BOŽIĆNE RASPRAVE

Evropska unija je u dubokoj krizi, ali ideja Evrope nije, poručeno je sa Božićnih rasprava održanih na Univerzitetu Donja Gorica (UDG).

Učesnici su ocijenili da su Evropskoj uniji potrebne reforme, a da uporedo sa tim procesom treba da se sprovedu i nacionalne reforme.

Crna Gora je lider u pregovaračkom procesu i nije nerealno da će do 2025. godine završiti najveći dio tog posla i kvalifikovati se za članstvo, poručeno je sa Božićnih rasprava.

Aida Rastoder, TVCG

BIJELO POLJE

Pravoslavni vjernici u Bijelom Polju Božić proslavljaju sa svojim ukućanima i gostima u prazničnoj atmosferi.

Poručuju da uz raznovrsne običaje koji prate dan Hristovog rođenja dočekuju svoje prijatelje Islamske vjeroispovijesti i šalju poruke zajedništva i međusobnog uvažavanja.

Vanja Rakonjac, TVCG

SEKULOVIĆ

U fokusu pažnje javnosti u Crnoj Gori, Srbiji i regionu, ali i šire, svakako su posljednjih dana istupi predśednika Srbije Aleksandra Vučića koji se odnose “na stanje” u Crnoj Gori povodom donošenja Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Mnogo toga što je izjavio Vučić nije registrovano čak ni devedesetih godina prošlog vijeka. U ovom smislu prevazišao je sebe, pa je tzv. “bolji” Vučić zapravo “(naj)gori” Vučić, barem do sada, no, bojati se da čak ni na ovom srozavanju sebe kao ličnosti i svoje funkcije neće stati. Ipak, krenimo redom.

Nema nikakve sumnje: čuveni “Minhauzen” bi Vučiću mogao biti najobičniji šegrt. Lepeza primjera je izuzetno velika: od hiljadu policajaca preko “izvinjenja” za paljenje crnogorske zastave do tobožnjeg sprečavanja crnogorskih vlasti da dođe u Crnu Goru na Badnji dan – sve sami “recepti” za niz neistina, uvreda, spinova, izmišljanja, podmetanja, omalovažavanja i nipodaštavanja kako države Crne Gore i njenih čelnika, legitimno izabrane vlasti i crnogorskog naroda, tako i međunarodne zajednice i stranih diplomata, sve garnirano sa elementarnim nevaspitanjem i nepoštovanjem osnovnih standarda uljudnog i iole pristojnog ponašanja (npr. “lažovi jedni”, a američkoj ambasadorki: “Jeli ti, mnogo si pametna, soliš nam pamet”). Među njima možda najveća i najbestidnija je ova: “Srbi ne smeju ni da pisnu, ni da kažu da postoje, ni da su živi, jer Srbi nisu ljudi.” Svakako, ovo je nastavak sličnih izjava njegovog duhovnog oca patrijarha Irineja kojima je uporedio NDH i savremenu Crnu Goru, ustvrdivši ne trepnuvši još pride da je turska okupacija bila bolja od sadašnje (crnogorske!?) u Crnoj Gori. A sjetimo se patrijarha Pavla: “Budimo ljudi, iako smo Srbi. “Vučić je objavio “rat” Crnoj Gori, suštinski po načinu kako je iznio svoj stav o njoj i po količini lažnih informacija i vijesti koje je dao, te objektivno (jer je išao za tim budući da mu je to strateški cilj) pokušao da je destabilzuje i unese strah, neizvjesnost i zebnju. Srećom, Crna Gora je danas suverena, sigurna i bezbjedonosno mirna i demokratska zemlja, za razliku od Vučićevih želja i planova, radnji i projekcija.

