Niko ne bi smio da potcijeni udaljenosti izmedu tacke A i tacke B na rimskom aerodromu Leonardo da Vinci. Narocito ako letite za Siciliju. Na gejtu cekate avion onako kako se ceka autobus, uz glasan razgovor Sicilijanki, graju njihove djece i zivu raspravu Sicilijanaca. Preovladava onizak, crnomanjasti tip covjeka. Onako kako su Bavarci u svijetu monopolisali sliku Njemaca, tako je i Sicilijanac postao vizuelni ekvivalent Italijana – Holivud se pobrinuo za klise.

Italijanska juzna pruga

Primjecujem iznadprosjecnu zastupljenost brkova i zulufa u imidzu muskaraca i tamniju kozu kod zena. Niskobudzetna kompanija leti vise puta dnevno na relaciji Katanija-Rim i obrnuto, pa pretpostavljam da je opusteno ponasanje kao na autobuskoj stanici rezultat rutinskih putnih navika: u Rimu su poslovni partneri, rodaci, stvari koje mogu da se obave samo u glavnom gradu. Avion je zaista bio leteci autobus, sa atmosferom slicnom onoj na relaciji Beograd-Nis.

Svako ima svoj jug, pomislih. Oni koji vole toplinu reci ce da je to blagoslov, a oni koji obozavaju red i novac smatrace to teretom ili cak prokletstvom.

Blistav dan za let preko italijanske ,,cizme” i Sredozemlja. Kroz prozorce aviona na bljestavoj povrsini mora ukazuje se silueta Sicilije. Sa profilom vatrene ljepotice Etne, koja kao da staromodno pucka lulu. Vulkan je u redovnom stanju, tjesim sam sebe, i nema potrebe da zamisljas sebe okamenjenog kao u Pompejima. Uostalom, to je bio Vezuv, a ne Etna.

Ostrvo se iz blizine cini kao beskrajno kopno ispresijecano brdima i parcelama crvenkaste zemlje, crnim stijenama i zuckastom travom.

Darelovi Sicilijanci

Katanija se pomalja brze nego sto sam ocekivao. Na krilu mi je knjiga engleskog pisca Lorenasa Darela, koji je kao diplomata u Beogradu ostavio nesentimentalne zapise o tadasnjoj eliti. Ova knjiga je putopis o Siciliji. ,,Badem u cvatu”. Za Etnu je zapisao da mu je iz aviona izgledala kao igracka, ali jako opasna. Sjecam se kada sam prije desetak godina letio iz Rima za Maltu. Blistavi januarski dan, plavetnilo i – snijezna kupola Etne. Meni je licila na smrznuti cir.

Trazim u Darelovoj knjizi poglavlje posveceno Kataniji. Podvukao sam dio koji se odnosi na aerodrom: ,,Ostavljao je ugodan provincijalan utisak, a bilo je sasvim ocigledno, da je cijela familija odlazeceg ili dolazeceg Sicilijanca, i to do sestog kolena, osjecala obavezu da se oprosti od njega ili da ga doceka”. Dakle, nije me prevario prvi utisak, to je oduvijek bilo tako. Sa humornim pretjerivanjem Darel dalje opisuje otimanje mnogobrojne rodbine o kofer rodaka i haoticnu guzvu.

Zakljucujem da su oni ljudi s kojima sam dobrovoljno i lakomisleno stavio svoju sudbinu u ruke pilota niskobudzetne kompanije ocigledni potomci Darelovih Sicilijanaca. I to me na neki nacin umiri. Katanija ce me vec docekati onako kako dolikuje.

I docekala me. Aerodrom jeste manji od rimskog, ali ni iz daleka onako pospan kakvim ga je davno opisao Darel. Putnicki avioni iz sijaset zemalja na pisti, gust saobracaj nad sicilijanskim nebom. Pasoske kontrole nema, jer stizemo iz Rima. A na neki nacin sam je ocekivao, kao da mi je instikt govorio da sam upravo zakoracio u jednu drukciju Italiju.

