VLADIN PROGRAM

Za osmi Vladin program stručnog osposobljavanja prijavilo se više od tri hiljade svršenih studenata. Narednih devet mjeseci radiće kod poslodavaca iz privatnog i javnog sektora. U Ministarstvu prosvjete podsjećaju da više od 50 odsto polaznika Programa ostalo da radi kod istog ili našlo posao kod drugog poslodavca.

Nakon završenog Fakulteta vizuelnih umjetnosti, Vuk Vukadinović i Petar Žugić prijavili su se za stručno osposobljavanje visokoškolaca. Nijesu imali dilemu gdje žele da se profesionalno usavršavaju, pa su 15 januara počeli pripravnički u RTCG.

Osim Vuka i Petra, još tri hiljade mladih sa stečenom diplomom Izabralo je poslodavce za prvi posao. Broj zainteresovanih polaznika je na istom nivou kao prethodnih godina, dok su poslodavci ponudili šest stotina mjesta više nego prošle godine.

“Ove godine smo imali značajno više oglašenih slobodnih radnih mjesta, preko 11.600, značajno više u odnosu na prethodne, i prvu godinu kada je bilo oglašeno oko pet hiljada. Da se što više uključi privatni sektor i to je oko 60 odsto”, saopštila je Mubera Kurpejović, generalna direktorica Direktorata za visoko obrazovanje u Ministarstvu prosvjete.

“Poslodavci su, kao i do sad, najviše tražili kvalifikacije iz oblasti prava, ekonomije, turizma, telekomunikacija, računovodstva”, navela je Zdenka Ivanović, samostalna savjetnica u ZZZCG.

Devet mjeseci provedenih kod poslodavaca korisnicima Programa se priznaje kao jednogodišnje radno iskustvo. Nakon toga, polaznici stiču uslov za polaganje stručnog ispita.

“Za vrijeme stručnog osposobljavanja koje traje devet mjeseci korisnik ima pravo na novčanu naknadu koja iznosi 50 odsto od prosječne zarade na nivou Crne Gore za period koji je prethodio potpisivanju ugovora o osposobljavanju”, kazala je Ivanović.

Koordinacioni tim prati sprovođenje Programa i, u saradnji sa Poreskom upravom, analizira koliko je polaznika nastavilo da radi.

“Oko 50 odsto korisnika je nastavilo da radi. Taj podatak je otprilike isti svake godine”. kazala je Mubera Kurpejović.

U Vladin Program stručnog osposobljavanja godišnje se uključi između tri i tri i po hiljade korisnika, a kroz prethodnih sedam ciklusa, prošlo je gotovo 24 hiljade visokoškolaca.

FORUM BOŠNJAKA

Forum Bošnjaka Crne Gore (FBCG) pozvao je svoje članove i prijatelje, kao i sve dobronamjerne građane Crne Gore da se izdignu iznad aktuelnih previranja kojekakvih strasti i interesa i prisjete preskupe cijene posljednje jugoslovenske ratne tragedije.

Iz Foruma su podsjetili da se ove godine obilježava 27. godišnjica smrti Srđana Aleksića, mladića iz Trebinja koji je poginuo braneći sugrađanina druge nacionalnosti, Bošnjaka Alena Glavovića.

“Povodom – 27. godišnjice smrti Srđana Aleksića, mladića iz Trebinja koji je stradao braneći sugrađanina Alena od ondašnjih ostrašćenih ratnika sopstvene vjere, FBCG poziva svoje članove i prijatelje, kao i sve dobronamjerne građane Crne Gore da se izdignu iznad aktuelnih previranja kojekakvih strasti i interesa i, makar, ovim povodom prisjete preskupe cijene posljednje jugoslovenske ratne tragedije”, rekao je predstavnik Foruma Rifat Rastoder.

On smatra da je godišnjica i prilika da podsjećanjem i poukom mlađima, prije svega, odaju poštu Srđanu i svima ostalima, koji su, uprkos tadašnjoj poplavi zaumlja, uspjeli zadužiti izuzetnim primjerima odvažnosti, hrabrosti i čojstvenosti.

Rastoder je podsjetio da je Aleksić 21. januara 1993.godine, dok je više ljudi u blizini samo mirno posmatralo, priskočio u pomoć Glavoviću, koga je na trebinjskoj pijaci grupa rezervista Vojske Republike Srpske, čiji je i Srđan bio pripadnik, samo zbog biljega imena maltretirala i tukla.

