PIŠE RAJKO CEROVIĆ

Crna Gora danas očigledno vri. Jedni uporno šetaju iza srpskih nacionalnih zastava, pa nešto kasnije samo iza crkvenih ripida i po kojom ikonom, pretežno sv. Save, ali se ponekad sjete da uprte i sv. Petra Cetinjskog. ili Vasilija Ostroškog… Drugi im se ne pridružuju, jer ne dijele slično mišljenje, ali ima mnogo više onih koji s puno gnjeva posmatraju tu novu provalu srpstva koja im očigledno smeta već trideset proteklih godina. Tim prije što većina znaju rezultate ranijih popisa kad su mnogi današnji Srbi u Crnoj Gori bili, prosto, Crnogorci.

(Autor: Rajko Cerović)

Bilo kako bilo, jedno je danas kristalno jasno. Ovo nije rat za pravoslavnu crkvu, još manje za pravoslavlje u cjelini, pa ni za crkvu u najopštijem značenju riječi. Ovo je rat samo za Srpsku pravoslavnu crkvu koja živa ne da iz ruku crnogorske crkve i manastire. Ne da i – tačka. Smatra ih svojima, čas po tome što laže da je na ovom prostoru postojala punih 800 godina, i još u tobože autokefalnom statusu, ili još drskije da je ovdje postojala i prije 1918. godine? Crnogorci se, i pored izglasavanja inkriminisanog zakona, tu odavno ništa ne pitaju, jer su ne samo danas, pokazali da sebe ni najmanje ne cijene.

Ponavljanje prošlosti

Nije im prvi put. Da se malo dovatimo prošlosti. Da ne idemo predaleko nego ne dalje od kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog vijeka.

Sjetimo se vrelih mitinga i to samo u Crnoj Gori. I onoga u Titogradu 20. avgusta 1988. godine, i onoga u Nikšiću 18. septembra iste godine i onih manjih na Cetinju, Kolašinu ili Andrijevici. Nije važno. Drugih mitinga, vrijednih pomena, nije bilo.

Pitajmo se zbog čega su ti mitinzi održavani samo u Crnoj Gori?

Trebalo je Crnu Goru čvrsto pritegnuti za Srbiju, da joj u ratu, koji je već bio planiran, slučajno ne padne na pamet da ima neko, ne daj Bože, sopstveno mišljenje. U budućem dobro planiranom preuređenju Jugoslavije, odnosno pravljenju Velike Srbije, Crna Gora je bila uračunata kao sigurni plijen, koji Srbiji, na osnovu njenih vjekovnih težnji, nikako, ama baš ni u kom slučaju, ne smije izmaći iz ruku. Crna Gora je i na mitinzima i u ratu tako kidisala na sebe da nije bilo sile ni pameti da je od toga ko odvrati.

A što je bilo sa onim starim crnogorskim rukovodstvom, palim januara 1989. godine? Pa zbog toga su i planirani i održavani mitinzi. Trebalo je stvari tako pripremiti da se crnogorski rukovodioci zbace sa vlasti lako, kao govnjavom metlom, što je upravo tako i učinjeno.

Stratezi velikosrpstva

Velikosrpski stratezi, od SANU, KOS-a, raznih velikosrpskih intelektualnih udruženja i koterija, koji su u Srbiji cvjetali još za Titovog vremena, dobro su znali da je tadašnje crnogorsko rukovodstvo bilo čvrsto jugoslovenski orijentisano. Ali, politički beskrajno naivno, bez sopstvenih institucija ili nezavisnih intelektualaca, sa Akademijom nauka, koja je duboko uvjereno, a pitanje je koliko i danas, radila protiv Crne Gore.

