ABAZOVIĆ PREDLAŽE

Odgađanje parlamentarnih izbora u Crnoj Gori bilo bi racionalno rješenje, jer država zbog trenutne situacije nije za njih spremna, ocijenjeno je iz Građanskog pokreta (GP) URA.

Lider GP URA Dritan Abazović kazao je da je to jedino održivo rješenje za Crnu Goru, zbog toga što je posljednjih nekoliko godina propušteno da se dođe do bilo kakve reforme i država je dovedena u “situaciju u koju je dovedena”.

“Sada imamo lokalne izbore u Tivtu koje bojkotuju skoro sve veće relevantne opozicione partije i najavu bojkota predstojećih parlamentarnih izbora”, kazao je Abazović agenciji Mina.

Kako je naveo, ne postoji nikakva reforma, a mnoge institucije u Crnoj Gori funkcionišu trenutno u v.d. stanju.

“Imamo Vrhovno državno tužilaštvo koje je u v.d. stanju i Ustavni sud koji je izabrao predsjednicu na nelegalan način. Takođe, Državna izborna komisija koja dugo nije imala predsjednika, jednostrano ga je izabrala”, rekao je Abazović.

Prema njegovim riječima, zbog svega navedenog Crna Gora nije spremna za izbore.

Abazović je naglasio da će u dijalogu koji je najavio premijer Duško Marković URA učestvovati kako bi izložila svoja viđenja.

“Jedan od predloga, s obzirom na to da ćemo otići sa kompletnom platformom predloga šta i kako mislimo da bi bilo dobro da se uradi u ovom periodu, će biti i odlaganje izbora”, kazao je Abazović.

To odgađanje, kako je rekao, omogućilo bi da se sprovede izborna reforma i oformi tehnička vlada za sprovođenje izbora.

“Čak i kada bi Demokratska partija socijalista dala signal da je spremna za tehničku vladu, postavlja se pitanje koja je to partija i opoziciona ličnost sprema da uđe u tehničku vladu dva mjeseca i šta može da se uradi za to vrijeme”, istakao je Abazović.

Govoreći o tome da li je odlaganje izbora u skladu sa Ustavom, Abazović je pojasnio da je slična situacija bila u Sjevernoj Makedoniji.

“U toj državi funkcionisala je tehnička vlada koja nije mogla da ostvari “zacrtane ciljeve” i oni su našli rješenje, produžili rok i izbori su bili održani nekoliko mjeseci kasnije”, pojasnio je Abazović.

On je naglasio da ukoliko postoji društveni konsenzus odlaganje izbora može da se reguliše i to specijalnim zakonom.

“Imamo situaciju da neki smatraju da je odgađanje izbora na par mjeseci iz tehničkih razloga protivno Ustavu, ali ukoliko bi se striktno pridržavali Ustava onda predsjednica Ustavnog suda ne bi mogla da bude treći put izabrana i da to ne smeta nikome iz vladajuće većine”, dodao je Abazović.

Ustav, kako je dodao, predviđa da vlast proizilazi iz slobodne volje građana.

“To sada nije slučaj, pa me zaista čudi na koji se ustav pozivaju režimske stranke. Mi Ustav moramo poštovati u cjelosti, a to ne možemo raditi ako prije toga ne organzujemo fer izbore”, naveo je Abazović.

Posljednja mjera je, kako je naveo, u koliko ima političke volje, izmjena Ustava u tom dijelu.

“Ukoliko bi postajao konsenzus 81 poslanika da se usaglasimo da nema uslova za održavanje izbora i da ne postoji neki vremenski rok u kojem može da se ostvari reforma, onda odlaganje ne bi bilo sporno”, pojasnio je Abazović.

Prema njegovim riječima, za GP UPA je prihvatljivo samo ono što je plod društvenog konsenzusa i što može da vodi državu ka izlasku iz političke krize.

“Ako želimo da “silom na sramotu” organizujemo izbore u atmosferi nepovjerenja koja postoji i da od Crne Gore pravimo jednopartisjku državu u kojoj će vladajuća satranka sa nekoliko progamiranih poslanika učestvovati na izborima, to je onda protivustavno i protiv volje građana”, zaključio je Abazović.

DANILO BURZAN

Novinar, publicista, bivši glavni urednik Radija Crne Gore Danilo Burzan ocijenio je da u Crnoj Gori dominira neznanje, nepoznavanje činjenica iz sopstvene prošlosti.Po njegovim riječima, stoga se istina veoma teško probija, štaviše, nemoćna je u sučeljavanju sa mitomanijom, predrasudama i podavalama. To su, prema ocjeni Burzana, najbolje pokazale takozvane litije, u organizaciji Srpske pravoslavne crkve.

Burzan je na skupu, održanom u četvrtak, povodom anticrnogorskih litija,kazao da na tim manifestacijama ne dominiraju vjernici, već, kako je naveo, neznaveni, ali i socijalno ugrozeni i nezadovoljni, izmanipulisani gradani, zatim politički i ideološki protivnici ne samo aktuelne vlasti, već i naše državne samostalnosti…

On je dodao da u nastojanju da neznavene i zavedene građane onemoguće da spoznaju zamke, mnogi se trude da to zabašure svojim mudrolijama, a čine to i oni od kojih to ne bi trebalo očekivati.

“Recimo, jedan od osnivača i vlasnika medijskoga koncerna Vijesti, komentarišući aktuelne ulične šetnje po Crnoj Gori, neki dan, uz ostalo, ponudio je tezu da se SPC u Crnoj Gori pozitivno mijenja, malte ne da postaje faktor demokratizacije društva, ali da se tome i dalje opire aktuelna vlast. Taj medijski guru uvjerava nas da je rektor cetinjske Bogoslovije ponudio spasonosno rješenje: budimo svi zajedno, jer jedni bez drugih ne možemo. Dakle, ispada: ako budemo svi u SPC doći će do pomirenja…”, kazao je Burzan.

“Ili… Jedan od kolumnista dnevnika Vijesti, inače arhitekta, u jednom svom političkom pamfletu, uz ostalo, veli da riječi Amfilohija da je kod Sastavaka tvrđava Ribnica, đe je rođen Stefan Nemanja, treba da prihvatimo kao činjenicu, jednako, veli on, kao tvrdnju akademika Pavla Mijovića da je tamo isključivo bila turska tvrdjava. Dakle, prihvatimo laž i podvalu kao istinu i – eto pomirenja…”, dodao je.

Burzan navodi još jedan aktuelni, litijski slučaj neznanja. Naime, na Sjenickim stijenama u Kučima, neki dan, osvanula je 80-ometarska srpska trobojka, valjda kao finale obilježavanja 800 godina pravoslavlja u tome plemenu.

