BEČIĆ

Predsjednik Demokratske Crne Gore Aleksa Bečić kazao je u intervjuu za Dan da smatra da je suština uspjeha opozicije u međusobnom uvažavanju, nenapadanju i uzajamnoj solidarnosti.

On je naglasio da je za prevazilaženje političke krize potrebno naprije povući Zakon o slobodi vjeroispovijesti, nakon čega bi bilo neophodno uključivanje međunarodne zajednice u rješavanje mnogih drugih dubioza.

Govoreći o crnogorskoj opozicionoj političkoj sceni, smatra da je suština uspjeha opozicije u međusobnom uvažavanju, poštovanju, nenapadanju i uzajamnoj solidarnosti.

“Kada govorimo o načinu nastupa, možemo se podsjetiti da je u Budvi, Kotoru, Herceg Novom, Beranama opozicija ostvarila pobjede nastupajući u više ozbiljnih kolona, koje nijesu bile međusobno suprotstavljene. Na posljednjim parlamentarnim izborima opozicija je nastupajući u nekoliko respektabilnih kolona ostvarila rekordan broj glasova”, kazao je Bečić.

On navodi da u ovom trenutku nemamo uslove za fer i slobodne izbore.

“Opozicija treba da bude jedinstvena u paktu o međusobnom nenapadanju i uvažavanju, u bojkotu crnogorskog parlamenta i u bojkotu izbora, kako bismo izvršili najjači mogući demokratski pritisak sa ciljem stvaranja uslova za fer izbore pod ravnopravnim uslovima”, zaključio je Bečić.

JOZELIĆ

Zakonodavno uređenje pitanja crkvene imovine je indirektno povezano sa procesom izgradnje Crne Gore nacionalnog jedinstva i državnosti i to Srpska pravoslavna crkva želi da zaustavi stvaranjem osjećaja nacionalne i religiozne ugroženosti koja dominira javnim diskursom, ocijenila je u intervjuu za Pobjedu Jasna Jozelić, sociološkinja religije, savjetnica u Norveškom centruza ljudska prava na Univerzitetu u Oslu.

SPC se, kaže ona, našla u začaranom krugu politike i religije i jako je teško izaći iz njega.

“Sigurna sam da će SPC u skorije vrijeme biti primorana da prepozna činjenicu da crkva kao institucija nije iznad države i da su dijalog i vladavina prava najvažniji i za očuvanje same SPC u Crnoj Gori”, kaže Jozelić.

Bez ikakve sumnje, kaže da, SPC sada djeluje kao politički aktor, a ne kao religiozna institucija.

“Da bi zadržala svoju legitimnost kao religiozna institucija SPC se mora depolitizirati i „vratiti“ svojoj ulozi. Nažalost, ona i dalje preuzima ulogu političke ideologije i otvoreno zastupa interese određenih grupa građana, a ne svojih vjernika. Došlo je vrijeme da se SPC skloni iz politike i da se osvrne malo na sebe i reflektira na primjer što se sve radilo u ime njihove vjere i kako i danas pojedinci te iste crkve podržavaju nasilje i negiraju genocid. Nažalost pojedinci SPC više ne predstavljaju dobro pravoslavlja, već zlo politike”, zaključila je Jozelić.

NENAD PROKIĆ

U kakvom se to balkanskom brlogu svi mi batrgamo, evo, već trideset godina – od kad je borbeni ateizam zamijenjen vulgarnim balkanskim nacionalizmom?

Religijske zajednice su u našim krajevima propast komunističkog režima dočekale euforično, likujući nad njegovom propašću. Odmah su krenuli da otkopavaju masovne grobnice i jame kosturnice, organizovana su hodočašća na ratna gubilišta i ova i ona, prebrojavale su se žrtve, licitiralo se brojevima…

Ratni pokliči

Nije to bila dostojanstvena intimnost puna iskrenog pijeteta, bili su to ratni krvožedni pokliči, bila je to prijetnja protivničkoj vjeri i naciji, bilo je to besramno huškanje na rat i osvetu. Malobrojni su shvatali kakva se budućnost sprema iz te podlosti.