“Četvorica njih su, potom, umjesto Alena odlučili pretući “izdajnika” Aleksića, a on je od zadobijenih povreda pao u komu i preminuo šest dana kasnije – 27. januara”, podsjetio je Rastoder.

On je rekao da je Srđanov otac, Rade Aleksić na smrtovnici svom sinu napisao rečenicu koja će ostati za još jedan primjer i vječno pamće: Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost. “Mi tvrdimo – umro je da bi vječno živio”, kazao je Rastoder.

Jedan od četvorice Srđanovih ubica poginuo je na ratištu a ostala trojica osuđeni su na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora. Glavović je preživio rat i danas živi u Švedskoj sa suprugom i dvoje djece.

“Čast nam je što smo bili inicijatori i akteri očuvanja Srđanovog imena i djela i u Crnoj Gori, i što, od 11.jula 2013. godine, bulevar između Trgovinske škole “S. Stanić” i Trgovačkog centra “Mall of Montenegro” u Podgorici, nosi Srđanovo ime, a, od 26. januara 2014., i jedan zimzeleni hrast raste na njemu kao živi simbol Srđanove, ali i čovječnosti ukupno”, kazao je Rastoder.

On je kazao da je sličan primjer i Refika Višće iz Zavidovića koji se ispisao iz spiska živih da bi 12 drugih ostalo u životu.

Rastoder je objasnio da je početkom avgusta 1992. godine, dovedeno iz Zenice i smješteno u zavidovićku tehničku školu 12 zarobljenih pripadnika ondašnjih srpskih oružanih formacija.

“Radilo se o ljudima koji su se borili “sa druge strane” i – vrlo vjerovatno – pucali ne samo po zavidovićkim braniocima, nego i po njihovim porodicama”, rekao je Rastoder.

On je dodao da su upravo, zbog činjenice da u svim sličnim situacijama, uz sve međunarodne konvencije, postoje i ljudi skloni osveti, zarad sigurnije bezbjednosti, zarobljenici smješteni na spratu škole.

Rastoder je kazao da je uprkos svemu, Jasmin Viković, mladić kojem su srpske formacije tih dana ubile rođaka na planini Klek, na području gdje su bili i zarobljeni srpski vojnici, sa repetiranim kalašnjikovom krenuo je u osvetu.

“I zaista – tvrde očevici – da se na licu mjesta nije našao upravo Refik Višća, 37 – godišnjak, fudbaler, otac dvoje djece i čovjek, zarobljenika više nebi bilo. Stao je, jednostavno, ispred Vikovića i prema njemu podigao svoj kalašnjikov. Rafal sa druge strane je, međutim, bio brži i Refik je pao, ali su Refikovi saborci savladali ubicu i tako spasili zarobljene srpske vojnike”, naveo je Rastoder.

On je ukazao i da primjer bosanskog komandanta, Amira Reka, zvanog – Makedonac iz sela Gudelj kod Foče, koji je ljeta 1992., spasio smrti 45 Srba iz sela Bučje kod Goražda.

“Reko je, prema ovim svjedočenjima – uprkos tome što su mu pripadnici srpskih vojnih formacija, samo par dana prije, ubili i spalili majku, djeda i još petoro članova uže familije – ljeta 1992. odbio da napadne selo Bučje, kod Goražda, a što je, zbog strateške vojne važnosti mjesta, podrazumijevalo likvidaciju i protjerivanje cjelokupnog stanovništva”, rekao je Rastoder.

On je naveo da se Reko, umjesto oružanog napada, na svoju ruku uputio u selo i, posredstvom poznanika, pozvao mještane na predaju, garantujući im, za uzvrat, život i bezbjednost, što je, potom, i ispunio.

Rastoder je kazao da takvih primjera, zasigurno, ima još i da svi zaslužuju duboko poštovanje i pamćenje.

“Jer, koliko god su ohrabrenje da uvijek ima nade za čovječnost – toliko su i opomena – da je u svim situacijama poput posljednje jugoslovenske tragične drame, preskupo čak i samo nastojanje da se ostane i zaista bude čovjek. Zbog toga smo uvijek i na svakom mjestu dužni voditi računa – da se slično zlo nikada više ne ponovi”, kazao je Rastoder.