“A prvi pravoslavac u Kučima bio je Ljalje Drekalev, kojega je, kao katolika, pokrstio 1675. godine crnogorski vladika Ruvim II Boljević, jer je to bio uslov da mu Pejo Stanojev, bratonoški prvak, da svoju pravoslavnu šćer za ženu, objašnjava Burzan.Tek od tada, dakle od sredine druge polovine 17. vijeka, počinje širenje pravoslavlja u Kučima. Otkud im, onda, potreba da “na silu” slave navodnih osam vijekova? I tako to… Sve te i takve podvale i manipulacije neznaveni ozbiljno prihvataju kao sopstvenu percepciju istine, i to je njima, naravno, značajnije i vjerodostojnije – od istine same”, zaključio je Burzan.

UTICAJ LITIJA

Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori odlučila je u petak da će poštovati odluku nadležnih državnih organa i privremeno obustaviti protestne litije zbog epidemije korona virusa. Time je privremeno „zamrznut” višemjesečni sukob države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji je ostavio dubok trag na političke prilike u našoj zemlji i odnose unutar opozicionih stranaka.

Podsjećanja radi, povodom usvajanja Zakona oslobodi vjeroispovijesti, Demokratski front krajem prošle godine organizovao je radikalne proteste i pozivao na pobunu pfotiv legalno izabrane vlasti. Nekoliko dana njihovi aktivisti blokirali su saobraćaj na prilazima pojedinih gradova i Podgorice. Država je sve te pokušaje destabilizacije efikasnom akcijom spriječila.

Istovremeno, stim povodom Mitropolija crnogorsko-primorska pokrenula je molebane i litije u većini crnogorskih gradova. Prosrpska opozicija, a naročito pristalice DF, nakon neuspjelog i zazivanja, sveopšte pobune”, te poteze vidjela je kao još jednu šansu za nastavak plana za „građanske nemire”.

Pojedinci su čak najavljivali i krvoproliće „dok vlast ili ne povuče Zakon ili padne Vlada”. U početku su litije bile svakodnevne, sa šarolikom ikonografijom, srpskim trobojkamai stranačkim zastavama i uzvikivanjem parola protiv „omraženog šefa režima, Mila Đukanovića”.

Međutim, Mitropolija crnogorsko-primorska SPC je već poslije nekoliko dana, uočila da im u ovom trenutku radikalizacija više šteti nego koristi, pa je iz organizacije litija „izopštila” opozicione političare i političke partije i odlučila da se na litije dolazi bez stranačkih obilježja. Iako je prosrpska opozicija tim potezom na litijama svedena na puke šetače, ipak, MCP nije uspjela sakriti njihov politički karakter, pošto su sa litija političke poruke, umjesto opozicionih vođa, upućivali sveštenici papagajski uzvikujući da će litijašenje trajati „dok vlast ili ne povuče Zakon ili padne Vlada”, da će „braniti svetinje, ako treba i životima”. Izdašnu političku podršku i logističku pomoć pružali su im SPC, zvaničnici Srbije i Rusije, te BiH entiteta Republike Srpske.

Predstavnici političkih partija koje čine vladajuću koaliciju i najviši crnogorski zvaničnici, smatraju da ovi skupovi koji se održavaju u Crnoj Gori u organizaciji MCP, nijesu vjerski, već politički i da im je cilj destabilizacija Crne Gore i poništavanje njene nezavisnosti.

Za političkog analitičara Borisa Raonića litije su, „iako masovne i dostojanstveno organizovane, za opoziciju „danajski dar” jer su zbog njih „zapostavili sve ostale teme i metode političke borbe u atmosferi, gdje im inspiracije ne bi nedostajalo”.

Politički analitičar Ranko Đonović ističe da je primjetno da su opozicione stranke prilično mirne, svjesne činjenice, kako kaže, da se uz mantiju Risto Radović nametnuo kao neprikosnoveni lider ovog političkog projekta.

“On svojom izjavom može nekim strankama mnogo da pomogne, odnosno odmogne. Zato velikosrpski lideri ćute bili oni „četničke vojvode” ili „četnici početnici”. Tako čekaju momenat da uđu u borbu za jedno jedino svoje glasačko tijelo sa poznatom parolom: „Hajdemo pošteno pa ko koga prevari”, ističe Đonović, dodajući da litije nijesu u brojnosti ni oslabile ni osnažile prosrpske Opozicione partije.

Od ranije smo znali, kaže on, da su se njihovi glasači prelivali iz jedne grupacije u drugu, rekao bili prelivali su se iz „šupljeg u prazno”.

Litije su uticale i da podjele unutar, opozicionih partija budu izraženije nego u prethodnih nekoliko godina kada vjerske i nacionalne teme nijesu bile u fokusu političkog djelovanja. „Pokazale” su pravi karakter svake od opozicinih partija u odnosu na nacionalno i građansko programsko opredijeljenje.

“Kreirala se atmosfera referendumskog odlučivanja na izborima: za ili protiv crkve, u kojem će jedan dio subjekata, koji bi mogao biti tas na vagi, promijeniti stranu nakon izbora i time nadomjestiti onaj dio birača DPS-a koji je od 2006. godine, na toj strani iz nekih drugih pobuda, ali sada je bio aktivan na litijama. U takvom odnosu snaga, litije jesu ulile novu energiju, donekle spustile tenzije među liderima, ali na duge staze, nakon što se drugi elementi unesu u ovu izbornu jednačinu, dolazimo do zaključka da litije ne mogu biti dovoljan metod, ukoliko se želi postići višedecenijski cilj”, kaže Raonić.

S druge strane, Đonović smatra da građanskog na litijama nema ni u naznakama. Iz njihovih redova, kaže on, mnogo puta smo čuli, naročito od čelnika litijaškog pokreta najgore nacional-šovinstičke izjave.

“Nijesmo čuli glasove istinske vjere, glasove razuma, glasove mira, odnosno glasove poštovanja prema državi Crnoj Gori, poštovanja prema crnogorskim, bošnjačkim, albanskim i hrvatskim nacijama”, rekao je Đonović.

Prema njegovim riječima dobro je što se u naznakama primjećuje da jedna od prvih građanskih partija, SDP pravi zaokret i vraća se tamo gdje je vazda pripadala od 1990. godine, i gdje joj je i danas mjesto.

“Da li će preživjeti svoju političku avanturu „saltomortale”, pokazaće naredni izbori: Važno je da su .shvatili, nadam se da su shvatili da ih „druženje sa đavolom” može poslati samo „dođavola” i tamo obezbijediti mjesto ništavnosti”, poručuje Đonović.

On smatra daje veliko pitanje koliko na litijama zaista ima iskrenih vjernika.

“Siguran sam da ih je izuzetno malo, kao što sam siguran da ima dosta i maloljetne djece kao i onih koji dolaze sa strane, ne bez nadoknade, što je sve već viđeno i 1989. godine. Onih koji su glasali za državu Crnu Goru 2006. godine, tamo nema,”, ističe Đonović.