A ta podlost se sastojala uglavnom u tome sto su hrišćanske crkve, i jedna i druga, preuzele matrice bivšeg režima i zaoštrile ih do te mjere na teritorijama u kojima su bile većinske crkve – da nije mnogo vremena prošlo kad je većina naroda zažalila za Ancien Régime.

To je obnovilo mišljenje po kojem je hrišćanstvo nastalo na najvećoj mogućnoj distanci prema vladajućoj politici, ali je konstantinovskim preokretom postalo sastavni deo tih vladajućih odnosa. Konstantin je bio rođen u Nišu, dakle na Balkanskom poluostrvu, pa je taj podatak možda i odredio dalje događaje do dana današnjeg.

Pučkom religioznošću, možda baš tada začetom, i danas se hrane nacionalne ideologije, i to u toj mjeri da sada skoro i nema razlike između religijskog i nacionalnog. To liči na potpuni praktični poraz hrišćanstva na ovom terenu. Danas Republika Hrvatska i Republika Srbija funkcionišu kao crkvene države i državne crkve. A to se, vidim, sprema i ostalima.

Profitabilne veze

Jedna zabluda se tako zamjenjuje novom, odnosno vjerovanjem da se potpuna suverenost nacije ostvaruje suverenošću nacionalne države, isto tako i crkve.

I ja bih bio protiv toga, kad Srbija u kojoj živim, ne bi dozvoljavala sebi ono što ne dozvoljava drugima. Jer, to više nije hrišćanstvo koje je “svijetlost svijeta i sol zemlje”, nego je to hrišćanstvo koje je u profitabilnoj sprezi s nacionalnim ideologijama, koje koristi društvenu moć i monopol, koje osvaja državu sa sebe, ukida ljudske slobode, osporava vladavinu prava, podržava one najgore u društvu, tranzicijske profitere, kriminalce i ratne zločince.

Takve crkve više ne nude emocionalnu i duhovnu domovinu, one nemaju oči za tuđu patnju, nemaju osjetljivost za rane cijelog svijeta. One žive u nervozi i grču sopstvenih uskogrudosti, u strahu da će se urušiti same od sebe ili od djelovanja drugih, a istovremeno su u komuniji – ne sa vjernicima, već sa nacionalnim i političkim svecima.

Najteži grijeh ovdašnjih crkava jeste njihova sprega s nacionalizmom, a možda još i više neosjetljivost na socijalna pitanja. Kad zasijeda Sveti Sinod u Beogradu, vozni park ispred Patrijaršije zasjenjuje onaj koji vidimo ispred Predsjedništva i Vlade. Izručenost ekspoloatatorskom, tranzicijskom, liberalnom, seljačkom i otimačkom liberalnom kapitalizmu je sasvim neosporna. Na taj način se ne može zaslužiti poštovanje sopstvenih vjernika, barem ne onih koji koriste mozak.

Vizije i religije

Religije koje su ispražnjene od svoje moralne vizije, one koje se rukovode nacionalnim ili ekonomskim interesima svode sebe na alat za rat. Zatvoreni i isključivi identiteti niti odgovaraju izvornom duhu hrišćanstva, niti su mogućni u otvorenim i pluralističkim društvima. Na taj način oni ostaju daleko od Isusa iz Nazareta i njegovog kraljevstva Božjeg.

Još je veći grijeh što ovdašnje crkve znaju vrlo dobro da djeluju na tradicionalnoj, neprosvećenoj, nacionaliziranoj i primitivnoj teritoriji južnoslovenskog prostora, tako da je ovde riječ o zloupotrebi religije iznutra, dakle od strane vođa i članova religijskih zajednica. Vjera koju oni propovijedaju na taj način postaje egoistična, autistična, monološka i isključiva, ona koja misli samo na sebe i na svoje, koja okreće leđa drugima, njihovim slobodama, pravima i nevoljama. Tako ona postaje izopačena, nakazna i opasna, tako ona postaje religija bez Boga.

