AMFILOHIJEV DIJALOG(4)
Nad odbrom ubijenog srpskog premijera mitropolit Amfilohije je izjednačio žrtvu i zločince, u svom najboljem ratnohuškačkom maniru.
Piše: Branko Vojičić
Povodom najnovih događaja u Crnoj Gori, evo članka kako je Amfilohije kadio, iz 2003:
Morački duhovnik opet je, u ime Srpske crkve, održao moralnu propovijed svijetu i novom svjetskom poretku. Spajajući nespojivo – Đinđića i Karađorđa, Kosovo, NATO, Obrenoviće i Hag, rat u Iraku – pred brojnim evropskim i svjetskim zvaničnicima koje je smrt srpskog premijera okupila u Beogradu, pokazao je kakvim se opijelima on i družina mu godinama bave.
Kako je Amfilohije zapalio da među svim srpskim vladikama održi govor u hramu Svetog Save, nad odrom ubijenog srpskog premijera – iako to državnim protokolom i željom porodice nije bilo predviđeno – posebna je i gorka priča. Ona govori ne samo o ambicijama i ličnosti Rista Radovića nego, još više, o dominantnim vjetrovima u Srpskoj crkvi. Ako je opijelom bilo predviđeno da neko govori, zar je trebalo tražiti zamjenu srpskom patrijarhu? Eto, isprsio se, a ko bi drugi no – Amfilohije! Dokopao mikrofona, podbočio i počeo da gusla bez gusala. Zna on.
Amfilohije lamentira o Zoranovoj “rani otvorenoj rukom bratomržnje”, i upoređuje sa ubistvom vožda Karađorđa, “čija je glava takođe posječena kumovskom i bratskom rukom”. Tako je uvrijedio i ubijenog premijera, podmećući mu povezanost sa zločincima- Da bi sve dobilo na težini, Amfilohije, aluzijom na Haški tribunal, Đinđićevu sudbinu smješta u svoj mit o svjetskoj zavjeri. Tako konstatuje da je Đinđić “na obrenovački način ispružio ruku bratskog mira Evropi i svijetu”, i to “u trenutku kada nad glavom njegovog naroda visi mač pilatovske pravde”.
U želji da objedini nebo i zemlju, Amfilohije razgoliće svoju duhovnu poruku, u najboljem maniru vremena kada je Arkan a i njegove vitezove pod oružjem primao u Cetinjski manastir. “A, ako je ubistvo jednog čovjeka – Zorana Đinđića -toliko veliko zlo, koliko li je tek zlo pogibija i stradanje tolikih ljudi u nedavnim ratovima, kod nas i u svijetu. Koliko zla i nevino prolivene krvi čeka i u naše dane irački narod od rata koji mu prijeti”.
Estradnom mitropolitu nije prvi put da skrnavi čin sahrane. Upamćen je skandal u Baru, na dočeku posmrtnih ostataka kralja Nikole, oktobra 1989. “S crkvenim velikodostojnikom koji za sebe kaže da je nasilinik i bezobrazan, pošto je na silu upao u brod koji je prenosio posmrtne ostatke kralja Nikole i kraljice Milene i napravio skandal narušavajući komemorativni ceremonijal i protokol, između dvije države, načinjen i striktno poštovan, ne bi trebalo akademski raspravljati”, pisao je, tim povodom, crnogorski akademik Pavle Mijović. Tada je crnogorsko rukovodstvo moralo da udalji Amfilohija i njegovu bratiju sa platoa predviđenog za svečani ceremonijal. Ali, on je uzvratio na Cetinju: sjutradan, pred čin sahrane, svešteni hor je pjevao – Amfilohijev naum: pjesmu kralja Nikole “Onamo,’namo”.
Revnosno obogaćujući repertoar svojih skandala, Amfilohije je na sahrani Danila Kiša, u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu, ‘89, mimo želje porodice i zavjeta umrlog pisca, na zgražavanje prisutnih, održao svetosavsko-moračku agitaciju, u stilu – najbollniji su oni udarci koji dolaze “od zla domaćega”.