Na Vučićeve neistine o asimilaciji Srba u Crnoj Gori neka govore, upravo suprotno tome, objektivne činjenice. Posljednjih dana dva puta je spaljena i oskrnavljena crnogorska zastava na ambasadi Crne Gore u Beogradu. Da li je ikada iko atakovao na srpsku zastavu u Crnoj Gori, na Srpsku kuću, srpsku ambasadu, na srpsku imovinu, na srpske građane i turiste, itd., itd.? U Crnoj Gori je najjači i najobimniji izdavački fond onaj koji pripada Nacionalnom savjetu Srba, a po strukturi njegovih naslova i sadržaja njegovih knjiga, on je objektivno i činjenično anticrnogorski i antidržavni. I gle čuda, takav fond finansira crnogorska država! Vjerovatno da takvog primjera nema u svijetu, da jedan “režim”, kako ga zove Vučić, stalno siječe granu na kojoj śedi. Biće da je sve nešto drugačije nego što to Vučić predstavlja. Nije to pežorativno rečeno “režim”, kako, dakle, uobičava reći Vučić valjda u nadi da će legitimno izabranu državnu vlast u Crnoj Gori tako brže, jače i lakše ocrniti i destabilizovati (čitaj: srušiti!), već demokratska politika koja poštuje evropska načela o pravima manjina, čak i više od toga! Za razliku od Srbije, u kojoj su Crnogorci imali velikih problema da registruju svoj nacionalni savjet, a već dugi niz godina imaju problem da im se odobri korišćenje službenog crnogorskog jezika u nekim opštinama đe na to po Ustavu Srbije imaju pravo. A nadasve, prisustvujemo i stalnom asimilovanju Crnogoraca u Srbiji, tako da broj članova crnogorske nacionalne zajednice u Srbiji drastično opada svake godine, za razliku od pripadnika srpske nacionalne zajednice u Crnoj Gori. Dalje, Srpska kuća je u Podgorici, ali nema Crnogorske kuće u Beogradu! Knjižara Matice srpske je u Podgorici, a Matica crnogorska nema svoju knjižaru ni u Podgorici, a kamoli u Beogradu! Pa ko je tu asimilovan i đe? Nikada ni teorijski, ni normativno, ni ustavno, ni zakonski, ni pravno, ni verbalno, niko u Crnoj Gori nije negirao i ne negira Srbe, ne negira to da su i oni dio ukupnog evropskog multikulturalnog bića Crne Gore i crnogorske države.

Vučićevo direktno pominjanje predstojećeg popisa u 2021.g., pokazuje da se Zakon o slobodi vjeroispovijesti od strane SPC i države Srbije posmatra u funkciji dalje asimilacije Crnogoraca kako u Srbiji, regionu i dijaspori, tako i u Crnoj Gori. Nije Srbima iz Crne Gore matična država Srbija. Nije nijednoj nacionalnoj manjini u Crnoj Gori matična država neka država van Crne Gore. To je istorijski nepobitna istina, sve ostalo je najgrublja podmetačina i falsifikat. Svi narodi, sve nacionalne zajednice u Crnoj Gori su u njoj svoji na svome, svi su oni njeni konstitutivni i narodi i građani, bez obzira koliko ih ima brojčano, dakle, i kao kolektivni etnički i nacionalni supstrati i kao individualni građani-pojedinci. Svima je njima jedino matična Crna Gora i crnogorska država.

Crnu Goru i dešavanja u njoj Vučić koristi za svoje dnevno-političke ciljeve i za svoj lični prestiž i opstanak svoje stranke na vlasti, koristi kao zamjenu za probleme koje ima sa Kosovom. Ili, kako to rekoše dva čitaoca u komentarima povodom Vučićevog čestitanja “Badnjeg dana i nastupajućeg Božića posebno episkopima srpske crkve u Crnoj Gori i verujućem srpskom narodu u Crnoj Gori” – “Ne razumem baš šta znači ‘posebno Srbima u Crnoj Gori’? Da li to za aktuelnog Predsednika Srbije postoje neki “posebni Srbi” kojima treba posebno čestitati?” i “Shvatljivije bi bilo ‘posebno na Kosovu’, Predsedniče. Nemojte da nam skrećete pažnju…Kosovo je rak rana…Čekamo sa nestrpljenjem.”

Crna Gora za Vučića dobro dođe kao bogom dana i poklonjena šansa da skrećući pažnju sa onoga što ga kat-tad, ili nekog drugog srpskog (ali zaista istinskog) državnika u bliskoj budućnosti, čeka u vezi priznanja Kosova, tobože pokaže svoju apsolutnu riješenost i odlučnost u odbrani svetih srpskih ciljeva, prije svega čak i dalje virtuelnog, a dakako nepostojećeg u stvarnosti, državnog prostora omeđenog i oivičenog crkvenim i vjerskim “granicama” Srpske pravoslavne crkve u čitavom regionu!?