Vozac autobusa koji vozi u grad govorio je engleski sa tako jakim naglaskom, da ga je bilo skoro nemoguce razumjeti. Narednih dana na Siciliji nedostajace nam ovaj fini covjek koji gestikulacijama nadomjesta rijeci. Ispostavice se da je to Sicilijanac koji je ubjedljivo najbolje govorio engleski.

Od kiklopa do Normana

Kazu da su na Siciliji najprije ziveli samo kiklopi, jednooki mitoloski divovi. Stari Grci su ih smatrali pomocnicima boga vatre i kovackog zanata Hefesta, koji u vulkanima kuje gvozde. Homer je opisao kiklopa Polifema koji je njegovog junaka Odiseja i njegovu brodsku posadu zatvorio u svoju pecinu, prozderao ih sestoricu prije nego sto je Odisej uspio da ga oslijepi i pobjegne sa prezivjelima. Isti taj Polifem je svojedobno bio do usiju zaljubljen u sicilijansku ljepoticu Galateju, ubio je stijenom njenog ljubavnika, a ona je spas potrazila u moru.

Nepoznato je da li su prvi ljudi na Siciliji zatekli kiklope ili – kako naucnici tvrde – patuljaste slonove cije lobanje zbog velike nosne supljine izgledaju kao da su jednooke. Kako god, Elimljani su na sjeverozapad Sicilije dosli navodno iz anatolijskih predjela mnogo prije Hrista, centralni dio su zauzeli izgleda njima srodni Sikani, za koje pretpostvaljaju da su stigli iz Iberije, a predio u kojem je nastala Katanija naselili su Sikuli. Homer ih je oznacio kao trgovce robljem. Tukidid navodi da su stigli sa italijanskog kopna 300 godina prije Grka.

Grci ce poceti sa kolonizacijom u VIII vijeku stare ere, skoro potpuno ce helenizovati ostrvo. Naslijedice ih Rimljani, potom razni osvajaci, medu kojima su najdubljeg traga ostavili Vizantija, Arapi i Normani. U gradu je umro poznati grcki pjesnik Stesihor, inace rodom iz Himere na Siciliji.

Na kafi kod Agate

Sjedim na glavnom trgu Pjaca Domo, pijem kapucino koji svojom mljecnom krunom zaista lici na monasku kapuljacu i gledam kako ljudi idu za svojim poslovima. Oni koji sjede i oni koji prolaze razmjenjuju poglede, rjede i pozdrav.

Sjetim se sta je ovdasnji nastavnik i pisac Vitalijano Brankati zapisao sredinom proslog vijeka: ,,Na ovom mjestu moramo da ubacimo primjedbu da istorija Katanije nije istorija obicaja, trgovine, arhitekture, ustanaka, vec istorija pogleda. Zivot grada je pun dogadaja, prijateljstava, tuca, ljubavnih odnosa, uvreda – i sve to samo u pogledima koje idu tamo-amo izmedu muskaraca i zena; u svakom drugom smislu taj je zivot jadan i dosadan”.

Tu istoriju pogleda posmatram uzivo, primjecujem blagu teatralnost u ritualu. Preko puta kafea je gradska katedrala. Sveta Agata Sicilijska je u III vijeku ove ere umrla na mukama jer se nije htjela odreci Hrista. Rimski sudija je bio slab na ljepotu, a Agata je bila lijepa. Zato joj je predlozio da postane njegova zena i da se odrekne svog hriscanstva. Inace ce biti mucena.

Ostalo je zapisano, ali tek nekoliko vjekova kasnije, da je odgovorila: ,,Ove muke meni su vrlo korisne, kao sto psenica ne moze doci u zitnice prije nego se ocisti od pljeve, tako ni dusa moja ne moze uci raj ako tijelo moje najprije ne bude skruseno mukama”. Odsjekli su joj dojke i bacili u tamnicu gdje je umrla. Sada kasnobarokna katedrala pred kojom pijem kapucino nosi njeno ime. Ljudi iz Katanije tvrde da je Agata tu rodena i umrla, a ljudi iz Palerma, naravno, da je ona njihova.

