PAVLIČIĆ PORUČILA

Primjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti pokazaće da je bojazan o mogućim povredama ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se iskazuje u određenim krugovima, bila neopravdana, smatra zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava Valentina Pavličić.

Ona je agenciji MINA, na pitanje da li Srbija ima pravnog osnova da podnese tužbu protiv Crne Gore zbog navodnog kršenja ljudskih prava usvajanjem Zakona, kazala da svaka potpisnica Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda “može ukazati Sudu na svaku povredu odredbi Konvencije”.

“Kada su u pitanju međudržavni sporovi, treba naglasiti da se radi o veoma rijetkoj pojavi”, kazala je Pavličić, napominjući da je u prethodnih šest decenija, svega 20-ak takvih sporova vođeno pred Evropskim sudom.

Pavličić je pojasnila da pozadina međudržavnih sporova nije ostvarivanje političkih ciljeva određene države, niti to mora biti zaštita njenih državljana. Naprotiv, kako je navela, legitimitet te vrste predstavki proizilazi iz kolektivne obaveze zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda čiji su garant sve potpisnice Konvencije.

“Svaka potpisnica Konvencije, pa i Srbija, formalno ima pravo da pokrene međudržavni spor protiv Crne Gore pred Evropskim sudom. Što se tiče pravnog osnova takve predstavke, to je sasvim drugo pitanje, na koje u ovom trenutku ne možemo dati precizan odgovor”, kazala je Pavličić.

Prije svega, pojasnila je ona, jedna takva predstavka bi morala da ispuni uslove prihvatljivosti propisane Konvencijom, to jest da su iskorišćeni domaći pravni ljekovi i da je podnijeta u roku od šest mjeseci.

“U odnosu na pravnu osnovanost takve tužbe, tj. predstavke, zaključak bi mogao da donese isključivo Evropski sud”, pojasnila je Pavličić.

Prema njenim riječima, jasno je da su pojedinci u susjednoj državi očigledno nezadovoljni novim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, i da je on pokrenuo mnogo, kako laičke, tako i stručne debate u Crnoj Gori i šire.

“Ipak, moram naglasiti da država Crna Gora ima suvereno pravo da zakonski uređuje odnose sa vjerskim zajednicama na svojoj teritoriji i međunarodna zajednica, uključujući i susjedne države, moraju da poštuje taj suverenitet”, kazala je
Pavličić i dodala da u tom dijelu i Evropski sud ima jasno izražena stanovišta.

Zakon ispoštovao tražene standarde

Crna Gora je, kako je navela, obavezna da uskladi svoje propise sa standardima Konvencije i drugim opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, što je učinila u prethodnom periodu.

“Smatram da je ovaj Zakon ispoštovao tražene standarde. Smatram da će se kroz njegovu primjenu pokazati da je postojeća bojazan o mogućim povredama ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se iskazuje u određenim krugovima, bila neopravdana”, naglasila je ona.

Upitana da li smatra da Zakon nudi dovoljnu pravnu zaštitu u pogledu prava vlasništva, Pavličić je podsjetila da je pravo na imovinu prije svega zaštićeno Ustavom Crne Gore, kao najvišim pravnim aktom, a nakon toga i Konvencijom čiji je potpisnik i Crna Gora. Samim tim, kako je kazala, odredbe tog Zakona moraju biti u skladu sa tim pravnim aktima koji imaju supremaciju u odnosu na bilo koji zakon ili pojedinačni akt.

“Polazeći od svakodnevnih najava da će se pitanje ustavnosti određenih odredbi Zakona pokrenuti i pred Ustavnim sudom, vjerujem da će taj sud, kao najkompetentnija institucija za pitanja ustavnosti i zakonitosti, dati konačnu ocjenu tog naizgled spornog pitanja”, rekla je Pavličić.

Ona je dodala da Ustav propisuje da su potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drugačije od unutrašnjeg zakonodavstva.

Pravo svojine ima višestruku zaštitu u okviru crnogorskog pravnog sistema

“Dakle, jasno je da pravo svojine ima višestruku zaštitu u okviru crnogorskog pravnog sistema i smatram da niko ne treba da strahuje da mu to pravo može biti oduzeto ii uskraćeno bez sprovedenog postupka utemeljenog na validnim materijalnim dokazima”, istakla je Pavličić.