Dok traju litije protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti i vlasti, utisak je da se istovremeno vodi borba unutar Srpske pravoslavne crkve i Mitropolije cmogorsko-primorske, između MCP i opozicije, ali i DF i Demokrata za prevlast i eventualne zasluge. Pitanje je ko će iz svega ovoga najviše ušićariti.

Za Raonića litije su, osim . što su pokazale da je građanski bunt imanentan i konzervativnim strukturama, pokazale odnos svih partija spram osnovnih političkih pitanja.

“Neke, a pogotovu Demokrate, udaljile su se od, u startu mudro postavljene pozicije, makar je to imidž koji su sada dobili”, smatra Raonić.

Sve je to rezultat borbe za koju se već zauzimaju početne pozicije pred: izbore i to upravo kod onih čije je glasove najlakše dobiti, kroz radikalnu retoriku. Mnoge od tih borbi za obične građane nijesu vidljive, ali itekako postoje, jer makar četiri aktera javne scene žele da zauzmu primat u tom korpusu u Crnoj Gori.

Đonović kaže da djelovanje SPC nema nikakve veze sa pravoslavnomvjerom ,,u koju se kunu”, te da je „razlika između crkve i-vjere u ovom slučaju ogromna; taman kolika je razlika između samog Boga i Amfilohija Radovića”.

“Brojnost građana na litijama nije zabrinjavajuća po pitanju crnogorskog evropskog puta. U Crnoj Gori manji broj njenih građana žele da naša crkvena imovina koja je naša kulturna baština, naši spomenici kulture, dokazi našeg postojanja i trajanja predaju Beogradskoj patrijaršiji, što nikad nije njihovo bilo pa ni onda kada su Aleksandrove trupe 1918. godine, okupirale Crnu Goru. Nije teško pretpostaviti da bi ova manja grupa išla i dalje pa i čitavu -Crnu Goru predala Vulinu, Đačiću, Vučiću i njima sličnim kao što su Obradović, Šešelj itd., i to ne sa pravom korišćenja države Crne Gore, nego sa pravom svoj ine”, ističe Đonović.

On smatra da crnogorska opozicija koja se slaže kao „rogovi u vreći” nikad nije uspjela da se ujedini i da su to bili samo smiješni pokušaji koji su se dešavali kada su pritisci sa strane ili iz Srpske crkve bili vrlo jaki.

“Lideri tih opozicionih stranaka nastupaju sa stavom o zajedničkom interesu, gurajuću u prvom planu pojedinačne lične interese vlastoljubive ili materijalne prirode. Za državu Crnu Goru to je čak i dobro jer njihov jedini politički interes odnosno politički cilj je poništenje države Crne Gore za interes Srbije ili Rusije. Izgleda nevjerovatno kako ne shvataju da onaj koji izda svoju domovinu, izdaće svaku kao i kada okreneš leđa svojoj majci okrenućeš leđa svakoj”, zaključio je Đonović.

SLAVIŠA LEKIĆ

Ljudi prave greške. Ako iz njih izvučete neku pouku, greške postaju lekcije. Ako greške ne pretvorite u lekcije i nešto dobro, vi niste neinteligentni ili neuki, vi ste zlonamerni.

Piše: Slaviša Lekić

Šolević

Sa Miroslavom Šolevićem, jednim od lidera “kosovskog pokreta otpora” sedim, dvadeset godina od “događanja naroda”, u njegovoj kući na perifiriji Niša.

Sa setom se priseća kako je u školi bio predsednik omladine, kako je kao srednjoškolac znao “sve predsednike vlada, kraljeve, careve i ministre spoljnih poslova u tamo nekoj levoj državi”, kako ga nije zanimalo da se politički eksponira, kako je, iako nije bio član Saveza komunista, postao predsednik Akcione konferencije SK, kako se Srpski pokret otpora spontano konstituisao, kako su posećivali Nikolu Ljubičića i Dobricu Ćosića, kako su “digli na noge Kosovo”, “zapalili Vojvodinu” i “pohodili Crnu Goru”…!

“Pitaju Nikšićani, na nekom mitingu: ‘Kad ćete kod nas’?. Ja velim: ‘Uputite nam zahtev’. ‘A gde da ga uputimo’? ‘Evo, sad ovde, skupite se vas desetina, vičite: Do-đi-te u Ni-kšić, Do-đi-te u Ni-kšić? I počnu oni da skandiraju Do-đi-te u Ni-kšić, kad s druge strane čuješ – Do-đi-te na Ce-ti-nje, s treće – Do-đi-te u Ko-la-šin…’ Svakome smo ispunili želju”.

Nikad zaboraviti neće kako je u Podgorici “progovorila duša crnogorskog naroda”:

“Temperatura je bila izuzetno velika, u hladu je bilo 37, 38 stepeni, možda i 40, a mi miting zakazali u pet do dvanaest. Noć uoči mitnga Crnogorci kukaju: ‘Aiiiiii, ako bude dvije iljade, svi da bačamo kape uvis’. Ja kažem: ‘Ne bude li više od dvadeset hiljada, ja ću konopče, pa kad se svi raziđu, lepa da se obesim’. Crna Gora je tad skočila, to je bio jedan veličanstven skup. Došli su ovi moji Dujevići iz Lijeve Rijeke, tridesetoro su poslije rata streljali kao četnike, nagrdili ih, sedimo naveče u hotelu ,,Crna Gora“, pevamo četničke pesme a za drugim stolom sedi Bora Drakić, predsednik komiteta Partije i dolazi šef sale: ‘Zamolio je drug Boro, aman, kaže, nemojte to’. Kažem: ‘Dve, tri, nećemo više’. Do zore…!”

Kad su, kako kaže, “svršili posao u Crnoj Gori i Vojvodini”, novembra ’88. Dolazi im Draško Milićević, iz CK SKJ:

“Šef je rekao – možete sad da se rasformirate”.

“I mi objavimo da više ne postojimo”!

“Ja bih sve ponovo uradio na isti način”, kaže. “Nije mene Sloba zloupotrebio, ni mene ni bilo koga drugoga. Niti smo mi zloupotrebili našu narodnu nesreću. Ali jesu drugi. Nisu se Šiptari obogatili na tragediji Kosova, obogatila se jedna grupa Srba. A mi se nismo borili da šiptarske lopove zamene srpski”!

Kepa

Moj drug Kepa, iz Sedme beogradske, odavno više ne stanuje ovde. Beogradsku, zatim londonske, amsterdamske i na kraju kruševačku adresu, zamenio je nekim od rajskih bulevara.

Ako toga, uopšte, ima.