Vučić je iznio stav da “29 odsto srpske dece” uči, između ostalog, što on smatra dakako nedopustivim, o “sramnom” Božićnom ustanku i osvajačkom pohodu Nemanjića. Slavni Božićni ustanak je, kako bi rekli Crnogorci, suva istorijska istina na slobodarskom i viteškom Njegoševskom tragu “neka bude što biti ne može” i “neka bude borba neprestana”, protiv svakog okupatora ma ko on bio koji ništi svetu crnogorsku zemlju, vjeru i svetinju – narodnu slobodu i nezavisnost: za “krst časni i slobodu zlatnu”. A evo kako je Njegoš vidio sve to i što je rekao za osnivača raške/srpske dinastije Nemanjića Stefana Nemanju, koga je smatrao i shvatao kao osvajača, porobljivača i dakako okupatora Crne Gore, odnosno, njene državne prethodnice, u javnosti dobro poznate i istorijski i naučno priznate i verifikovane srednjevjekovne države Duklje/Zete, tj. prve i najstarije crnogorske države, kojom je upravljala prva crnogorska dinastija Vojislavljevića (XI i XX vijek): ”Kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje ni za Murate ni za Bunaparte; oni svi biše i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga suda, u svojoj volji i slobodi; a to ti je u slavi”.

Vučić izričito kaže da njega ne zanimaju tamo neke eparhije i Mitropolije, već isključivo SPC. To jeste upereno i protiv Amfilohija, ali prije svega to pokazuje koliko nijesu (bili) u pravu svi oni i dobronamjerni (a među njima i bivši predśednik Crne Gore), koji su cetinjsku Mitropoliju doživljavali i predstavljali ne kao SPC već kao Crnogorsko-primorsku Mitropoliju, dakle, kao matičnu crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Vučića ne zanimaju ni Srbi kao takvi u Crnoj Gori, on haje samo za one njene ideološki najdesnije segmente koji radikalizuju svoje etničko, vjersko i nacionalno opredjeljenje do te mjere da nastupaju kao antidržavni, anticrnogorski elementi sa ciljem da ne samo destabilizuju “režim”, tj. legitimno izabranu crnogorsku vlast već i da jedan dio njene teritorije, odnosno čak i cjelokupnu teritoriju Crne Gore “prevedu”, tj. da je prikažu iredentistički kao srpsku teritoriju i zemlju u cjelini, odnosno kao dio (sve)srpske države a za sada kao integralni dio države Srbije, bez obzira na mogući status Crne Gore u takvoj srpskoj državi. Nije stao u suštini Vučić iza vjernika SPC u Crnoj Gori, u “odbrani” njihovih prava, koja naravno i nijesu uopšte ugrožena, ni novim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti ni inače. On je stao zapravo iza Demokratskog fronta, što znači da su mu ciljevi isključivo politički i u funkciji političkih borbi kako u Srbiji tako i u Crnoj Gori, tj. u funkciji destabilizacije Crne Gore, njene suverenosti i samobitnosti, kao i promjene aktuelne vlasti u Crnoj Gori i asimilacije Crnogoraca kao matičnog nacionalnog i etničkog supstrata Crne Gore bez kojeg nema samostalne, nezavisne i suverene, slobodne crnogorske države. Poziv Mandića da se formira tehnička Vlada pokazuje što je glavni cilj, tj. da su protesti SPC u funkciji dolaska na vlast Demokratskog fronta bilo na koji način.

“Hoćete li da nas bombardujete?”, pitao je Vučić, jer smo se tobože “žalili” NATO-u!? Možda i vrhunska izmišljotina, podmetačina i insinuacija sračunata na raspirivanje najnižih strasti i opasnih, nekontrolisanih izliva mržnji i osveta, utemeljenih na mitskom i teorijsko-zavjereničkom arsenalu tobožnjeg “cinkarenja”, “špijuniranja”, “izdajstva vjere, roda i plemena”. Dokazao je Vučić još jednom da se itekako miješa u unutrašnje stvari države Crne Gore i da lamentiranjem o “podršci svog naroda u teškom trenutku” objektivno i činjenično stvara lažnu sliku o Crnoj Gori i njenoj tobožnje unutrašnjoj konfliktnoj i maltene građanski predratnoj sceni, makar sve to bilo u funkciji njegove sopstvene, kako lične tako i SNS partijske, promocije i daljeg zadržavanja na vlasti. Jasno je da Vučić ni do dan-danas nije konačno prihvatio suverenost Crne Gore, već da smatra kao i srpski istoričar Aleksandar Raković da je “odvajanje Crne Gore privremeno”. U ovome se dakako slažu svi srpski hegemonisti i imperijalisti – od Crkve preko države do intelektualaca takvog profila. I, kao i devedesetih, nijesu krivi stvarni događaji i postupci (koji čine SPC i država Srbija i njihova zvanična kulturna elita), već svi oni koji to vide, registruju i reaguju. Nije, dakle, kriv stvarni i objektivni krivac, već glasnik koji tu krivicu u javnosti iznosi. Ipak, jednom, kat-tad, sve dođe na viđelo.