Jedan meksički umjetnik je naslikao platno „Isus uništava svoj krst“. Naslikao je zapravo kako Isus ustaje iz groba i uništava krst na koji su ga razapeli. To je zaista snažna poruka za sve ljude, u okviru koje posljednju riječ u čovjekovom životu nema patnja, nego život i uskrsnuće. Patnju treba suzbijati i umanjivati, dakle ona vjera koja poziva da se izađe iz tame i grobova – Bog života, a ne Bog patnje i smrti.

Iz te zaboravnosti bi bilo nužno da se trgnu svi oni koji u Crnoj Gori (a i bilo gdje) predstavljaju, po sopstvenom stavu, samo jednu nacionalnu grupu; oni koji se obraćaju onima koji čine 28 odsto od ukupnog broja, dok one koji predstavljaju 45 odsto pravoslavnih Crnogoraca nazivaju kopiladima, volovima, komunističkim nakotom, a državu Crnu Goru fildžan državom. Da li postoji način da se tim ljudima neko iz SPC obrati, a da to ne bude kroz uvrede? Zar zaista još nisu naučili da izbjegavaju riječi kojima se zatvaraju vrata za pregovore i dogovore? Ili, i pored svih poraza i dalje misle kako na taj način mogu ikada i igdje pobijediti?

Projekat

Zašto Crna Gora ne može imati što ima Hrvatska, sa stanovišta SPC? I ono što ima sama Srbija? Vjerovatno zbog toga što projekat velike države istura zahtjev koji je identitetski, a ne religisjki. To je sasvim u skladu aktuelne srpske himne, gdje se govori o srpskim zemljama – pa na taj način slijedi da Srbija ne brani Srbe u Austriji, SAD, Njemačkoj… kao što ih brani u zemljama koje smatra srpskim: Bosni, Crnoj Gori, Hrvatskoj…

To pokazuje da je sprski nacionalizam, veliki ili mali, isključivo teritorijalni. Zato se i govori prevashodno o razgraničenju, kad je riječ o Kosovu, a ne o suživotu, kulturi, sreći, prijateljstvu, liječenju rana, ljubavi, zajedničkoj budućnosti i svim ostalim daleko važnijim stvarima nego što je teritorija. Srbija je, sjetimo se, napadala avojevske granice, a po pitanju Kosova ih brani. Kada vidi da više ne može da ih odbrani, onda ide po principu daj šta daš, daj nešto, daj bilo šta.

Zakonom o veroispovijesti u Crnoj Gori se uvodi ravnopravnost svih zajednica. Problem je što srpski nacionalisti na teritorijama koje smatraju svojim svaku ideju o ravnopravnosti, umjesto svoje dominacije, doživljavaju kao diskriminaciju. Srbi koji su u DPS ili u državnim službama nemaju problem s tim, ali oni koji su u DF ili nekoj opozicijskoj stranci imaju.

To je već stranačko pitanje. Vladajuća stranka u Crnoj Gori, baš kao i u Srbiji i Hrvatskoj, zapošljavava svoje, bez obzira na naciju. Međutim, ko je bio dobitnik najuglednije nagrade u Crnoj Gori 2019? Ko je bio selektor fudbalske reprezentacije Crne Gore? Ko je vodio ugledni pozorišni festival u Tivtu? Ko dobija većinu književnih, pozorišnih i glumačkih nagrada u Crnoj Gori? Većina njih su Srbi.

Da li želimo da to tako više ne bude?

Govor istine

Nije teško saznati da je CPC bila autokefalna. To je pisalo u Ustavu Knjaževine i Kraljevine Crne Gore i u Ustavu CPC. I carigradska i moskovska patrijaršija su priznavale tu autokefalnost. U tom svjetlu se crkveno pitanje u Crnoj Gori pojavljuje kao iznad svega političko, a djelovanje SPC u Crnoj Gori djeluje prvenstveno kao djelovanje političke organizacije.

Sve izjave koje daje SPC u u Crnoj Gori su isključivo političke izjave i nemaju nikakve veze sa svetinjama, osim ako te svetinje nisu zloupotrijebljene u političke svrhe.