Ona je kazala da je Crna Gora već vodila postupak pred Evropskim sudom po predstavci Eparhije budimljansko-nikšićke i 11 crkava i manastira, koji su dio Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Predstavka je, podsjetila je Pavličić, podnijeta, jer su njeni podnosioci smatrali da su time što Vlada nije odlučivala o njihovom zahtjevu za restituciju u skladu sa Zakonom o pravednoj restituciji iz 2002. godine povrijeđena njihova imovinska prava, naročito njihova “legitimna očekivanja” da će ponovo steći imovinu koja im je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata.

Kako je kazala, ispitujući osnovanost te predstavke, Evropski sud je odlukom od 9. oktobra 2012. godine odbacio istu kao očigledno neprihvatljivu.

“Vezano za konkretne pritužbe, Evropski sud je utvrdio da podnosioci predstavke nijesu imali ‘postojeću imovinu’ niti ‘legitimno očekivanje’ za povraćaj imovine koja im je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata, i da nije bilo diskriminacije u tretmanu podnosioca predstavke u odnosu na druge”, navela je Pavličić.

Prema njenim riječima, u konkretnom slučaju, pozivajući se na dobro ustanovljenu praksu Evropskog suda, država je dokazala da nije bilo povrede imovinskih prava podnosilaca predstavke, niti da je bilo diskriminacije u tom kontekstu.

“Svaka odluka o neprihvatljivosti predstavke ili presuda u kojoj je utvrđeno da nije došlo do povrede Konvencije, predstavlja priznanje državi da je na dobrom putu prilikom primjene konvencijskih standarda, pri čemu uvijek postoji prostor za uspostavljanje još efikasnijeg mehanizma primjene Evropske konvencije i standarda Evropskog suda na nacionalnom nivou”, kazala je Pavličić.

Svako ima pravo da se obrati sudu u Strazburu

Ona je rekla da, ne želeći da na bilo koji način prejudicira određena pitanja koja se pokreću novim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, smatra da je značajno podsjetiti da je odluka koju je Evropski sud donio u korist Crne Gore najbolji pokazatelj da se odgovori na određena sporna pitanja mogu tražiti i naći isključivo pred kompetentnim institucijama.

“U slučaju tvrdnji o navodnoj ugroženosti bilo čijih ljudskih prava i osnovnih sloboda ili u slučaju sumnji u postupanje domaćih državnih organa, svako ima pravo da se obrati međunarodnom Sudu u Strazburu, i sam se uvjeri u osnovanost ili neosnovanost sopstvenih zahtjeva”, dodala je Pavličić.

Na pitanje koliko je pravno utemeljena peticija koju je pokrenulo Udruženje za zaštitu ustavnosti i zakonitosti i kojom se od Vlade Srbije traži podnošenje tužbe Evropskom sudu “kako bi se zaustavilo kršenje osnovnih prava u Crnoj Gori”, ona je rekla da se, mimo uopštenih navoda da se Zakonom navodno krši “pravo na imovinu, na pravično suđenje i na slobodu vjeroispovesti”, ne ukazuje na bilo kakav konkretan pravni ili činjenični osnov takvih tvrdnji.

“Sama peticija, onako kako je predstavljena na sajtu u koji sam imala uvid, više ima karakter političkog pamfleta, nego ozbiljnog i pravno potkovanog zahtjeva koji bi mogao biti predmet neke debate. Iz tih razloga, ne mogu iznositi ocjenu pravne utemeljenosti peticije, s obzirom da njena sadržina nema nikakve veze sa pravnom materijom”, zaključila je Pavličić.

OD HN DO BP

Plivanje za Bogojavljenskim krstom organizovano je danas u više crnogorskih gradova, u organizaciji crkvenih opština.

Mitropolija crnogorsko-primorska SPC danas je organizovala tradicionalno Bogojavljensko plivanje za časni krst na ušću Ribnice u Moraču. Do krsta je prvi doplivao Igor Prenkić iz Zete.

Prenkić je kazao da 10 godina učestvuje na plivanju za časni krst na Bogojavljanje.

“Ovo mi je drugi put da uhvatim krst. Svi smo pobjednici koji smo učestvovali i svake godine, hvala bogu, nas sve više i više ima”, poručio je on.

Za časni krst u Bijelom Polju plivala su 44 učesnika, među kojima je bila jedna djevojka, Ana Begović i dvanaestogodišnji Mateja Đurović.