“Gleda on mene, gledam ja njega, jebeš mi mater, ko u filmovima. Iste uniforme, isto oružje, čini se i da ličimo. Koji si, pita. Ćutim. Bog, kaže. Ja ništa. I ne bi, časna reč, ne bi da nije prvi krenuo: trznuo je automat, bacio sam se, u padu opalio, i… pade čovek. Sačekam malo na zemlji, onda ustanem, priđem… Leži. Mrtav! A oči – čini mi se da lepše oči u životu nisam video. To plavo, jeb’o te, plavo ko nebo, a sunce bije i ne znaš gde gledaš – u oči ili nebo. I smeje se onako mrtav. Tad sam zaplakao: prvi put u životu video sam mrtvog čoveka”, poverio mi se Kepa po povratku sa ratišta.

Kepa možda nije bio najbolji tip u našoj klapi, ali je, bez pogovora, bio najpitomiji. Vrcavošću je, još u srednjoškolskim danima, nasrtao na mitove i kultove, humorom se borio protiv fariseja i seratora, bio je nemilosrdan i bez kočnica… A onda ga, je li, mobilisalo!

“Nikad nisam bio nacionalista… Ono, znaš, možda sam bio malo nacionalan: u smislu, ‘ajde da ne zaboravimo pretke; ‘ajde da očuvamo nivo narodnosnog bića; ‘ajde da afirmišemo nove crte, razumeš?! Sad sam nacionalno totalno prazan… A te oči me tako jebu, čoveče…!”

Bežeći od plavetnila tih očiju, nestao je put Londona. Vratio se posle šest meseci i gušeći se od tuge i svesti o uzaludnosti bilo kakvog bega od plavog pogleda koji je večito troptao za njim, povukao se u osamu, među zidove garsonjere na Karaburmi. Odbio je posao sa benzinom. I biznis sa cigaretama. Bavio se nameštajem: na kraju je u njegovoj garsonjeri ostao TV, jedna fotelja i ćebe!

Jednom je, nakratko, skoknuo do babe, jedinog roda koji je imao, u okolini Kruševca, i nikad joj nije oprostio brigu.

“Oči moje”, rekla mu je gledajući ga kako kopni, “oči bakine, što si brigom natovaren?”

“Jebale te oči”, vrisnuo je i pobegao.

Sad u Amsterdam.

U svakom koktelu koji je pravio, pričao je kasnije, video je plavi odsjaj. I ma koliko se zdrav razum odupirao sumnji i strahu da ga te oči i tamo prate, pukao je i vratio se u Beograd.

Svi pokušaji nas, njegovih (bivših?) drugara, da ga otrgnemo iz zone pogleda plavih očiju sudarali su se sa njegovom neopevanom željom da se iskupi. Gubili smo sve bitke.

Avetinjski pogled plavih očiju slučajno ubijenog hrvatskog vojnika od njegovog života je napravio ono što su njegovi ratni drugovi učinili od Vukovara: Kepa je postao ruševina!

“Teši me jedan moron ovih dana, kao, jebi se, Kepo, nije to ništa, ja sam pucao iz tenka, prepolovio sam čoveka, bukvalno, do kukova, i noge su stajale nekoliko sekundi dok leva nije zakoračila ka meni, a onda su pale na zemlju, i šta sad, je l’ treba da se ubijem zbog toga, čoveče, pucali smo ko i oni, jebi ga, zajebi više, što su oni neviniji od nas… A, dobro, majmune, jesi li tom tvom video oči, pitao sam ga, i on je samo ustao…”, pričao je.

Mentalna čistota brzo je ustukla pred paranojom. Nepun mesec kasnije, u skoro bezljudnom selu blizu Kruševca, Kepa je, pun maligana i barbiturata, zatvorio oči suludo iščekujući fizički sudar sa pogledom očiju boje neba. Nije ih više otvorio!

“I mrtvi Hrvati ubijaju Srbe”, plakao je Jare javljajući mi da je Kepa već sahranjen.

“Ubile su ga oči, jebale ga oči”, klimao je glavom Gane.

A ja sam znao da je Kepa otišao da istini pogleda u oči.

“Pazi, majstore, viđao sam ja i pre i posle toga puno mirnih i tužnih, zelenih i braon, crnih i plavih, i raznih boja očiju, ali nikad nisam takav izraz, takvu boju, takav pogled… I kako da se oslobodim tog pogleda i te jebene plave opne… To nemilosrdno plavo mi nemilosrdno sjebava znanje”, pričao mi je prilikom poslednjeg viđenja.

Kepa je na dan smrti imao 36 godina. I dva para očiju u glavi.

Leševi

Posle pada Slobodana Miloševića, mrtvi bukvalno isplivavali na površinu. Sa sve hladnjačama. Kod Tekije, na Đerdapu ili jezeru Perućac!

Našlo se mesta za sakrivanje leševa u Petrovom selu, kamenolomu Rudnica a u batajničkom naselju Trinaesti maj, udaljenom 20-ak kilometara od centra Beograda, na poligonu Specijalne antiterorističke jedinice, smeštenom u ovom naselju, zakopani su leševi više stotina kosovskih Albanaca – više od 700 tela, među njima 75 dece.

Dve cucle, grickalica za nokte, brojanica, ispitivač struje, imenik, folija “saridona”, klikeri, “bick” brijač, muštikla, digitron, minđuše, zubna proteza, deo metala iz predela vratne kičme, hodžin zapis, nož na sklapanje, prsten, uredno “podvezana” pletenica kose, amajlija, jedan pismeni zadatak iz istorije i deo kartice sa natpisom “Delegat – Socijalistička partija Srbije”… samo su neke od stvari iskopane sa posmrtnim ostacima.

Na leševima nisu otkriveni tragovi vojničkih uniformi. Ni povez za oči ili ruke. Samo je nekoliko tela imalo kartice sa brojevima u plastičnom omotu prikačene za kragnu odela.

Sem spiskova predmeta i tragova ništa ne znamo.

Odakle su?

Ko su?

Kome je pripadala cucla, a kome brojanica?

Ko je bol u glavi, pre smrti, sanirao”saridonom”?

Kako je otpala uredno „podvezana“ pletenica kose i gde je nošena amajlija?

Da li je pismeni zadatak iz istorije bio ocenjen?

Ne znamo ni ko ih je ubio, sem da je to bio neko od “naših”!

Preci i potomci

Osam decenija posle, Nemci su i dalje u obračunima sa samima sobom. Oko onog rata. Imali su (ne)sreću da budu poraženi.

Pre tranzicije, ili kako se to već tada zvalo, nametnuta im je denacifikacija. Čak i za one Nemce za koje se znalo da nisu bili pristalice svega što se dešavalo Amerikanci su obezbeđivali “turističke ture” do logora smrti.

Dekontaminacije radi: da nikad ne zaborave.