S druge strane, one koja nije Dačićeva, na posljednjem popisu stanovništva 2011. godine u Srbiji je bilo oko 38.000 Crnogoraca. A godine 2002. bilo ih je 69.049. Ali godine 1991. čak 118.934 građana Srbije se izjasnilo da su Crnogorci. Rekord je bio 1981. kada ih je bilo 147.466. Građani Crne Gore koji se izjasne kao Crnogorci (iako žive u Srbiji decenijama) ne mogu da dobiju dokumenta, ne mogu da se liječe i školuju, dok oni koji se izjasne kao Srbi dobijaju sva ta prava. Šta je to, ako ne čista diskriminacija?

U Beogradu ne možeš da pronađeš na kioscima crnogorsku štampu, u Crnoj Gori na svim kioscima na raspolaganju cjelokupni izbor štampe iz Srbije. Šta li je onda to?

Autor je srpski dramski pisac i reditelj, profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, jedan od osnivača LDP i narodni poslanik u Skupštini Srbije u dva mandata

PEROVIĆ

Uz sve limitirajuće faktore, kritike, razočaranja i rezignacije, suverenistička energija Crne Gore nije slabija nego 2006. godine, kaže za Dnevne novine prof. dr Milenko Perović.

“Osnovna razlika je što su se 2006. osvajale sloboda i država, a danas ih treba braniti”, kaže u razgovoru za Dnevne novine prof. dr Milenko Perović.

Komentarišući litije, Perović ističe da “svoju masu koja prividno djeluje zastrašujuće – Risto Radović ne smije upotrijebiti protiv države”, jer Crna Gora, kako dodaje, nikada u svojoj istoriji nije bila zaštićenija spolja ni iznutra.

“Pošto ne može silom, Radović svoju „izlaznu strategiju” pokušava fingirati neumornim drilom šetnji svojih pristalica, sve boga moleći da se desi neko čudo pa da „milom” postigne ono što ne smije niti može silom”, kaže Perović.

PEŠIĆ OCIJENIO

Predsjednik košarkaškog kluba “Crvena zvezda” Nebojša Čović očigledno pokušava da se kandiduje za neku ozbiljniju političku sinekuru i zato se danas preporučuje nizom kleveta i izmišljotina kojima se obrušio na Crnu Goru, saopštio je predsjednik Savjeta mladih DPS-a Nikola Pešić.

Čović je danas izjavio da je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović davao oružje i gorivo srpskoj vojsci u Srebrenici i da je bivšeg generala Vojske Repubke Srpske i haškog optuženika Ratka Mladića krio u Crnoj Gori.

“Nije sa baš potrudio da smisli nešto novo, već reciklira ofucane laži Momčila Mandića, koje je prije 3 godine lansirao, kao osvetu jer je zbog krivičnih djela za koje je bio optužen deportovan iz Crne Gore, u kojoj se skrivao, u Bosnu i Hercegovinu. Jasno je da Čović, sa imidžom osobe koja je služila svima i svakoga na kraju izdao, ipak mora malo više da se potrudi da bi u datim okolnostima zavrijedio neku ozbiljniju političku funkciju. Ako uzmemo u obzir da je upravo njegovo ime spominjano od strane svjedoka saradnika i uhapšenih članova zemunskog klana u kontekstu naručioca atentata na premijera Đinđića, u čijoj vladi je bio potpredsjednik, da su i advokati koji su zastupali majku ubijenog srpskog premijera potvrdili da se radi o Čoviću, razumljiivo je zašto se sa podozrenjem na njega gleda i u Srbiji, i zašto i pored velikih napora i truda i dalje sjedi samo na direktorskom mjestu jednog sportskog kluba, uprkos svojim velikim ambicijama”, poručio je Pešić.

On dalje ističe da, ako se svemu tome doda i činjenica da je Čovića kao bivšeg šefa Koordinacionog tijela za Kosovo, u okviru istrage o mahinacijama sa izgradnjom državnih stanova prije 6 godina saslušavalo Specijalno tužilaštvo, a tabloidi bliski vlasti najavljivali hapšenje, jasno da ovakvim izjavama o Crnoj Gori, on prvo mora da se oduži onima koji su ga zatvora spasili, a tek onda preporuči.