Prvi je do časnog krsta doplivao 25-ogodišnji Nenad Milićević iz Bistrice, kojem se, kako je kazao, u petom plivanju posrećilo da kao pobjednik podigne časni krst

Milićević je tom prilikom kazao da niko ne može uzeti narodu ono u šta iskreno vjeruje.

Protojerej – stavrofor Darko Pejić je istakao da smo ovih dana oprali i vratili obraz i sebi i Crnoj Gori.

“Neka nas ova voda, posvećena Gospodu našem povede u bolji život pun međusobne sloge, ljubavi, razumijevanja. Da budemo jedni drugima ono što je Gospod zapovijedio nada i pomoć. Da vjerujemo Bogu”, poručio je Pejić.

U plivanju za Bogojavljenskim krstom u Herceg Novom učestvovalo je, na plaži Žalo 68 plivača, među kojima ove godine i jedna žena iz Rusije i pravoslavac iz Irana, prenosi Radio Jadran.

Najmlađi učesnik koji je darivan srebrnim medaljnom je Đorđe Vasiljević, rođen 2008. godine. Najstarija i jedina učesnica je Ruskinja Laura Fedorova.

Ove godine su dva pobjednika, Nikola Radonjić, koji ima 18 godina i treći put pliva, a drugi put uzima Časni krst. Drugi pobjednik je Igor Baltić koji ma 16 godina.

Kazali su voda jeste bila hladna, ali, su dodali, da su njihova volja i vjera veća. Darivani su zlatnim medaljonima.

Filip Bakić prvi je doplivao do krsta na bogojavljenskom plivanju za krst časni koje je organizovano u Bečićima kod crkve Sv. Tome. Filip je bio najbolji među 80 učesnika.

Na jezeru Krupac u Nikšiću prvi put je organizovano Bogojavljensko plivanje, a najbrži koji je doplivao do časnog krsta bio je Nikola Radulović (25).

Radulović je dobio zlatni medaljon sa likom Isusa Hrista, a rekao je da je sa bratom blizancem Nemanjom prvi put plivao za časni krst.

Bogojavljensko plivanje na Krupcu posmatralo je nekoliko hiljada građana sa obala jezera, dok jedan broj nije uspio da stigne na odredište zbog zakrčenja u saobraćaju.

Bogojavljensko plivanje za časni krst prvi put je organizovano prošle godine u Nikšiću na rijeci Zeti kod Manitovca.

SPAIĆ PORUČILA

Zakon o slobodi vjeroispovijesti je odgovor na potrebu za jačanjem pravne sigurnosti i redom u pravnom poretku Crne Gore i njegova ustavnost je nesporna, ocijenila je dekanica podgoričkog Pravnog fakulteta Aneta Spaić.

Ona smatra da se ovim zakonom ne krši Ustavom garantovano pravo na svojinu.

“Nasuprot fantazmagorijskim tezama kojima se podržavaju ideje o “otimačini” imovine vjerskih zajednica, članovi 62 do 64 su razrade ove ustavne norme kojima se dodatno garantuje da svako onaj ko ima dokaz o svojini kao vlasnik će biti i pravno prepoznat u pravno uređenom režimu”, kazala je Spaić agenciji MINA.

Ona je podsjetila da član 14 Ustava propisuje da su vjerske zajednice odvojene od države, da su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova.

Nijedan član Zakona o slobodi vjeroispovijesti, smatra ona, nije u suprotnosti sa ovom ustavnom normom.

“Još nijesmo čuli ni za jedan pravni sistem u kojem pitanje registracije vjerskih zajednica i sadržine prava koje one imaju na vjerskim objektima nije uređeno zakonom. Kako u Srbiji, gdje je država vlasnik značajnih vjerskih objekata Srpske pravoslavne crkve, tako u svim drugim sistemima u kojima se od vjerskih zajednica očekuje da poštuju pravni poredak koji država kreira”, rekla je Spaić.

Kako je kazala, nedopustivo, netačno i izvrgnuto je tumačenje koje u podtekstu ima tezu da se zakoni ne odnose na vjerske zajednice.

Na državnim institucijama je da dokažu da je svojina državna

Odgovrajući na pitanje da li se ovim zakonom knjižnom vlasniku nameće dokazivanje svojine, Spaić je kazala da je netačno da je teret dokazivanja na vjerskim zajednicama.