Kroz traume slične vrste prolaze i potomci potomaka Nemaca koji su potomci “onih” Nemaca.

Pre nekoliko godina, književnik Aleksandar Tišma predstavljao je svoju knjigu u Berlinu. Sinagoga, gde je čitao odlomke iz romana koji svedoči o volji da se razumeju ljudi i njihove ne baš lepe strasti, bila je prepuna mladog sveta. Njegovo ushićenje presečeno je uzgrednom natuknicom organizatora da posetioci baš i ne mare za lepu reč, već je reč o studentima i đacima koji su imali izbor: odlazak na “izlet” u Revensbrik da vide kako je izgledao nacistički logor; gledanje dokumentarnog filma o zločinima koji su počinjeni tokom Drugog svetskog rata ili odlazak na promociju knjige koja tretira sličnu temu.

Denacifikacija nikad prestala nije. Senka zločina i dan danas natkriljuje Nemačku.

Na Srpstvo, danas, gleda se kao i na Nemstvo sedam i po decenija. Srbi su “ružni, prljavi, zli…” i to je žig koji će, čak i oni bez krivice, nositi možda i duže od Nemaca.

Najviše zahvaljujući totalnoj amneziji samih Srba, spremnih da se pokore i priklone vlasti ali i autoritarnom karakteru većine koji je bio u modi poslednjih decenija.

Ljudi u Srbiji alergični su čak i na pomen njihove krivice.

Jedna od teza kaže da ne treba kopati po ranama prošlosti i da je najbolje sve prepustiti zaboravu. Zagovornici demencije, pak, plaču nad faktom da čak i psi zakopavaju kosti a Srbi ih otkopavaju. Znam neke koji shvatajući istoriju kao današnjicu, osvetu krste pravednom. Najviše je, ipak, onih ravnodušnih, distanciranih i neupadljivih.

To je veći problem od fakta da su danas i žrtve i izvinjenje izugubile svaki smisao.

SDP

Iz Socijaldemokratske partije Crne Gore saopšteno je da osnovano sumnjaju da predsjednik Skupštine Crne Gore Ivan Brajović i direktor Aerodroma Crne Gore, Danilo Orlandić, u kontinuitetu zloupotrebom državnih resursa i državnih funkcija koje pokrivaju više krivična djela zloupotrebe položaja zapošljavajući po partijskoj osnovi i, kako navode, ucjenjuju ljude, prijete im i ugrožavaju njihovu slobodu političkog opredjeljenja,.

“Svako u Crnoj Gori zna da ova, kako sumnjamo, kriminalna organizacija koristeći državne resurse zapošljava suprotno zakonu o čemu su govorili i pojedini visoki državni funkcioneri. Javna je tajna da prijetnjama zloupotrebljava ljude i njihove životne situacije. Zašto bi bilo koja partija stavila nekoga na listu ako joj nije dao saglasnost, matični broj, broj lične karte kao i druge podatke”, tvrde u SDP-u.

SDP navodi da ovim saopštenjem javno obavještavaju tužilaštvo da ove sumnje mogu smatrati krivičnom prijavom protiv Brajovića i Orlandića, kao i svih onih koji prevarama pokušavaju da nanesu štetu Socijaldemokratskoj partiji.

Pozivaju tužilaštvo da reaguje i izuzme dokumetaciju o zapošljavanju na aerodromu.

Oni pozivaju Brajovića da kaže da li je dugovao 5.0000 eura na revolving kartici u banci Duška Kneževića.

Rukovodstvo SDP, poslanici Draginja Vuksanović Stanković i Raško Konjević, kako navode, spremni su da svoje sumnje o ovome podijele sa tužilaštvom.

BOŠNJAK SAOPŠTILA

Način izbora novog predsjednika Državne izborne komisije (DIK) je problematičan i sporan, ocijenila je poslanica Demokratskog fronta Branka Bošnjak, navodeći da je u vezi sa tim trebalo postići dogovor, u cilju izgradnje izbornog povjerenja i stvaranja uslova za fer i slobodne izbore.

Za predsjednika DIK-a 4. marta izabran je Aleksa Ivanović, a za njegov izbor glasao je 41 poslanik vladajuće koalicije.

Bošnjak je kazala da se nikada do sada nije desilo da postoji više kandidata, a da nijesu obavljeni intervjui na Administrativnom odboru kako bi članovi tog Skupštinskog tijela mogli da čuju kako su kandidati zamislili svoj mandat i koji je njihov plan.

“Način na koji je došlo do izbora Ivanovića je problematičan i sporan. Prije svega trebalo je da se postigne dogovor, ako hoćemo da povratimo izborno povjerenje i dovedemo do fer i slobodnih izbora”, rekla je Bošnjak agenciji MINA.

Kako je navela, umjesto da se gradi povjerenje, čini se “da sve dublje tonemo u podjele i da će ovi izbori biti vrlo neizvjesni”.

“Sa naše strane, ili ih neće biti, ili će biti fer”, kazala je Bošnjak.

Ona smatra da atmosfera u Crnoj Gori nije dobra i da je, da Crna Gora ne bi zaostajala i da bi bio ostvaren napredak, potrebno postići dogovor između opozicije i vlasti.

“Neki koji su bili na čelu Agencije za antikorupciju otišli su u Agenciju za zaštitu ličnih podataka (AZLP), on (Ivanović) iz AZLP dolazi u DIK i te rotacije koje se prave govore o tome da je to sigurno kadar Demokratske partije socijalista (DPS), jer oni na to mjesto ne bi stavili nekog u koga nemaju povjerenja”, navela je Bošnjak.

Prema riječima Bošnjak, “koliko god DPS zloupotrebljavao, uvijek je, pred svake izbore, ta partija makar pokušala da izgradi povjerenje u izborni proces.

Ovog puta, kako je navela, to se nije desilo.

“Izborni zakoni su usvojeni u momentu kada smo mi bili uhapšeni, bez prisustva opozicje. Tako da sve ukazuje na to da da će opozicija misliti šta da uradi i da li uopšte da dozvoli održavanje izbora na jesen”, rekla je Bošnjak.

Upitana da li je pozitivno što je izabran predsjednik DIK-a, jer bi u suprotnom i ta institucija bila u VD stanju, Bošnjak je odgovorila da je to više problem vlasti koja nije vodila računa o tome.

Kako je navela, prilikom prethodnog izbora predsjednika DIK-a izabrana je osoba za koju je bilo poznato da će u mandatu steći uslove za penziju.

“Mislim da je to sve to ciljano. Više smo i navikli na VD stanje i VD stanje njima odgovara. Ovaj put im je odgovaralo da baš ovog čovjeka na ovaj način izaberu”, kazala je Bošnjak.

Kako je istakla, nepostojanje kompromisa i želje za dogovorom samo vodi unazad i dubljim podjelama i to nije dobro za Crnu Goru.