“Uostalom o moralnim kvalitetima ovog političara, možda najbolje govori činjenica da se učestalim napadima na Crnu Goru, i učešćem u prljavim kampanjama, pokušava dodvoriti i preporučiti onima koji su ga pogrdno nazivali “mafijaškom pudlicom”, i u skladu sa tim nadimkom tretirali”, zaključio je Pešić u saopštenju.

BRKOVIĆ I BAZDULJ

Nacionalizmi su uvijek opasni za društvo i teško ih je civilizovati, čak i u trenutku koji živimo, smatraju pisci Muharem Bazdulj i Balša Brković.
No, bez obzira što uznemiravaju, nacionalizmi danas djeluju kao farsa, saglasni su sagovornici TVCG.

Nacionalizam je politička pojava koja postoji gotovo u svakom društvu. Pitanje nije da li se može iskorijeniti, već da li se može civilizovati, kaže bosanskohercegovački pisac Muharem Bazdulj i podsjeća kad je najopasniji.

“Nacionalizam je najopasniji kad iza sebe ima neku vrstu oružane sile i kad može da napravi stvarni problem kao što smo imali devedesetih, dakle raspad Jugoslavije i ono što se dešavalo devedesetih je najbolja ilustracija i nama ovdje niko sa strane ne treba da objašnjava šta je nacionalizam”, kaže Bazdulj.

Pisac Balša Brković ne vjeruje da je na taj način moguć neki rasplet koji bi bio paklen ali, navodi da je za njega kao građanina i ova mobilizacija već dovoljno uznemiravajuća.

Opasnom mobilizacijom Brković naziva ono što jedni nazivaju srednjim vijekom, a drugi građanskim proljećem u Crnoj Gori. Najviše ga brine, kako kaže, zabluda u kojoj neko litije posmatra kao demokratsku šansu, jer od crkve ne treba očekivati potrebu za demokratizacijom, niti joj ona pripada.

“Ta vrsta mobilizacije se uvijek odvija na nekoj rigidnoj matrici koja je najčešće nacionalistička, ili je utemeljena u nekim vjerskim postulatima, nesavremenim i upravo se to ovdje dešava”, navodi Brković.

On se pita i kada će to svima da nam postane jasno.

“Kad obučete dres, onda vi nemate problem. Onaj ko obuče dres kao vi, on je vaša ekipa. To ima smisla u ograničenom vremenskom prostoru igre kakav je fudbal, ali ti dresovi u svijesti ljudi su jako opasni”, upozorava Brković.

Muharem Bazdulj sve te dresove u regionu vidi kao farsu.

“Ovo meni najviše liči na onu staru Hajneovu frazu o istoriji koja se jednom dešava kao tragedija, drugi put kao farsa. Ovo je farsa, ne kazem da nije nekada degutantna, ali je farsa”, kaže Bazdulj.

Živjeli Srednji vijek, ili demokratsko proljeće, našim sagovornicima djeluje kao da je čitavom regionu potrebna jedna nova renesansa.

 Anka Radović, TVCG

NENEZIĆ

Kontraverze koje prate usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, bacile su u sjenku ne samo teme o pregovaračkom procesu Crne Gore sa Evropskom unijom (EU), već i druga važna pitanja, smatraju u Centru za monitoring i istraživanje (CeMI).

Izvršna direktorica CEMI-ja Ana Nenezić, kazala je da ne umanjujući i uvažavajući sva otvorena pitanja oko Zakona, smatra da drugim važnim temama treba posvetiti više pažnje.

“Temama poput, dodjele pomoći od 155 milion EUR Montenegro airlinesu, spornosti novog Zakona o radu i setu spornih izbornih zakona i brojnih drugih odluka koje su donijete u odabranom trenutku, a koje su prošle gotovo bez ikakve društvene reakcije, treba posvetiti više pažnje”, kazala je Nenezić agenciji MINA.

Govoreći o Crnoj Gori kao dijelu zajednice evropskih naroda, Nenezić smatra da je to pitanje koje treba da okupi crnogorski narod i koje nema alternativu.

Kako je kazala, ni Zakon o slobodi vjeroispovijeti, ali ni druga otvorena pitanja nijesu razlog i ne smiju biti iskorišćeni kao alibi i opravdanje za zastoj u pregovaračkom procesu.

