog EU sto i radimo. Mislimo da dijalog treba da se nastavi tokom jula u Briselu, kao što je specijalni izaslanik Miroslav Lajčak najavio nakon sastanaka u Prištini i Beogradu”, kazao je Stano.

Upitan da li će Tači, usljed optužbi tužilaštva, i dalje biti relevantan sagovornik Brisela, Stano je kazao da EU ne bira s kim će pregovarati.

“EU nastavlja da bude posrednik u dijalogu ali mi ne određujemo ko su naši sagovornici, mi ih ne biramo, Kosovo i kosovske vlasti treba da odluče na koji način će njihovi interesi biti zastupljeni na najbolji način”, objasnio je Stano.

On kaže i da EU očekuje da će Kosovo nastaviti da ispunjava svoje obaveze u oblasti vladavine plava i mandata kancelarije Specijalnog tužilaštva, ali i da kosovska vlada ima mnogo toga da uradi u smislu uticaja korona krize.

“Vlast i predstavnici vlasti moraju da posvete svu energiju, pažnju i fokus ovim temama : zdravlje, ekonomija, socijalna pitanja, borba protiv korpucije, uz dijalog sa Srbijom. To tražimo, i to zahtijeva ogromnu količinu pažnje i energije i to je očekivanje EU”, kaže Stano.

Zaključuje i da dijalog Beograda i Prištine, pod okriljem EU, nema alternativu.

Ivan Mijanović, dopisnik TVCG iz Brisela