Upitana da li smatra da Komisija može da odgovori na sve izazove i zadatke koji su pred njom, imajući u vidu da slijede lokalni i parlamentarni izbori, Bošnjak je odgovorila da će se to vidjeti i da se Komisija pokazala kao vrlo sporna u svemu.

“Planirao se i potpuno novi model izbora članova DIK-a. Vidjelo se da je njima bilo mnogo bitnije kako će da namaknu razne naknade za putne troškove, nego šta su radili”, kazala je Bošnjak.

Kako je navela, čini se da su sve institucije blokirane.

“Ovdje nema demokratije i nalazimo se u potpunom haosu što se tiče institucija sistema”, ocijenila je Bošnjak.

OZAN PORUČILA

Problem migrantske krize u Siriji se mora riješiti u korijenu i jedino tako će biti omogućeno izbjeglicama da se vrate u svoje domove, ocijenila je ambasadorka Turske u Crnoj Gori Songul Ozan. Ključ mira, kako je kazala Ozan, je i da sve balkanske zemlje, uključujući i Tursku, budu sastavni dio i EU i NATO.

Govoreći o odnosima Crna Gore i Turske, Ozan je kazala da zemlje dijele zajedničku istoriju i kulturu, a da u svakom dijelu Crne Gore postoji neko ko ima rodbinu u Turskoj.

„One dijele i iste strateške ciljeve. Turska podržava odnos Crne Gore prema susjedima, postoji jaka volja i želja za jačom bilateralnom saradnjom i u tom cilju se nastavlja dijalog na najvišem nivou“, rekla je Ozan.

Prema njenim riječima, institucije kao Turska agencija za međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA) i Institut Yunus Emre su aktivne u skoro svim crnogorskim gradovima.

„Zahvaljujući turskim stipendijama, veliki broj crnogorskih studenata studira na prestižnim turskim univerzitetima. Na svakom koraku se mogu vidjeti znaci TIKE, kako na polju zdravstva, tako i u oblasti obrazovanja i poljoprivrede“, kazala je Ozan.

Ona je navela da se studenti koji završe studije u Turskoj vraćaju u Crnu Goru i da se bez problema zapošljavaju, ali da i dalje nedostaje kadra koji poznaje turski jezik.

 “Očekujemo u najskorije vrijeme pozitivne pomake kada je u pitanju integracija Sjeverne Makedonije, Albanije, Srbije i Crne Gore koja je najviše uspjela na putu evropskih integracija“, kazala je Ozan.

Ona je navela da je Crna Gora, rastom koji bilježi i suživotom vjerskih i etničkih skupina koje žive na tom prostoru, zemlja za primjer.

„Ključ mira je da sve balkanske zemlje, uključujući i Tursku, budu sastavni dio i EU i NATO. Jedino tako se može osigurati bezbjednost, ubrzati razvoj na Balkanu i poboljšati životni standard. To je jedini način da se spriječe migracije sa ovog prostora“, zaključila je Ozan.

Problem migracija riješiti u korijenu

Ona je u intervjuu agenciji Mina kazala da je Sirija jedno od najvećih kriznih čvorišta u svijetu i područje na kojem se vodi najveća borba protiv terorista.

„Svjedoci smo velikih zločina nad civilima koji bježe da bi sačuvali svoje živote. Migraciona kriza je najveći problem sa kojim se svijet suočava i to je ono što će ubuduće najviše uticati na politiku“, rekla je Ozan.

Ona je navela da je u svijetu prisutno devet miliona izbjeglica van Sirije, od čega ih je 3,7 miliona u Turskoj i da je stvaranje mirnih uslova dok se kriza ne riješi u interesu svih zemalja.

„Ilegalne migracije utiču na sve sfere života, od ekonomije do politike, čak i na svakodnevni život, ali moramo razumjeti i ljude koji napuštaju ognjišta. Nije lako spakovati kofere i otići negdje drugo. Njima se moramo savjesno i pametno približavati“, kazala je Ozan.

Prema njenim riječima, Turska je jedna od većih ekonomija i vojnih sila u svijetu, članica G20 i NATO-a, ali problem mora da bude riješen sa saveznicima, među kojima su i Evropska unija (EU), Ujedinjene nacije (UN), Amerika i Rusija.

Ozan je ocijenila da je od građanskog rata u Siriji, 2011. godine, prisutan veliki problem i da su zbog tamošnjeg sukoba, milioni sirijskih izbjeglica krenuli u Tursku i druge zemlje Evrope.

“Nakon eskalacije sukoba 2015. godine, veliki broj izbjeglica je krenuo ka Evropi preko Turske što je dovelo do toga da ta zemlja i EU 18. marta 2016. godine potpišu Sporazum o regulisanju migrantskog talasa“, kazala je Ozan.

Ona je navela da je postignut dogovor o zaustavljanju talasa izbjeglica i da je EU obećala finansijsku pomoć.

„Turska je poštovala Sporazum i priliv migranata je spriječen za 95 odsto. Od 2011. godine jedina je Njemačka prihvatila oko milion izbjeglica, dok su druge zemlje prihvatile daleko manji broj“, rekla je Ozan.

Prema njenim riječima, Turska je posljednjih godina ukazivala na veliki problem u Siriji, zločine nad civilima i upozoravala EU, UN i međunarodnu zajednicu koja je priznala da nije ispunila obećanja.

„UN su definisale Idlib kao najveću humanitarnu katastrofu u 21. vijeku i u tom gradu milioni civila čekaju na pomoć“, kazala je Ozan.

Ona je dodala da je Turska sa Rusijom i Iranom potpisala protokole u cilju rješavanja problema, posebno kad je riječ o stvaranju sigurnosnih zona u okviru Idliba.

„Turska je opominjala EU i UN na migrantsku krizu. Primili smo oko četiri miliona izbjeglica, pružili im socijalnu pomoć, dodijelili im privremeni zaštitni status, pružili zdravstvenu zaštitu i pomoć u hrani”, navela je Ozan.

Ona je dodala da je posljednjih devet godina u Turskoj rođeno oko 600 hiljada sirijske djece, a isto toliko ih pohađa osnovnu i srednju školu.

“Od 3,7 miliona izbjeglica milion je djece“, rekla je Ozan.

Prema njenim riječima, zaposleno je na hiljade učitelja i profesora koji govore arapski jezik kako bi se sirijskim izbjeglicama pružilo adekvatno obrazovanje.

„Za sirijske studente je obezbijeđeno više od 25 hiljada stipendija, izvršeno je oko dva miliona operacija i zdravstvenih intervencija, a ljekovi i zdravstvena zaštita su im besplatni. Potrošeno je ukupno 40 milijardi USD. Turski narod ih je prigrlio i pomogao im jer su to ljudi koji su pobjegli spašavajući svoje živote“, kazala je Ozan.