“Činjenica je da su pregovori sa EU poslednjih 18 mjeseci u zastoju i da nijesmo otvorili, ali ni zatvorili ni jedno jedino pregovaračko poglavlje”, istakla je Nenezić.

Prema njenim riječima, formalno otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja nijesu jedini indikator uspjeha na tom putu, ali se Crna Gora u tom slučaju, ne može pohvaliti ni postignutim rezultatima.

“Ukoliko smo spremni realno sagledati situaciju, dovoljno je pročitati poslednje izvještaje Evropske komisije i Savjeta Evrope, posebno u oblasti vladavine prava i reforme pravosuđa, i zaključiti da međunarodna zajednica jako dobro vidi naše “usjehe” ali i da dugo primjenjivana taktika simulacije reformi crnogorskih vlasti više ne prolazi”, pojasnila je Nenezić.

Ona je navela da crnogorsko društvo snažno podržava EU intergaciju i to bi trebao da bude znak vlastima, “da se treba jače usmjeriti ka tom pitanju, koje okuplja crnogorski narod i iskoristiti pozitivne signale koji dolaze iz Brisela”.

Nenezić je objasnila da novu metodologiju treba sagledati kao novi zamajac i odluku Evropske komisije koja podržava integraciju Crne Gore i drugih država Zapadnog Balkana.

“Nova metodologija po svojoj sadržini, nije od značaja za tehnički dio pregovaračkog procesa Crne Gore, jer se dominantno fokusira na strukturu pregovaračkih poglavlja, grupisanje i olakšano otvaranje, a mi smo otvorili gotovo sva pregovaračka poglavlja”, rekla je Nenezić.

U tom smislu, smatra ona, nova metodogogija je više odgovor EU na naučene lekcije iz pregovaračkog proces sa Crnom Gorom i Srbijom, koje, iako tehnički ispunjavaju postavljene uslove, ni nakon više godina pregovaračkog procesa nemaju mjerljive rezultate u ključnim oblastima.

“Iz tih iskustava uvidjelo se da Evropske komisija nema jasno postavljene mehanizme kojima može odgovoriti na takve situacije”, kazala je Nenezić.

Prema njenim riječima, cilj nove metodologije jeste da snažno stimuliše one koji posvećeno rade, ali isto tako da efikasno ukaže i “kazni” one koji se odluče na simulaciju reformi.

Novi pristup, kako je objasnila, pomaže da se ogoli odgovornost za nedostatak napretka ili sporost procesa, dok sa druge strane Brisel nudi više novca i jače investicije za uspešne reforme, i druge pogodnosti poput integrisanja države kandidata u pojedine oblasti EU prije samog pristupanja.

Nenezić je istakla da Crna Gora još uvijek nema jasnu poziciju u odnosu na ponudu Brisela da pregovore nastavi po novom modelu.

Ona smatra da je od pregovaračkog modela za Crnu Goru mnogo važnije pitanje političke volje i da je to ono na što treba staviti akcenat, jer bez jasno izražene političke volje nijedan model neće biti garancija mjerljivih rezultata.

“Iako smo u izbornoj godini koja pažnju svih političkih aktera skreće ka usko partijskim interesima, u cilju što boljeg izbornog rezulatata, pitanje EU integracija, kao ključni javni interes, posebno u postojećim političko društvenim okolnostima, mora biti prepoznato kao najvažnije, od strane svih političkih i društvenih aktera”, poručila je Nenezić.

KAZAZ

Srpska pravoslavna crkva (SPC), koja nije pravni subjekt u Crnoj Gori ponaša se kao neko ko je iznad države, kaže za Dnevnik profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Enver Kazaz. Primjećuje i da srpska crkva u Crnoj Gori sprovodi, kako kaže, krajnju destabilizaciju najboljeg multikuilturalnog društva na Balkanu i države koja je dostigla njviše standarde demokratije. Kazaz za TVCG kaže SPC vidi kao nekoga ko pokušava da sačuva ideju velike Srbije.