Procjena je bila da se crnogorsko rukovodstvo ni umije ni zna braniti, jer je tvrdnjom da su Crnogorci nacija, ali srpskog etničkog porijekla davno ispisalo sebi smrtnu presudu. Ipak, puzdano se znalo da ti ljudi neće pristati da dignu oružje protivu ma kojeg jugoslovenskog naroda, što im je odredilo sudbinu. Sve su crnogorske institucije od Pobjede do raznih sitnih partijskih rukovodstava odmah pretrčale na Miloševićevu stranu.

Dugo se opirala samo Televizija Titograd, čije rukovodstvo nije samo natjerano na ostavku, nego i brzo izbačeno s posla, da bi godinama u javnosti nazivano izdajničkim.

Ko su bili oduševljeni crnogorski ratnici oko Dubrovnika, Mostara ili Sarajeva, u čijoj opsadi nijesu baš učestvovali u obliku organizovanih jedinica, ali jesu pojedinačno. Neka mi neko kaže da nijesu bili talibani? No, nažalost nijesu do tog nivoa dospjeli, jer talibani ne ratuju protiv sebe, kao što su to Crnogorci devedesetih oduševljeno činili.

Ako neko sumnja u tvrdnju da je Crna Gora bila ,,uračunata“ devedesetih, kao prvi i sigurni plijen Srbije u budućoj velikoj srpskoj zemlji, neka se sjeti onoga šoka koji je zadesio Srbiju poslije crnogorskog referenduma 2006. godine. Toga dana je i Srbija postala takođe nezavisna država, ali nije bilo nikakvog veselja ni tada ni danas.

Moramo ipak priznati da su nam tada mnogo pomogli ovi mozgonje iz srpskih stranaka, neki su sada u Demokatskom frontu. Ubijedili su Beograd da nema nikakve šanse da crnogorski referendum uspije. Hvala im do neba. Nevolja ipak nije u šoku kojeg je Srbija pretrpjela onog znamenitog maja 2006. godine, nego u tome što se odlaskom Crne Gore ne miri ni danas. Čak sve manje, tačnije preko SPC sve agresivnije nasrće na crnogorsku nezavisnost.

Litije i mitingovanje

No, vratimo se današnjim litijama i molebanima.

Nema nikakve sumnje da među učesnicima litija ima dosta poštenih i pristojnih ljudi. Vjernika malo teže, jer su Crnogorci i vjera često na suprotnim stranama, ali najveći dio političi i tabana sa drugim ciljevima. Zašto ne reći – protivu Crne Gore?

Ako pošto poto hoće da crnogorske hramove predaju u vlasništvo Srbije, zašto joj ne predaju Vladu i Skupštinu, ili Lovćen koji je velika želja SPC?

Teško je pretpostaviti da će se današnji litijski pohodi završiti kao i oni devedesetih. Tim prije što je danas Crna Gora, uprkos svim nedostacima vlasti, malo čvršća građevina, jer su se, pored ostalog, mnogi nekadašnji talibani debelo osvijestili.

A da se stvari danas ponavljaju kao nekad, nema nikakve sumnje. Čak sa istim strastima, istom upornošću i, nažalost, istim stepenom nerazumijevanja. Ne zaboravite da je tada na čelu svega bila niko drugi nego Srpska pravoslavna crkva.

Isti današnji srpski mitropolit u Crnoj Gori guslao je na Palama bodreći ratnike i pjevajući ode ratnim zločincima. Danas bodri ove koji učestvuju u litijama.

Valja, u svakom slučaju, dobro razmisliti u čemu je razlika. Nije valjda da Crnogorci uvijek baš uspješno rade protivu sebe? Zamislite da je srpski mitropolit u Crnoj Gori danas u pravu kao onda? Bože sačuvaj!

Ima jedna stvar u kojoj su današnji litijski tabanaši već izgubili rat. Rat protivu mitropolita obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve, koga ne mogu očima viđeti i kome uzaludno prijete brojnim prijavama za njegovo navodno lažno predstavljanje. To čine od obnove Crnogorske pravoslavne crkve, dakle 1993. godine.