Ona smatra da nije uloženo dovoljno snage da se riješi problem u Idlibu gdje je oko tri miliona ljudi koji pokušavaju da se domognu Turske i da samo na granici ima 800 hiljada ljudi koji pokušavaju da uđu u Tursku.

Ozan je kazala da im i pored pomoći UN, jedino Turska pomaže da ostanu u životu.

DRAGAN MARKOVINA

Sve što se danas događa, od sve veće prisutnosti radikalnog nacionalizma u Hrvatskoj, preko nestabilnosti Bosne i Hercegovine, odbijanja Srbije da se ozbiljno suoči sa svojom ulogom u devedesetima i prihvati posljedice te uloge, pa do nacionalističkih demonstracija u Crnoj Gori, pod krinkom borbe za religijske ciljeve i nemogućnosti da se konačno riješi status Kosova – izvire iz činjenice što svi ovdašnji nacionalizmi misle da ih je Jugoslavija u nečemu zakinula, tvrdoglavo odbijajući razmisliti ozbiljnije o tim stvarima.

Piše: Dragan Markovina

Neovisno o sasvim drukčijim međunarodnim okolnostima – zahvaljujući kojima danas zapravo i ne postoji nešto što podrazumijevamo pod međunarodnom zajednicom, a što posredno dovodi do geopolitičkih sukobljavanja velikih sila na našim prostorima – ništa se od ovoga ne bi događalo, niti bi taj sukob za ove krajeve bio pretjerano relevantan, da u korijenu svega ne leži dubinsko nezadovoljtsvo svih ovdašnjih nacionalista s činjenicom stvaranja federativne Jugoslavije.

Smetao im je i smeta također i socijalizam kao društveno uređenje, ali primarno su bili i ostali usmjereni protiv načina na koji je KPJ riješila tzv. nacionalno pitanje.

Drugim riječima, sve što se danas događa, od sve veće prisutnosti radikalnog nacionalizma u Hrvatskoj, preko nestabilnosti Bosne i Hercegovine, odbijanja Srbije da se ozbiljno suoči sa svojom ulogom u devedesetima, a potom i prihvati posljedice te uloge, pa do nacionalističkih demonstracija u Crnoj Gori, pod krinkom borbe za religijske ciljeve i nemogućnosti da se konačno riješi status Kosova, izvire iz činjenice što svi ovdašnji nacionalizmi misle da ih je Jugoslavija u nečemu zakinula, tvrdoglavo odbijajući razmisliti ozbiljnije o tim stvarima.

Začarani krug
Razlog zbog kojeg im je nemoguće iskoračiti iz začaranog kruga iracionalne mržnje, samozavaravanja i u konačnici iz potpunog poraza ljudskosti, je taj što prošlost i politiku ne promatraju kroz to kakav one imaju utjecaj na konkretne živote konkretnih ljudi, nego su isključivo fokusirani na teritorije, odnosno na ideologiju krvi i tla. Odatle i tolika, normalnom čovjeku nezamisliva, potpuna odsutnost bilo kakve empatije prema stradalima.

Iz vizure nacionalista ništa ne znače činjenice o značajnom podizanju životnog standarda, opismenjavanju, razvoju gradova, afirmaciji ženskih prava, skoro punoj zaposlenosti, uvođenju opće zdravstvene zaštite i visoke razine zaštite radničkih prava, općem podizanju razine obrazovanja i na koncu, onoga što bi im trebalo biti najvažnije, o značajnom demografskom rastu svih jugoslavenskih naroda u socijalističkom razdoblju.

Ne, njih isključivo zanima na koliko teritorija imaju ekskluzivno pravo, pa makar kompletan narod u kojeg se zaklinju radikalno osiromašio, počeo izumirati i iseljavati, a država se počela raspadati po šavovima.

Nova situacija
Iako mi je takva nacionalistička logika duboko odbojna, nju se još racionalno moglo pokušati razumijeti s početkom devedesetih, kad se nacionalistima moglo činiti da je njihovo vrijeme nastupilo i da mogu pokušati uzeti što više.

Međutim, nakon sveopćeg – ne samo civilizacijskog – poraza kojeg su doživjeli i bijede u koju su odveli vlastite narode, nego i nakon što svim nastojanjima unatoč, nisu uspjeli promijeniti avnojevske granice, koje je čitav svijet priznao kao relevantne, potpuno je nejasno zbog čega misle da će im danas uspjeti ono što nije tada kad su bili na vrhuncu i imali slobodne ruke da silom pokušaju ostvariti svoje planove.

Istina je da danas imaju novu situaciju u vidu nepostojanja međunarodne zajednice i manje-više otvorenu podršku Rusije, ali istovremeno imaju znatno nepovoljniju situaciju na terenu.

Što nas dovodi na fundamentalnu razliku između Jugoslavije i onih koji uporno pokušavaju razgraditi njeno nasljeđe. Socijalistička Jugoslavija je, bez obzira na brojne nedosljednosti i izostanak političke demokracije, čitavo vrijeme pokušavala uvažiti svih, odatle i obnovljene državnosti Bosne i Hercegovine te Crne Gore, kao i autonomije Vojvodine i Kosova, dok nacionalisti na priznaju da postoji itko drugi osim njih i njihove nacije.

Odemo li korak dalje, njihova netrpeljivost prema Jugoslaviji i njenom nasljeđu izravno je vezana i uz antifašistički karakter te zemlje, koji je bio u izravnoj suprotnosti s fašističkim karakterom suvremenih nacionalizama i njihovih idejnih prethodnika iz Drugog svjetskog rata.

Revizionizam i granice
Imajući sve ovo u vidu, dva glavna pravca nacionalističkog djelovanja su povijesni revizionizam i pokušaji promjene granica, pri čemu je bitno za napomenuti da su svi nacionalizmi jednako usmjereni ka revizionizmu, dok su na promjene granica isključivo računali srpski, hrvatski, te na koncu albanski nacionalizam.

Sve to nas dovodi do današnjeg stanja na ovim prostorima, a ono je presudno obilježeno sporim rješavanjem statusa Kosova te pokušajima destabilizacije Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Ovi problemi proizlaze iz činjenice što srpski nacionalizam i dalje nije u stanju napraviti tri stvari. Prva je preuzimanje odgovornosti za pokretanje ratova za jugoslavensko nasljeđe i još bitnije, za strašne zločine koji su u ime tog nacionalizma počinjeni. Drugi, koji proizlazi iz prvoga, je nespremnost da se promisli o tome da je, primjerice, međunarodno priznanje Kosova izravna posljedica takvog djelovanja u devedesetim. I treća, realno najbitnija, je nemogućnost da se prihvati zajednički život s drugima na prostorima koji su stoljećima nacionalno izmiješani.