Pobuna protiv građanske, multietničke, antifašističke i evroatlantske Crne Gore. Ovako sve ono što se dešava u našoj državi od trenutka usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti, komentariše Enver Kazaz. Zakonom se ne oduzima imovina Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kaze Kazaz, od SPC se jedino traži da poštuje pravne norme države Crne Gore.

“SPC u Crnoj Gori je ne samo ideološka već i privatna institicija crkvenih elita, koje upravljajući SPC i mentalno okupirajući vjernike militarističkim diskursom pokušavaju priskrbiti enormnu ličnu moć. Govorim o tačno prepoznatljivim pojedincima koji vode tu crkvu i o onima koji su u ratovima 90-ih bili inspiratori ratnih zločina”, kazao je Kazaz.

Kazaza i oštrina retorike, i negiranje crnogorske države, podsjeća na devedesete. Srpsku pravoslavnu crkvu vidi kao nekoga ko pokušava da sačuva ideju velike Srbije, budući da je, kako ocjenjuje, velikosrpski ideološki i politički režim poražen. Izgubili su Kosovo, Crnu Goru i dio Hrvatske.

“SPC koja nije pravni subjekt u Crnoj Gori ponaša se kao neko ko je iznad države i takva SPC u Crnoj Gori provodi krajnju destabilizaciju najboljeg društva na Balkanu multikulturnog i države koja je dostigla njviše standarde demokratije”, kazao je Kazaz.

Rezim u Srbiji Crnu Goru posmatra kao neku vrstu svoje kolonije, kaže Kazaz, kao dio teritorije na koju polaze pravo i još uvijek se ne miri sa činjenicom nezavisne Crne Gore.

“Pogleda li se način vlasti u Srbiji vidjeće se da je Crna Gora model NATO i EU model koji pokazuje da je oslobođenje od autoritarne vlasti jedini put”, dodaje Kazaz.

Podrška koja SPC u Crnoj Gori dolazi iz Srbije i Republike Srpske, Kazaz vidi kao stigmatizaciju Crne Gore i crnogoraca, negiranje crnogorskog identiteta. Ta vrsta podrške, kaže Kazaz, pokazuje želju srpskih vlasti da se Crna Gora podčiniti Srbiji i ideji velikosrpstva.

“Siguran sam da takvo djelovanje neće proći jer Crna Gora ima institucionalne moći i njen će multikulturalizam poraziti ..i poraziće agresivne ideje i ideologije nešto što je van zamislive etike”, kazao je Kazaz.

Crna Gora je pokazala da je demokratizacijom i suočavanjem s prošlošću moguće stvoriti multikulturno i demokratsko društvo sa izrazito dobro postavljenim pravima manjina i demokratskim standardima.

Nevenka Jovović, TVCG

AMBASADOR SLOVENIJE

Međunarodna zajednica Crnu Goru vidi kao stabilnu zemlju koja razvija dobrosusjedske odnose, a dijalog koji je pokrenut nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti je za pohvalu, poručio je ambasador Slovenije Gregor Presker u intervjuu za Javni servis. Slovenija smatra da bi naša zemlja trebalo da razmotri novu metodologiju proširenja koju je predložila Evropska komisija, jer bi to, ocjenjuje Presker, bio pozitivan signal da je zvanična Podgorica posvećena reformama.

Za rješavanje spornih pitanja neophodan je dijalog. Zato, poručuju iz Ambasade Slovenije, razgovori koje je vlast u Crnoj Gori pokrenula sa Srpskom pravoslavnom crkvom, povodom usvojenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, zaslužuju pohvalu za obje strane.

“Vrlo je važno da se taj dijalog nastavi. Znamo da je Zakon bio primljen u parlamentu u skladu sa svim propisima i procedurama koje važe u demokratskoj zemlji. Tako da u Crnoj Gori, kao i u svim demokratskim zemljama, postoje procedure koje može pokrenuti onaj ko se ne slaže sa nekim zakonom”, kazao je Presker.

Evropske integracije, s druge strane, imaju veliku podršku javnosti. Crna Gora odmakla najviše u tom procesu od zemalja kandidata, a Presker smatra da nova istraživanja, prema kojima oko 66 odsto građana podržava učlanjenje u EU, daju Vladi dodatnu snagu da nastavi sa reformama.