“Članovi 62 do 64 jasno i izričito propisuju da je Uprava za nekretnine dužna da u postupku utvrdi da li su ispunjeni vrlo decidirani i jasni uslovi”, kazala je Spaić.

Prema njenim riječima, na državnim institucijama je da dokažu da je svojina državna, i to ispunjavanjem dva kumulativna uslova.

“Zakon je jasan – državne institucije, a ne vjerske zajednice, moraju dokazati da je predmetni vjerski objekat sagrađen od javnog novca, ili iz zajedničkih sredstva građana ili da je bio u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine, dok se drugi pripisani uslov odnosi na nepostojanje dokaza o pravu svojine vjerskih zajednica. Tek kumulativnim ispunjavanjem ovih uslova pravo svojine države na vjerskim objektima se može upisati”, kazala je Spaić.

Kako je objasnila, ukoliko vjerska zajednica smatra da neki od uslova nije ispunjen pri upisu, može osporavati njegovu zakonitost u drugostepenom upravnom postupku.

“Nakon toga, vjerska zajednica upravnim sporom takođe može preispitivati zakonitost upravnih akata i tražiti da ih sud poništi ukoliko smatra da nije ispunjen neki od uslova ili da organ uprave nije adekvatno utvrdio da li je ispunjen ili nije”, rekla je Spaić.

Konačno, kako je kazala, ni kada se određeni vjerski objekat upiše kao državna svojina to ne znači da ga vjerske zajednice neće moći upotrebljavati.

“Činjenica da Zakon ne definiše način upotrebe otvara mogućnost da se to pitanje uredi temeljnim ugovorom ukoliko strane budu zainteresovanje za njegovo zaključivanje, pa i uz eventualno učešće eksperata Savjeta Evrope i Venecijanske komisije”, kazala je Spaić.

Ona je, na pitanje da li se pravo svojine može utvrđivati u upravnom postupku, kazala da je u odluci Vrhovnog suda u pojedinačnom predmetu, a ne u načelnom pravnom stavu Vrhovnog suda, kako se spekuliše, određeno da se pravo svojine ne može utvrđivati u upravnom postupku, osim u postupku izlaganja.

“Sud sudi na osnovu Ustava i zakona, pa je ova presuda donijeta na osnovu materijalnopravne situacije koja je postojala u trenutku donošenja odluke. Kada se izmijeni bilo koji propis, jasno je da će se promijeniti i sudska praksa”, rekla je Spaić.

U prilog ovoj tezi je, kaže ona, i mišljenje Venecijanske komisije o primjeni upravnog postupka u odlučivanju o svojinskim pravima na vjerskim objektima.

Spaić je podsjetila da Zakon o državnom premjeru i katastru, utvrđuje da svako ko smatra da je upisom prava svojine u katastar nepokretnosti povrijeđeno njegovo pravo svojine može tužbom, u roku od tri godine tražiti brisanje upisa i povraćaj u pređašnje stanja.

“Rok od tri godine je prekluzivan. Zakon o slobodi vjeroispovjesti je lex specialis i njegove materijalnopravne i procesnopravne odredbe ne moraju biti usaglašene sa drugim zakonima”, kazala je Spaić.

Zakon je odgovor na potrebu za jačanjem pravne sigurnosti

Prema njenim riječima, tu se primjenjuje pravno pravilo lex specialis derogat legi generali čija primjena je uobičajena u našem pravnom sistemu.

“Neusaglašenost zakonskih sa ustavnim normama je imperativ od koga se odstupiti ne može, dok je usaglašavanje zakona pravilo, ali ne i nužnost. Odatle i izuzeci u pravu i lex specialis-i, kakav je i ovaj”, kazala je Spaić.

Ona smatra da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti pokušaj otklanjanja pravnih aberacija nastalih nezakonitim postupanjem institucija i pojedinaca.

“Zakon je odgovor na potrebu za jačanjem pravne sigurnosti i redom u pravnom poretku Crne Gore”, rekla je Spaić.

On je naglasila da je nesporna ustavnost Zakona koji mora biti opremljen podzakonskim aktima koji će na precizan način predočiti sadžine prava na vjerskim objektima i tako obezbijediti adekvatnu primjenu.

“Svako drugačije tumačenje ovih ustavnih normi je bliže simulakrumu nego realnom sagledavanju sadržine i posljedica ovog zakona”, ocijenila je ona.