Očito je da Srpska pravoslavna crkva i država Srbija ne odustaju od projekta Velike Srbije. U tu svrhu zloupotrebljava se sve ono što pripada intimnom, privatnom, ličnom opredjeljenju, pripadništvu i ośećanju ljudi, od toga za koga će politički glasati na višestranačkim i demokratskim izborima do toga kako će se na popisu nacionalno iduće godine izjasniti. Očigledno je da se želi ponoviti scenario od prethodnih popisa, osobito sa popisa održanog 2003. g. kada je mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije oformio štab i agresivnom kleronacionalističkom propagandom uspio da asimiluje više od 25 posto Crnogoraca. Imajući, dakle, u vidu ponašanje države Srbije u zadnjih trideset godina na prostoru bivše Jugoslavije, primjetno je da kod Vlade Srbije i predśednika Srbije nema dovoljno potrebne političke volje, želje, energije i hrabrosti da se Srbija odlučno otrgne od pogubnog i destruktivnog sna (koji ima izuzetno velike negativne posljedice i na samu Srbiju i na sve njene suśedne države na Zapadnom Balkanu) o stvaranju Velike Srbije, odnosno tzv. Dušanovog carstva. Da bi se to ostvarilo, tj. da bi se jasno i nedvosmisleno država Srbija distancirala od imperijalne i u odnosu na druge, suśedne narode, porobljivačke i asimilatorske politike Velike Srbije, mora se roditi srpski Vili Brant, koji će se izviniti svim narodima i državama u odnosu na koje je Srbija imala i ima teritorijalne, nacionalne, državne, političke i kulturne pretenzije.