“Dijalog koji je pokrenuo Duško Marković je jako bitan. Treba da svi razumiju šta znači ulazak u EU i da daju svoj doprinos, da su svi uključeni u taj proces i mogu dati predloge za sprovođenje reformi”, dodao je Presker.

Upravo je primjena reformi bitnija od datuma članstva, jer će se time razuvjeriti i one članice koje su skeptične prema procesu proširenja.

“Crna Gora se razvila iz najmanje razvijene republike bivše zajedničke države i od obnove nezavisnosti i od obnove nezavisnosti postala je najbrže rastuća ekonomija u regionu, čak i šire. To je postignuto zahvaljujući sprovedenim reformama. Ako nastavi te reforme tako će da daje i jasne signale da je spremna da prihvata standarde EU”, kazao ej Presker.

Nova metodologija proširenja koju je nedavno predložila Evropska komisija, smatra Presker, daje signal da je prijem novih članica jedan od prioriteta briselske administracije. Slovenija smatra da bi Crna Gora trebalo da prihvati nova pravila, zbog više razloga.

“Mislim da je to važno zbog dvije stvari. Dao bi se neki politički signal zemljama koje su uzdržane od tog procesa da ga i Crna Gora prihvaća i da će pratiti ono što te zemlje traže, a drugi signal bi bio da je Crna Gora opredijeljena za sprovođenje reformi”, kazao je Presker.

Crna Gora, zaključuje ambasador, može i dalje računati na podršku Slovenije i u evropskim integracijama, kao i u novim investicijama iz te zemlje.

Borislav Višnjić, TVCG

OMLADINA SD-A

Omladina Socijaldemokrata Crne Gore, na zajedničkom sastanku Glavnog odbora i Predsjedništva, dala je jedinstvenu podršku Ivanu Brajoviću za još jedan mandat na mjestu predsjednika, a Damiru Šehoviću i Miću Orlandiću za potpredsjednike partije.

U SD vjeruju da će ostvariti odličan rezultat na izborima u Tivtu, što je, kako su kazali, od posebne važnosti za otvaranje nove perspektive u tom gradu, koji bez obzira na napredak ostvaren prethodnih godina, mora bolje.

“Analizom aktuelne političke situacije, zaključili smo da se Crna Gora nalazi na političkoj raskrsnici, zbog čega ne smije napraviti pogrešan izbor. Između onih koji podrivaju suverenitet sopstvene države, koju bi da podijele po etničkom principu i da je kao takvu vrate u prošlost, i nas Socijaldemokrata za koje je njen građanski karakter najznačajnije ostvarenje na putu ka evropskoj budućnosti kojoj smo okrenuti, mislimo da izbor i nije tako težak za bilo kog mladog čovjeka koji na ozbiljan način promišlja o svojoj perspektivi”, konstatovano je na sjednici.

To što, kako je istaknuto na sastanku, sve više, posebno mladih ljudi, prilazi Socijaldemokratam Tivta je najbolji pokazatelj ne samo da će i ovoga puta SD postići sjajan rezultat, nego i da sve više Tivćana, u njima prepoznaje pristojne ljude koji rade i ostavruju zapažene rezultate u svojim resorima ali i potencijal za promjenu pojedinih loših odluka kojih je nažalost u prethodnom periodu bilo.

“Imajući u vidu dosadašnje veoma uspješno rukovođenje partijom, kao i podatak da smo jedini politički subjekt u Crnoj Gori čija podrška na svim izborima konstantno raste, dajemo jednoglasnu podršku za još jedan mandat Ivanu Brajoviću na mjestu predsjednika i Damiru Šehoviću i Miću Orlandiću za mjesto potpredsjednika partije”, zaključeno je na sjednici kojom je predsjedavao predsjednik OSD CG Emil Đokić.

Na sjednici je usvojena i listu kandidata za članove Glavnog odbora koji će se birati na predstojećem Kongresu, a posebno je istaknuta statutarna odredba kojom se propisuje da mladi ispod 30 godina moraju biti zastupljeni sa najmanje 20% predstavnika u tom najvišem partijskom organu.