Zapravo, na kafi kod slonceta

Liotru je lokalni izgovor rijeci Eljodoro, a u srpskom jeziku ga znaju kao Iliodora. To je ime carobnjaka koji se bavio nekromantijom – prizivanjem dusa mrtvih kao i vjesticarstvom. Zivio je u VIII vijeku i bio najprije konkurent za biskupsku stolicu Svetom Lavu Katanskom.

Onda je, kada je porazen, postao hriscanski otpadnik. Bavio se crnom magijom nasred hriscanskog hrama. Kazu da je Sveti Lav zgrabio Iliodora i zajedno sa njim otisao na lomacu. Iliodor je izgorio, a Lavu ne bi nista. Katanija, koja je tada bila dio Vizantije, procula se po ovome u cijelom carstvu.

Mjesna legenda je nesto drukcija. Jedni tvrde da se Iliodor pretvorio u crnog slona. Upravo onog, koji se nalazi na stubu izmedu katedrale i kafea. Zato slonu po nadimku Iliodora na lokalnom narjecju tepaju Liotru.

Uzalud istoricari tvrde da je prvi slon tu od rimskog doba. Nakon erupcije Etne i zemljotresa koji su krajem XVII vijeka unistili grad, arhitekta Dovani Batista Vakarini je obnovio Kataniju kao i dobar dio juga Sicilije. To je uradio tako dobro, u kasnobaroknom stilu, da je Unesko stavio cijeli ansambl pod zastitu kao svjetsku kulturnu bastinu.

E, Vakarini je pronasao u rusevinama slona koji je jos u rimsko vrijeme bio figura na kraju hipodroma. Vakarini je slona od crnog magmatskog kamena stavio na postolje u fontani, napravio mu sedlo od bijelog mermera i na to postavio obelisk, takode pronaden poslije zemljotresa. On je bio rimski plijen iz Egipta, posvecen staroegipatskoj boginji Izidi. Godine 1736. je taj osedlani sloncic postao simbol grada pa je zavrsio i na gradskom grbu.

Katanija, grad od ohladene lave

Skoro sve sto bi putnik mogao u jednoj setnji da nauci o Kataniji – naucice ako krene ulicom koja se zove Via Etnea, i zaista se proteze od trga sa katedralom i slonom prema Etni na severu. Nabrajanje ne bi moglo da opise sarm ulice koja je kao i glavni trg nastala nakon katastrofe. Sicilijanski barok je dovoljno razigrana varijanta umjetnickog oblikovanja prostora da svaki pogled lijevo ili desno nudi ponesto zanimljivo.

Zastao sam pored Rimskog amfiteatra, ili onoga sto je od njega ostalo. Crna boja kamena me oduvijek fascinirala. Sjetim se da sam po dolasku na Tenerife jedva cekao da odem na plazu od crnog pijeska. Ovo kamenje nije samo poruka davne evropske civilizacije, pouka o velicini i trosnosti imperijalnih snova. Ovo je i poruka iz zemaljske utrobe. Lava stvrdnuta u svom putu ka moru.

Ovom ulicom se moze doci i do parka Belini odakle se pruza lijep pogled. No vratimo se u centar gdje mi je paznju posebno zadrzala operska kuca Teatro Belini. Ocito je ovo prezime vazno za Kataniju. Nazvana je po najcuvenijem muzicaru grada Vincencu Beliniju, koji je tvorac italijanske romanticne opere, stila poznatog kao ,,melodramma tragico”.

Njegovo djelo ,,Norma” iz 1831. Rihard Vagner je uzimao kao najljepsi primjer muzicke tragedije. Lijepo je navece sjesti kraj fontane pred operom i zamisljati dionice iz Belinijevih partitutura. Poslije toga se moze svratiti u neki od obliznjih lokala, kao sto je Osterija Panecaldo. Od grape, preko pice, grilovanog povrca ili slatkisa, do case vina, sve ce biti onako kako najbolja varijanta – ova najjuznija – svjetski poznate italijanske kuhinje nudi.

Arivederci, Katanija!

Mogao bih jos ponesto napisati o ovom gradu. Recimo, da je put od zeljeznicke stanice do naseg smjestaja u Via Verdi bio sav izrovan. Ali da je smjestaj – romaticna garsonjera u potkrovlju – bio savrsen. Da su neke ulice oronule na nacin antickih rusevina. Da su neki coskovi ovog grada naprosto zapusteni, pa imaju onaj cudan spoj jos uvijek prepoznatljive nekadasnje velicine i siromastva.