No, na vrijeme povlače svoje prijave da slučajno ne dođe do suda. Tamo biše izgubili, jer se vladika Mihailo lažno ne predstavlja. On je kanonski episkop propisno hirotonisan od jednog patrijarha i sedam vladika i mitropolita. Što mu ne skinu kamilavku, pa ni bijelu na koju Amfilohije nema pravo? Sve je tako u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Koliko otuda govore ma kakvu istinu – tako im se usirilo.

Valja samo nama razmisliti u čemu se devedesete razlikuju od današnjih. Mnogo je, užasno mnogo, sličnosti. Makar po šetanju ćivota svetog Vasilija Ostroškog!

CG INTELEKTUALCI U BEOGRADU

Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić obrušio se na intelektualce u Beogradu koji prema njegovim riječima podržavaju crnogorski režim i optužio ih da dobijaju novac za to, piše Pobjeda.

“Nikola Samardžić je jedan od njih. Da li je njega sramota da on ovdje u Srbiji koristi sve srpske privilegije, a da podržava crnogorski režim – nije ga sramota. Nigdje ne postoji veća podrška crnogorskom režimu nego u Beogradu. U tome i jeste problem što vi imate praktično agenture crnogorskih službi bezbjednosti ovdje u Beogradu koje koriste sve privilegije. Pare za to stiču ovdje u Srbiji da bi maltretirali Srbe u Crnoj Gori”, poručio je Dačić.

Nekoliko dana prije toga Željko Čurović, predsjednik Saveza Srba iz Crne Gore je nabrojao ko su neprijatelji Srbije i zatražio da Beograd hitno reaguje i procesuira ih.

Pobjeda je istraživala što o ovome kažu intelektualci koje je ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić nazvao crnogorskom agenturom u Beogradu.

Predsjednica Helsinškog odbora u Srbiji Sonja Biserko kaže da “ovo nije nikakava novost, oni koji sprovode taj scenario uvijek atakuju na ljude koji podsjećaju na pogubne posljedice politike”.

“S obzirom da je 800 ljudi potpisalo Apel (u kojem intelektualci iz regiona krive zvanični Beograd za krizu u Crnoj Gori) ta agentura je veoma široka. Ohrabrujuće je da toliko ljudi dijeli isto mišljenje”, kaže sagovornica Pobjede.

Biserko ocjenjuje da sadašnji scenario u Crnoj Gori nije novi i da je on od 1991. godine primjenjivan na sve bivše jugoslovenske repubike: od Slovenije, Hrvatske Kosova i Makedonije.

“I tada su određeni ljudi u Beogradu bili protiv scenarija zvaničnog Beograda i zbog toga su uvijek bili agenture bilo hrvatske, bosanske, kosovske itd”, zaključuje Biserko.

POZIV NA RAZUM

Dr Nikola Samardžić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu kaže da demantuje ministra Đačića i da nije pripadnik nijedne agenture.

“Pokušavam da pozovem na razum vlast i opoziciju u Srbiji koji pokušavaju da izvrše agresiju na crnogorske institucije. Moj stav nema nikakve veze sa predsjednikom Crne Gore i vlasti, niti oni pokazuju solidarnost na moju podršku. Nadam se da će se ovaj spor mirno završiti, da će se crkva povući iz politike i da Cetinje neće proći kao Vukovar 1991. godine”, ističe profesor Samardžić.

DOLAZIM U CRNU GORU

Novinar Jakša Sćekić kaže da se smijao kada je čuo da je na tom spisku.

“Vratili ste me u mladost. Mislio sam da je vrijeme komunističko staljinističkog prozivanja prošlo. Mene su stalno prozivali kada sam radio za ‘Skaj njuz’ i ‘Rojters’. Znam na kojem sajtu je to sada izašlo i kakve mračne snage stoje iza tog sajta. Kompliment je naći se na tom sajtu, bio bih duboko, duboko razočaran da nisam na tom spisku”, navodi Šćekić.

