PIŠE RADULE NOVOVIĆ

Evo već više od mjesec dana svjedočimo o burnim reakcijama na nedavno izglasani Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Namjerno navodim cijeli naziv Zakona, jer, nekako, u ovoj sveopštoj halabuci, zaboravljamo da je ovdje, ipak, samo riječ o jednom zakonu.

Piše: Radule Novović, poslanik DPS-a

Slušajući smislenost nekih reakcija, normalno je da se zapitate da li su brojni komentatori zaista pročitali Zakon o kome govore.

Oni koji jesu, znaju da će, kao i do sada, vjernici Srpske pravoslavne crkve sa svojim sveštenstvom nesmetano koristiti pravo na slobodu svih vjerskih obreda: krštenja, pričešća, crkvenog vjenčanja, nalaganja badnjaka, slavljenja krsne slave, opijela, svete liturgije, ispovijesti… To im niko ne može uskratiti. Niti ikome pada na pamet da im to uskrati. Svakodnevni život i religijska praksa vjernika SPC ostaće isti kao i do sad.

Njihova prava potvrđuje sam Zakon: Sloboda vjeroispovijesti ili uvjerenja podrazumijeva pravo svakog da, postupajući po sopstvenoj savjesti, sam ili u zajednici sa drugim, javno ili privatno ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovjedima, običajima, obredom ili na drugi način, pravo da prihvati ili promijeni vjeru ili uvjerenje, slobodu da učestvuje u vjerskoj pouci i nastavi, ili pouci odnosno nastavi koji odgovaraju nečijem uvjerenju, kao i pravo da njeguje i razvija vjersku tradiciju ili tradiciju u skladu sa nečijim uvjerenjem (član 4).

Nažalost, nalazimo se u vremenu vladavine „lažnih vijesti“. Pojedini mediji, instruirani sebičnim interesima određenih političkih krugova, manipulišu i zloupotrebljavaju vjerska osjećanja pravoslavnih građana. Tako se plasiraju vijesti da će neko „izbaciti“ vjernike ili sveštenike iz hramova, da će Crna Gora biti „pokatoličena“, da SPC neće moći da se registruje pod svojim imenom i tako dalje…

Dok tabloidi svakodnevno zastrašuju građane, rijetki pojedinci koji su pročitali zakon znaju da upravo on zabranjuje sve „progone“ i „pogrome“ koji se najavljuju na naslovnicama, a članom 58 propisuje se novčana kazna, u iznosu do 20.000 eura, za pravno lice koje sprečava nekoga da učestvuje u ispoljavanju vjeroispovijesti ili onemogući drugo lice da zbog pripadnosti ili nepripadnosti vjerskoj zajednici koristi prava koja mu pripadaju po zakonu.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti ni u jednom članu ne nalaže „oduzimanje“ imovine Srpske pravoslavne crkve, već samo propisuje da je državno vlasništvo ona sakralna kulturna baština za koju ne postoje dokazi o pravu svojine. Dakle, ukoliko je SPC zakonski vlasnik određenog objekta, i ukoliko su zakoni i dokazi na njenoj strani, onda nema razloga za negodovanje. Kao što je to ranije jasno saopštila Vlada Crne Gore, ako neka vjerska zajednica raspolaže dokazima da je na osnovu nekad ili danas važećih propisa postala vlasnik neke imovine, država će to priznati i poštovati. Niko neće osporiti vlasništvo SPC nad, recimo, Sabornim hramom Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, Sabornim hramom Svetog Jovana Vladimira u Baru ili Hramom Svetog Velikomučenika Georgija u Pljevljima.

Takođe, SPC na raspolaganju ima čak šest nivoa pravne zaštite, uključujući i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Podsjetimo, sud u Strazburu je 2012. godine odbacio tužbu SPC o crkvenoj imovini u Crnoj Gori. Takođe, isti sud je nedavno odbio zahtjev da se Crnoj Gori zabrani sprovođenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti do donošenja odluke Ustavnog suda ili do zaključenja temeljnog ugovora.

Uostalom, vjerovatno najpoznatija crkva na svijetu, katedrala Notr Dam u Parizu, u vlasništvu je države Francuske. Niko u Francuskoj ni ne pomišlja da se ovaj istorijski hram pokloni instituciji koja pripada nekoj drugoj državi.

Mislim da jeste trenutak da „stanemo na loptu“ i prisjetimo se svih činjenica koje sam maločas pomenuo. I da se manemo onoga što nam serviraju pojedini tabloidi i portali iz Crne Gore i van nje.

Nažalost, moć medijskog spina ponekad nadjača glas zdravog razuma.

Moramo razlikovati iskrene pravoslavne vjernike od onih koji na njima zarađuju i koriste njihova osjećanja za ostvarenje finansijskih i političkih interesa. Smatram da pravi vjernik ne pristaje da između Boga i njega stoje posrednici poput vladike Kačavende, Pahomija, Filareta ili milionski biznis kome pripadaju. Ne pristaju da se kao „veliki vjernici“ reklamiraju oni koji krše sve Božje zapovijesti. Tetovaža manastira na ruci i zlatni krst oko vrata nijesu sertifikati o istinskoj vjeri.

Takođe, pravi vjernici ne pristaju da ih predstavljaju oni crkveno-politički krugovi koji su blagosiljali tenkove, odlikovali Šešelja, kanonizovali ratne zločince, tjerali princa Nikolu iz Cetinjskog manastira, a crnogorsku naciju proglasili za „kopile“ i „zlo“.

Ovakvi „duhovnici“ najbolje se „uklapaju“ u stihove velikog srpskog pjesnika, Đure Jakšića, koji u pjesmi „Kaluđeri“ kaže: Slušo sam vas kad kunete / Svoje stado, svoje verne, / I kad tajni prizovete, / Licemerni, licemerne!

Bez obzira na svu negativnu kampanju kojoj smo izloženi, siguran sam da dolaze dani u kojima će se pravoslavno biće Crne Gore ujediniti oko opšteljudskih vrijednosti i u kome će sadašnje podjele konačno postati dio prevaziđene prošlosti.