Sve ovo ne znači da zanemarujem pogubnost strukturalnog hrvatskog nacionalizma koji je napravio sve da onemogući značajniji povratak Srba u Hrvatsku ili bošnjačkog koji se postavlja kao eksluzivni tumač prošlosti i budućnosti Bosne i Hercegovine, te građanskog koncepta te zemlje, ali oni ili uopće ne pokušavaju utjecati na stanje u drugim zemljama ili ne rade to konkretno i logistički.

Rasplet
Mi u ovom času ne možemo sa sigurnošću reći kako će se rasplesti stvari u vezi Kosova, Crne Gore i BiH, ali možemo s velikom vjerojatnošću pretpostaviti kako će sve tri zemlje ostati u ovim granicama i međunarodno priznate, usljed čega je jedino zapravo bitno u kakvim će odnosima živjeti narodi unutar tih zemalja.

Oni mogu odlučiti živjeti u stalnom antagonizmu, koji bi bio najgore rješenje, u mirnoj koegzistenciji kao nekom srednjem rješenju ili u zajedništvu i drugarskom životu, što se čini najmanje izvjesnim nakon svega, ali ako je moglo pola stoljeća, nema razloga da se tome ne teži u nekoj dugoročnoj perspektivi.

Da bi išta od dvije posljednje stvari bilo moguće, srpski nacionalizam bi za početak trebao barem prihvatiti činjenicu da su sve tri zemlje međunarodno priznate, da su višenacionalne i da je kvaliteta života puno bitnija od prava na ekskluzivno prisvajanje određenog teritorija.

Posve je zapravo nevjerovatno da se nakon toliko poraza i posljedičnog egzodusa Srba iz mnogih krajeva, još uvijek inzistira na istom modelu ponašanja, očekujući neki drugi rezultat.

Čak je više tužno, nego nevjerovatno.

VUKADINOVIĆ

Politički analitičar Srđan Vukadinović kaže da je pokušaj bojkota lokalnih izbora u Tivtu propao jer će na izborima biti sedam lista, a rezultat ovog političkog manevra opozicije je da neće ni biti bojkota izbora na državnom nivou. Vukadinović je u razgovoru za Vikend novine podsjetio da su isti akteri, Demokratski front, Demokrate i URA, bojkotovali izbore u Tivtu 2016. godine, ali je na tim izborima izašlo sedamdeset odsto glasača.

“Razvoj situacije u Tivtu pokazuje da opstrukcija dijela opozicije jednostavno ne prolazi i da će pobijediti DPS sa koalicionim partnerima SDom i HGI-om. To je, ne samo apsolutna većina, nego i dvije trećine, a može se očekivati da i DPS sama osvoji apsolutnu većinu. DPS može imati i bolji rezultat nego prije četiri godine kada je osvojila 17 odborničkih mandata od 32, koliko ima tivatski parlament”, kaže Vukadinović.

On je podsjetio da je objavljeno u februaru da su opozicione partije dobile blagoslov mitropolita Amfilohija da idu na izbore u Tivtu, ali kao jedinstvena lista.

“Očito da je tu puklo. Postoje najmanje tri razloga za njihov bojkot izbora. Prvi je što su procijenili da nemaju šanse, da će biti marginalizovani i da mogu dobiti po jednog ili dva odbornika i ništa drugo. Drugi razlog je taj što je Tivat jedan od rijetkih gradova gdje ni litije nijesu uspjele, i u ovom gradu su dva pokušaja da se nešto organizuje, što znači da Tivat nije pogodno tlo za to i da očito ta politika tamo ne može proći. I treći je razlog, koji je možda ključni, a to je što kada su dobili blagoslov mitropolita crnogorsko-primorskog, on je bio za jedinstvenu listu, a došlo je do nesuglasica u opštinskim odborima DF-a i Demokrata u Tivtu”, ističe ovaj politički analitičar.

On smatra da jedina borba koja je neizvjesna ko će biti lider opozicije i ona će biti mnogo oštrija nego borba sa DPS-om.

“Ponavljam da je bojkot slika političke nemoći. Uostalom, oni se stalno obraćaju Evropi i briselskoj administraciji da riješi neke probleme. Na drugoj strani iz Brisela dobijaju poruke da bojkot izbora nije dobar i da ih vodi u političku marginalizaciju političku, političko samoubistvo. Neće se ništa promijeniti čak i oni da bojkotuju državne izbore, a mislim da neće, jer će oni biti održani po zakonu i pravilima OEBS-a. Cra Gora će dobiti većinu u parlamentu koja će moći da odlučuje i dvotrećinski i riješi kadrovske probleme u nekim institucijama Agenciji za sprečavanje korupcije, Državnom tužilaštvu, Sudskom savjetu”, kaže on.

Vukadinović smatra da bi bojkot dijela opozicije pomogao “novoj Crnoj Gori” da neke institucije iz statusa vd-a pređu u stanje punog kapaciteta i punog izbornog legitimiteta koji treba da imaju.

Jaz između DF-a i Demokrata

Vukadinović kaže da sve što se događa u opoziciji govori o njihovoj nemoći, jer “kada neko bojkotuje, on je nemoćan da napravi iole značajan rezultat”.

“Ako sve ovo prenesemo na državne izbore, bojkota neće biti, ali opozicija neće imati ni jedinstvenu listu. Neće jer je dobro poznato da je netrpeljivost između Demokrata i DF mnogo veća nego između bilo koje od ove dvije partije i DPS-a. Mnogo veća sukobjenost, suprotstavIjenost, sujeta između pojedinih čelnika Demokrata i DF-a, nego što je to između DF-a i DPS-a ili Demokrata i DPS-a. A srešće se sa novim problemom jer će litije doprinijeti da DPS sa 34 do 36 mandata, koliko ima na nivou Crne Gore, skoči sa 36 na 38 mandata. Mislim da su i oni svjesni toga”, kaže Vukadinović.

REAGOVANJE DF-A

Demokratski front smatra da je informacija o pretresu stana državljanina Srbije u Nikšiću i pronalazak vojnih spisa još jedan, kako navode, fingirani državni udar.

“Epilog novoplaniranog državnog udara, iste ubjedljivosti i razorne moći kao i prošli, jeste da je Crna Gora još jednom spašena, naravno, igrom slučaja, jer je policija, tražeći dilera u Nikšiću, srećom nabasala na još jednog teroristu, srpskog državljanina, koji je izjavio da je baš u Ostrogu zaposlen kao pomoćni radnik”, navodi se u regovanju DF-a.

Kako dodaju, opet se dešavaju materijalne greške u scenariju novog državnog udara, kao u scenariju starog.

“Ovog puta upravo pred izbore u Tivtu i parlamentarne, kao i pred prošle parlamentarne”, navode, između ostalog, u DF-u.