Na pitanje Pobjede da li se uplašio, uslijedio je smijeh i rečenica da je za svojih 67 godina pretrpio toliko pucanja, bombardovanja, direktnih i indirektnih pretnji, da jedva čeka da dođe na odmor u Crnu Goru i ponosno prošeta Budvom, Herceg Novim i Podgoricom.

“Pravljenje spiskova uopšte nije dobro. To je staljinistički i komunistički metod gdje se ljudima crtaju mete. Mislio sam da smo to na Zapadnom Balkanu odavno prevazišli i da smo ušli u demokratiju. Međutim, ovo je samo slika i prilika onih koji to rade da hoće staljinizam, komunizam, čvrtstu ruku. Neće demokratiju, hoće apsolutizam i ovo je njihova najbolja slika i prilika. Davno nisu mogli tako sebi da pucaju u nogu”, ocjenjuje Šćekić.

LAŽNO IME

Novinarka Tamara Nikčević kaže da je “biće koje je izmililo iz obavještajno propagandnog ništavila zemlje u kojoj živim četvrt vijeka ovih dana nazvalo me saradnicom crnogorske agenture u Srbiji i izdajnicom naroda kojem ne pripadam”.

“Naravno da je riječ o prijesnoj laži. Jasno je, pritom, da listu izdajnika, na kojoj se, uvjerljivosti radi, našla i bliska prijateljica njenog / stvarnog sastavljača, nije osmislio nesrećni fantom na čelu fantomske organizacije – osmislio ju je Miloševićev ministar informisanja, tokom čijeg je mandata ubijen novinar Slavko Ćuruvija”, kaže Nikčević.

Ona je naglasila da je progonitelju slobodnih ljudi, onome koji je 1995. iz srpske Skupštine žrtvama genocida upućivao nacističke prijetnje, predsjedniku Aleksandru Vučiću malo jedan Ćuruvija.

“Malo su mu žute trake koje je namijenio i Crnogorcima u Srbiji i svim čestitim i hrabrim potpisnicima Apela 800. Malo mu je i jedna Srebrenica. Hoće još”, rekla je Nikčević.

Analitičar Dušan Janjić kaže da to nije ništa novo i da je sve počelo sa događanjem naroda i kad je jedan dio ljudi koji sebe proglašava za Srbe našao da im je glavni cilj da potamani druge Srbe.

“To govorim kao, narodski rečeno, Srbin sa dna kace i imam puno razumijevanje za ljude koji imaju problem sa identitetom, a takvi u ovim ludim situacijama postaju glavni veliki Srbi. To je dijagnoza, jer njima nije stalo ni do srpstva ni do Srbije, stalo im je do obračuna za sopstevene ideje i sopstvene pozicije. Tu drugu Srbiju je smislio DB i bezbjednjaci to i te tako prate. Nije glavni problem Crna Gora, nisu glavni problem sloboda i prava u Crnoj Gori, a pogotovo nisu prava SPC, problem je borba za vlast Dačiću i njemu sličnih koji ne mogu da se opredijele da li im je centrala Moskva ili Beograd”, zaključuje Janjić.

SPISAK

Savez Srba iz Crne Gore u Srbiji osnovan je 14. maja 2019. godine sa ciljem da doprinese opstanku srpskog naroda u Crnoj Gori, očuvanju njegovih građanskih i nacionalnih prava, ali i borbi da Crnogorci koji žive u Srbiji imaju sva građanska prava što sada nije slučaj, navedeno je na osnivačkoj sjednici Savjeta….

Na spisku koji je objelodanio Čurović nalaze se pored naših sagovomika i: prof. dr Ratko Božović, novinarka Vesna Mališić, pro£ dr Milenko Pero vić, spisateljica Vesna Radusinović, narodni poslanik Balša Božović i njegova porodica, Slobodan Jovanović. novinar Boško Jakšić, prof, dr Darko Trifunović i prof, dr Zoran Dragišić.