Amfilohije i dalje izgara. To što godinama radi, ogoljeno je na posljednjem ispraćaju csrpskog premijera. Helsinški odbor za ljudska prava u Beogradu ocijenio je da amfilohijev govor opasno upozorava da Srpska pravoslavna crkva ne uspijeva, ili neće, da raskine sa anahronizmima prošlosti i politikom ekstremizma.
“Iz pijeteta prema ubijenom lideru i reformatoru smatramo da je pravi trenutak da se progovori o snagama koje su tolike godine jačale na retorici rata i mržnje, sprovodile politiku agresije, hranile se na ksenofobiji i izolacionizmu, a koje su i sam dan njegove sahrane iskoristile za propagiranje ideja nespojivih sa njegovim zalaganjem za modernu i evropsku Srbiju”, saopštio je Helsinški odbor.
Amfilohije pripada “tvrdoj struji SPC”, onoj koja crkvu vidi u politici i u zločinu. Junak naše priče, početkom devedesetih bio je opijen Slobodanom Miloševićem. “Služi na čast Miloševiću i vodećim ličnostima Republike Srbije što su shvatili u jednom momentu vitalne interese srpskog naroda…To što je započeto, ako se produži, onda će uroditi izuzetno bogatim plodovima”, govorio je u NIN-u, 1990. Kasnije, dok Milošević disciplinuje Karadžića, kune: “Prokleta je ruka koja podiže zidove između sebe i brata u nevolji, triput prokleta i prokažena!”
S pištaljkom u ustima, učešćem u beogradskim demonstracijama protiv Miloševića pokušao je da opere ruke od svega čime ih je uprljao ranijih, ratnohuškačkih godina. Pa onda demonstrira da se nije izistinski odrekao zajedničkog im djela:pokušava da pričesti Miloševića u beogradskom zatvoru, a potom, u Hagu, ispovijeda ratne zločince. One iste koje je sokolio uz gusle na ratištima, poučavajući ih da se “danas, preko naše sudbine i naših leđa prelama sudbina cijelog svijeta”.
Kao dio ratnohuškačke mašine, Amfilohije je kojevitezao:”Novi svjetski poredak je po mnogo čemu strašniji od svih poredaka tame koji su ikada postojali. On sada ogleda svoju snagu i moć na već jedanput poklanima, na onima koji su svojim kostima branili civilizovanu Evropu”. A potom trči u Rim da ljubi ruku papi i stvara novi ekumenizam.
Iako je izjavio da ga je “Bog poslao na Cetinje” zbog pomirenja “svih Crnogoraca”, Amfilohije, evo trinaestu godinu, dijeli – i mrtve i žive. “Mnogo je primjera gdje je, mjesto da je mirio, posvađao ljude. Mjesto da vjernike uvede u crkvu, vjernike je od crkve odbacio. S druge strane, nije ni mogao, izgleda, da radi svoj posao zato jer se bavio onim poslom koji mu ne pripada i kojeg ne zna” – svojevremeno je mitropolitu zamjerio čak i bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović.
Takav je Amfilohije. Kad znamo koliko je kliktao da Evropa Srbima radi o glavi, “zatežući turski svilen-gajtan oko njihovog vrata izdajničkom bratskom rukom”, jasno je zašto je Đinđićevu sahranu, na kojoj se okupilo toliko stranih državnika, iskoristio za osvetu.
Umislivši da ima monopol na sudbinu naroda i da mu to zakonomijerno pripada zbog “mudrosti crkve koja traje hiljade godina”, Amfilohije izgleda ne vidi da onim što radi vrijeđa istinske vjernike. A voli da citira Dostojevskog: “Svi smo krivi za sve”. Samo, neko, ipak, malo više.
(Monitor, mart 2003)
Sjutra: Nasilje duhovnika
![Legija u mantiji]()