Ali bih spomenuo ljude u jednoj lokalnoj tratoriji, koja nije bila na glavnim turistickim pravcima. Usli smo slucajno, preumorni da trazimo nesto sto preporucuju u turistickim vodicima i na internetu. Pili smo bozanstveno bijelo vino, cudesna jela su izlazila na sto. Sporazumijevali smo se sa domacinima na smijesnoj mjesavini njemackog, engleskog, italijanskog i srpskog.

Na kraju su nas zaustavili, prije nego sto smo izasli u nasu posljednju noc u ovom gradu i iz kuhinje iznijeli flasu sa zutim likerom. Htjeli su da se domacinski oproste od egzoticnih gostiju sa Balkana. Nazdravili smo jedni drugima, niz grlo je klizio slatkogorki, pjenasti liker sa trunkom ukusa limunove kore. I pozdravili smo se sa svima, gazdom, sankericom, kuvaricom i dvojicom gostiju. Kao sa najrodenijima.

• Dragoslav Dedovic

BECIC-PRESKER

Demokrate su procesuiranjem brojnih afera i predmeta, pokazale da su istinski borci protiv kriminala i korupcije, kazao je predsjednik Demokrata Aleksa Becic na sastanku sa ambasadorom Slovenije Gregorom Preskerom.

Becic je upoznao Preskera sa nacinom organizovanja i funkcionisanja Demokrata, te naglasio da Demokrate podrzavaju ljudi svih vjera i nacija u Crnoj Gori, sto je upravo kljuc svih njihovih izbornih uspjeha.

On je, u razgovoru sa Preskerom, koji se vodio u prostorijama stranke, rekao da do sada niko nije uspio da okupi tako kvalitetan i brojan tim mladih ljudi uz sebe, kao sto je to poslo za rukom Demokratskoj Crnoj Gori.

Predsjednik Demokrata je to ilustrovao strukturom vlasti u opstinama u kojima je Demokrate predvode ili su njen dio.

Becic je Preskera upoznao da Demokrate u Tuzima podrzavaju vlast koju konstituisu albanske nacionalne stranke, u Beranama sa strankama sa srpskim nacionalnim predznakom, a u Budvi sa Crnogorskom.

“Ovo je i praktican dokaz kohezionog potencijala Demokrata i mogucnosti da upravo ova partija okupi sve one strukture koje imaju nesumnjivo iskrene namjere prema Crnoj Gori i njenim gradanima. Insistiranje Demokrata na uspostavljanju pravne drzave i vladavine prava, u tijesnoj vezi su i sa potrebom zatvaranja poglavlja 23, 24 i 27 u pristupnim pregovorima sa EU”, istakao je Becic.

Presker je istakao da mu je drago sto je posjetio, s obzirom na partijsku strukturu – najmladu partiju, naglasivsi i to da je aktivan drustveno-politicki angazman mladih ljudi preduslov za demokratiju.

“Ekonomski razvoj i aktivan angazman mladih ljudi je najbolji nacin da se prevazidu eventualni nacionalni i vjerski antagonizmi”, smatra Presker.

Ambasador Slovenije u Crnoj Gori, u razgovoru sa predsjednikom Demokrata, izrazio je podrsku njegove zemlje u odnosu na spoljnopoliticke prioritetete Crne Gore.

Takode je istakao da reformu izbornog zakonodavstva smatra veoma vaznim pitanjem za sve u Crnoj Gori, dodajuci da se nada “da ce taj proces biti zavrsen na dobrobit svih gradana Crne Gore”.

Pasker je zakljucio da medunarodna zajednica aktivno prati proces reformi izbornog zakonodavstva i rad Odbora, te da on i medunarodna zajednica, pogotovu zemlje clanice Evropske unije, ocekuju dalji konstruktivni pristup Demokratske Crne Gore.