Srbija nije odustala od projekta Velika Srbija, odnosno, projekta “Načertanija” Ilije Garašanina o geopolitičkom izlazu na Jadransko more i projekta tzv. “Memoranduma” Srpske akademije nauka i umjetnosti. Dokaza za to je puno. Spomenimo ovđe samo velikodržavni zvanični srpski projekat “Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu”, koju je Vlada Republike Srbije usvojila 21. januara 2011. godine. Vlada Crne Gore oštro je tada kritikovala taj dokumenat upozorivši da se Srbija njime direktno miješa u unutrašnje poslove Crne Gore. Ako se i kada desi da predśednik Srbije kaže javno da se odustaje od ovih retrogradnih, nacionalističkih i velikodržavnih aspiracija i projekata, i iskaže iskreno žaljenje prema državama i narodima u suśedstvu – BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu, priznavajući njihovu ravnopravnost, suverenost i teritorijalnu nepovredivost, identitet, integritet, subjektivitet i dignitet u etničko-nacionalnom, vjerskom, političkom, kulturnom, jezičkom i svakom drugom pogledu, smatraće se da je stavljena tačka na jedan tužni i ružni period balkanskog vremena. Tek tada će Srbija istinski krenuti u demokratizaciju društva i brzim koracima ka evropskim i evro-atlantskim integracijama, što će biti velika sreća za sve nas na prostoru Zapadnog Balkana, kao i Evrope u cjelini. Za istupe i “stil” Aleksandra Vučića moglo bi se reći i ovo: Red Draže, red kamuflaže. Poslije svih vrijeđanja i neistina, on licemjerno poziva predśednika Crne Gore na razgovor, kada god Đukanović hoće jer je on, Vučić, uvijek spreman za to!? “Kad god Milo Đukanović bude bio spreman da razgovara, ja sam spreman za to, kaže predsednik Srbije Aleksandar Vučić, uz opasku da ne zna kako će se čitava situacija završiti.” Nevjerovatno! Toliko licemjerja i osionosti, nekulture i primitivizma, u jednom jedinom čovjeku, “državniku”, nominalno predśedniku, nažalost, jedne naše suśedne, vrlo bliske po mnogim parametrima, zemlje i države. A “čitava situacija (će se) završiti” onako kako dolikuje Crnogorcima i svim građanima koji su lojalni i poštuju državu Crnu Goru – na miran, kulturan i civilizovan način, jer svi smo svjesni naše odgovornosti za Crnu Goru, nas same i buduće generacije crnogorskih građana! Samo neka se Vučić i društvo oko njega drže što podalje od Crne Gore i sve će biti u najboljem redu. Crnogorski građani će sami suvereno riješiti stvari u svojoj kući, jer to nije odjelita ni srpska ni crnogorska ni ičija druga, već naša zajednička građanska domovinska državna kuća, svih nas, svih njenih državljana i građana, bez obzira na etničko, vjersko i nacionalno, kulturno i istorijsko porijeklo! Etos je jedini etnos Crne Gore, kako poruči umni i dalekovidi Marko Miljanov, etos istine, ljudskosti, časti, poštenja, pravde, čojstva – neka se zapita Vučić koliko svojim inim izjavama (za)štiti druge od sebe?! – i junaštva, morala i etike. Da, etike! Jer, ne zaboravimo: od etičkog do etničkog čišćenja je samo jedan mali korak (podśetimo se devedesetih!), zato čuvajmo naše hiljadugodišnje moralno utemeljenje slobode, časti, nezavisnosti, samostalnosti, državotvornosti i ostanimo svoji na svome da ne bismo svi postali beskućnici, i u duhovno-identitetskom i u materijalno-fizičkom smislu! Mnoge pojave i zbivanja u savremenom svijetu, nažalost, bi trebali da su nam dovoljna opomena! A nije nam i neće nam biti nimalo lako! Naprotiv! Ali, moramo izdržati, bez obzira što smo bombardovani lažnim i izmišljenim vijestima koje se stalno emituju na određenim portalima i medijima u Crnoj Gori i u mnogima u Srbiji. Sve je sračunato da se stvori takva situacija u Crnoj Gori u kojoj bi na vlast došli predstavnici velikosrpske opozicije, prije svega Demokratski front. Ništa čudno i ništa novo, jer smo isti scenario viđeli i prije pet, odnosno četiri godine. Gledaćemo ga, očito je, i dalje. Jasno je da ovo nijesu zapravo u cjelini autentične vjerske protestne šetnje, ili ako, dakle, dijelom i jesu, itekako se zloupotrebljavaju i pokušavaju iskoristiti u političke, tj. politikantske i parapolitičke svrhe, usmjerene na destabilizaciju mira i građanskog reda u Crnoj Gori. To bi morali svi da prepoznamo, svi kojima je stalo do Crne Gore, njene nezavisnosti i suverenosti, do njene slobode koja je uvijek bila, jeste i biće kamen temeljac i jedino vrijednosno utemeljenje i uporište Crne Gore. Upravo ona bi morala i trebala biti stožer za okupljanje svih u Crnoj Gori, ne samo pravoslavaca, već i pripadnika svih ostalih vjera, kutlura i nacija. A crnogorska i srpska nacija, da sada ostanemo samo kod njih, unutar Crne Gore, dakle, pravoslavna većina crnogorskih građana, trebaju biti zbog toga svjesni upravo svoje najveće odgovornosti za mir, razvoj i ukupni prosperitet i napredak Crne Gore, svih njenih građana, bez čega Crna Gora, naša jedina zemlja, domovina svih njenih žitelja, nema i ne može imati budućnost. A to bi bio najgori poraz, poraz svih nas. I niko ne bi mogao oprostiti sadašnjim generacijama pravoslavnih Crnogoraca takav moralni, ljudski, kulturni i civilizacijski pad i istorijski sunovrat, poslije veličanstvenog demokratskog referenduma o državno-pravnom statusu, dakle, izglasane nezavisnosti i suverenosti, donošenja novog Ustava, prijema u NATO, stizanja pred sama vrata Evropske Unije… To svakako ne bi bilo ni pravoslavno, ni hrišćanski, ni čovječanski, ni crnogorski, ni srpski! Imajmo to na umu, da ne bi bilo kasno.

ZVANIČNIK ZA ROJTERS

NATO izmješta dio svojih oficira za obuku iz Iraka, saopštio je u utorak zvaničnik Alijanse.

“Preduzimamo sve mjere predostrožnosti da bismo zaštitili svoje ljude, što podrazumijeva i provremeno premještanje dijela osoblja unutar i izvan Iraka”, rekao je zvaničnik agenciji Rojters.

Misija NATO u Iraku, koju čini nekoliko stotina oficira za obuku, savjetnika i osoblja za podršku iz članica 29-člane alijanse i partnerskih zemlja, uključuje vojno i civilno osoblje.

Pojedine zemlje odlučile su da povuku svoje snage iz Iraka, a mnoge su upozorile svoje građane da ne putuju na Bliski istok zbog tenzija nakon što je u američkom napadu kod bagdadskog aerodroma ubijen iranski general Kasem Sulejmani.