Od njegova posljednjeg velikog filma “Americki gangster”, s Denzelom Washingtonom i Russellom Croweom u glavnim ulogama, proslo je 12 godina, vec se tada znalo da vise nece suradivati s njegovim redateljem Ridleyjem Scottom, ali kad sam mu rekao da sam ga pogledao na nekoj od zagrebackih distributerskih pretpremijera, pokazao je djecacku ljubopitljivost i pitao me kako je ispala zavrsna verzija koju tada jos nije bio pogledao. Rekao sam mu: “Vrlo dobro”, i bio je zadovoljan.

Otad smo uzaludno cekali na njegov novi producentski angazman, ipak je on bio jedini Hrvat koji se popeo na pozornicu gdje su dodjeljivali nagrade Americke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, i to cak dva puta, najprije za Spielbergovu “Schindlerovu listu”, a zatim za Scottova “Gladijatora”, ali kako je sve vise vremena provodio u Zagrebu, u svom stanu u Bogovicevoj, i na Zumberku gdje je imao krasnu vikendicu, a sve manje u Americi, ocito ga producentska karijera vise nije tako privlacila. Zato je nasao novu strast – Festival zidovskog filma, koji se danas zove Festival tolerancije.

Dovodio je na njega goste o kojima su drugi domaci festivali mogli samo sanjati, a kako je bio nevjerojatno pedantan, morao je pogledati svaki film s programa i osobno ga odobriti. Festival tolerancije jedan je od kljucnih dogadaja naseg kulturnog zivota, ponajprije zahvaljujuci njemu.

Djetinjstvo iz snova

Roden je u Osijeku pred ljeto 1932. Tata mu je bio natkonobar u tamosnjoj kavani hotela Central, majka domacica, i sve do 1941. proveo je djetinjstvo kakvo se samo moze pozeljeti. Uspostavom NDH djecak je shvatio da su Zidovi postali gradani drugog reda, vec godinu poslije obitelj se sklonila u Cakovec u nadi da ce im granica s Madarskom pruziti izvjesnu sigurnost, no majku i njega otpremili su u Auschwitz, a otac je zavrsio u radnom logoru, da bi ga ubili pred sam kraj rata, u ozujku 1945. I sam Branko je skoro zaginuo, ali ga je majka spasila tvrdnjom da mu je 16 godina, sto je, dakako, bila laz: mladu su djecu, naime, odmah slali u plinske komore.

Dobio je logoraski broj A3317 koji je poslije cesto pokazivao, nije ga se htio rijesiti jer je smatrao da bi time zanijekao strahote holokausta, a nakon Auschwitza zavrsio je u Bergen-Belsenu i nekim cudom, gotovo polumrtav, docekao saveznike. Jos se vise iznenadio kad je u jednoj od susjednih baraka pronasao majku. Poslije su se preselili u Zagreb, a on je nakon navrat-nanos zavrsene srednje skole upisao glumu na Akademiji za kazalisnu umjetnost. Je li ga studij neodoljivo privlacio? Ne bas, iako je prosao strogu selekciju. Medutim, dogurao je do cetvrte godine, a kako je znao madarski i njemacki, ponudili su mu da bude prevoditelj u koprodukciji “Piroschka”, poslije vrlo popularnoj komediji uglednog Kurta Hoffmanna s Liselotte Pulver u glavnoj ulozi.

Epizodne uloge

Gluma se vise nije spominjala – iako mu je ostala strast za efektnim epizodama, na primjer u “Kozari” Veljka Bulajica glumio je njemackog vojnika koji oslijepi od eksplozije, u “Seljackoj buni 1573” Vatroslava Mimice krvnika odjevenog u crveno, a u “Schindlerovoj listi” otmjenog konobara, valjda kako hommage pokojnom ocu – ali se zato zaposlio u Jadran filmu i odmah vezao uz najboljeg, redatelja Branka Bauera.

Bio mu je menadzer produkcije na u Puli nagradenom “Ne okreci se sine” (1956), kao i na i danas popularnoj melodrami “Samo ljudi”, a nisu ga zaboravili ni kad su u Zagreb doveli prvaka neorealizma Giuseppea De Santisa, koji je u Zagori snimao, kako se poslije ispostavilo, prvi veliki medunarodni uspjeh hrvatske kinematografije, “Cestu dugu godinu dana”, nagradenu Zlatnim globusom i nominiranu za Oscara. S podsmijehom je pricao kako se prsata talijanska zvijezda Silvana Pampanini u splitskom hotelu uplasila najobicnijeg zohara i nije se smirila sve dok nisu uklonili tu “neman” iz njezine blizine.

Sezdesetih je poceo suradivati s Veljkom Bulajicem, stosta toga svladao je dok je pripremao ratni spektakl “Kozara” (1962), nije lako bilo ni na cjelovecernjem dokumentarcu “Skopje ’63” (1964), a ni na naizgled jednostavnoj drami o tifusarima “Pogled u zjenicu sunca” (1966), buduci da se ta snimala na lokacijama i po snijegu.
U to je doba Lustig pokazao svoj veliki talent za pronalazenje lokacija. Iz slucajnog kontakta s holivudskim filmasima koji su pripremali ekranizaciju mjuzikla “Guslac na krovu” u reziji Normana Jewisona (njegov krimi triler “U vrelini noci” pocetkom 1968. nagraden je Oscarom) profitirao je Jadran film jer je Lustig upozorio strance da se efektne i jeftine lokacije primjerene tom filmu nalaze kod Lekenika. Posao je sklopljen u trenu i Lustig je otad sve cesce radio na stranim filmovima koji su se snimali u nas.

“Vjetrovi rata”

Lustig je pomagao producirati i Mimicin povijesni spektakl “Seljacka buna 1573” (1975.), uz koji se snimala i televizijska serija od cetiri epizode. Otad ga, medutim, sve cesce zaticemo uz strane produkcije, kakav je bio “Sophijin izbor” (1982), za koji je Meryl Streep dobila prvog Oscara za glavnu zensku ulogu. U tom je filmu Zagreb “glumio” Varsavu, a tu su snimljeni i prizori iz koncentracijskog logora.

Ipak, dva najopseznija posla za Lustiga su bile televizijske serije “Vjetrovi rata” (1983) i “Rat i sjecanja” (1989) po romanima Hermana Wouka: na ovoj drugoj vec je bio pridruzeni producent (ne vise menadzer lokacija ili nesto slicno), sto je bio znatan pomak u karijeri. Stoga je donio vrlo ispravnu odluku kad je procijenio da je trenutak da se preseli u Hollywood gdje je za njega bilo puno vise posla nego u Jadran filmu. Njegova prva mini-serija na kojoj se potpisao kao producent zvala se “Ratovi droge: Prica o Camareni” i prosla je sjajno jer je dobila nagradu Emmy.

Lustig je pazio da na svim skupim hollywoodskim filmovima na kojima je suradivao rade i nasi filmski specijalisti, o kojima je stekao najbolje misljenje jos u Jadran filmu. Tako je Sergio Mimica-Gezzan pomagao Spielbergu puno cesce od Lustiga, no on je napravio zbilja zavidnu holivudsku karijeru, medutim, tu je rijec o skripterima, pomocnicima scenografa i kamere, za koje je uvijek bilo mjesta u Lustigovim produkcijama.

Saradnja sa Ridleyjem Scottom

Kako je doslo do njegove veze s Ridleyjem Scottom? I taj je film producirao Spielbergov DreamWorks, a Scott je preuzeo projekt tek kad ga je odbio Nijemac Wolfgang Petersen. Njemu se tada nisu radili povijesni spektakli, ali je poslije ipak pokleknuo kad je prihvatio “Troju” u produkciji Warner Bros.-a. Scott se puno lakse dao nagovoriti i poslije se punih sedam godina nije razdvajao od Lustiga.

Lustig je mozda pogrijesio kad se suvise vezao za jednog redatelja, bolje bi bilo da ih je neprestano mijenjao i pustio da se i drugi otimaju za njega, ali i ovako je postigao jako puno, a da je ostao u Americi, mozda ni zagrebacki Festival tolerancije ne bi tako dobro funkcionirao. Sudeci prema njegovim rijecima, ta mu je smotra bila nesto najdragocjenije u poznom zivotnom razdoblju.

(Jutarnji.hr)

• Branko Lustig